Vijeće HBK za nauk vjere objavilo dokument o karizmatskom pokretu, o molitvi u jezicima, proroštvima i ‘počivanju u Duhu’

Vlado Košić; Komisija HBK Iustitia et pax predstavila je izjavu pod naslovom O potrebi temeljnih suglasnosti i stvarne solidarnosti u Hrvatskoj, Europi i svijetu u srijedu, 5. ožujka 2014. Ivan Lovrić/narod.hr

Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere, na čelu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, objavilo je u petak važan dokument o karizmatskom pokretu.

Dokument imena „Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi. Fenomenološka analiza i pastoralne smjernice“ obrađuje povijest ovog crkvenog pokreta, njegove pozitivne strane, ali i moguće devijacije.

Posebna glava (V.) dokumenta posvećena je “važnijim pojmovima” u karizmatskoj obnovi – poput “počivanja u Duhu”, molitve u jezicima i čudesnih ozdravljenja – koji i danas pobuđuju kontroverze.

Među članovima vijeća može se primijetiti pozitivan stav o tim fenomenima, ali uz isticanje važnosti autoriteta Crkve koja “sve treba provjeravati” te upozorenje na moguće opasnosti i nejasnoće s kojima se vjernici mogu susresti.

U ovom članku zasebno donosimo V. glavu koja pobliže pojašnjava ove karizmatske stvarnosti, a cijeli dokument možete pročitati OVDJE.

V. Važniji pojmovi u karizmatskoj obnovi
„A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.“

(1 Kor 13, 13)

16. „Izljev Duha Svetoga“

Karizmatici se najviše pozivaju na djelovanje Duha Svetoga u životu kršćanina. Tu stvarnost izražavaju razni termini kao što su: „krštenje u Duhu“, „izljev Duha Svetoga“ i sl. Duh Sveti daje novo poslanje i snagu za karizmatsko djelovanje. Oni koji su iskusili „izljev Duha Svetoga“ uspoređuju ga s iskustvom apostola na Duhove. Nakon izljeva Duha Svetoga na prve učenike na dan Duhova, nastala je očigledna promjena na njima. Od plašljivaca i skeptika postali su hrabri svjedoci Krista raspetoga i uskrsloga. Tako i oni koji u naše vrijeme tvrde da su primili „krštenje u Duhu“, doživljavaju veliku promjenu na sebi: osjećaju da se puno toga promijenilo u njihovu životu, osjećaju spremnost i želju da naviještaju živoga Isusa Krista i spremni su za to trpjeti.

Kršćani su po sakramentima kršćanske inicijacije već primili darove Duha Svetoga: teologalne kreposti (vjeru, nadu i ljubav) te sedam darova Duha Svetoga. Krštenjem u Duhu, kršćani ulaze u „novo stanje milosti“, u tzv. „karizmatsku milost“ koju Bog daje kršćanima na opću korist kako bi bili osposobljeni za bolje služenje Bogu i ljudima. Najsigurniji znak da je osoba uistinu primila „izljev Duha Svetoga“ jest vidljiva promjena na bolje u životu te osobe, tj. autentično obraćenje.

17. Proroštvo

Proroštvo je karizma o kojoj govori sv. Pavao, a kasnije i Crkva u svojim dokumentima. Prema nauku Drugoga Vatikanskog sabora (Lumen gentium), „sudjelovanje u Kristovoj proročkoj službi“ obilježava čitav Narod Božji. Osim toga, postoji i proročko zvanje kad je netko pozvan da bude prorokom. „I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje“ (1 Kor 12, 28). Pavao potiče Korinćane da „vruće čeznu za duhovnim darovima, posebno za darom prorokovanja“ (1 Kor 14, 1). Prema Djelima apostolskim Bog će u posljednje vrijeme „izliti od svoga Duha na svoje sluge i sluškinje, te će proricati“ (Dj 2, 18). Uloga proroka je da tješi i potiče braću u vjeri. „Onaj koji prorokuje govori ljudima: izgrađuje ih, opominje i tješi“ (1 Kor 14, 3). Prema sv. Pavlu, karizma proroštva je dar koji svi kršćani mogu željeti (usp. 1 Kor 14, 1), ali taj dar nije nešto što bi svi imali samo zato što su kršćani. Neki vjernici mogu dobiti dar proroštva samo prigodice, kao što čitamo u Starome zavjetu: „počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše“ (Br 11, 16-30).

Budući da karizma proroštva izgrađuje zajednicu vjernika, za očekivati je da Duh Sveti i u naše vrijeme daje taj dar običnim vjernicima koji čeznu za njim i mole za njega. Sam Pavao nas na to potiče. Dar proroštva ne odnosi se na proricanje budućnosti, nego na uzdizanje, opominjanje i utjehu Crkve. U karizmatskom pokretu postoje osobe koje su uvjerene da im Bog govori i da one moraju tu poruku navijestiti svijetu. Kako se pravo postaviti prema takvim karizmaticima? Trebamo biti oprezni. Sv. Pavao poručuje da ne smijemo sve naivno prihvaćati kao poruku Božju, nego da duhove treba provjeravati. Preko proroka Jeremije, sam Bog poručuje kako ima lažnih proroka koji prorokuju laž u Božje ime. „Oni vam prorokuju lažna viđenja, isprazna gatanja i snove srca svoga“ (Jr 14, 14). Pavao daje pravi savjet kako postupati s onima koji tvrde da imaju dar proroštva: „Duha ne gasite! Proročanske govore ne prezirite, nego sve provjeravajte: Što je dobro, zadržavajte!“ (1 Sol 5, 12). Novozavjetni pisci daju dva kriterija za razlikovanje istinitih od lažnih proroka: moralna ispravnost proroka i pravovjernost (ortodoksija) njegovih proroštava.

18. Govor u jezicima

Na Duhove apostoli su dobili dar jezika kojim su naviještali Evanđelje i hvalili Boga. Svi koji su ih slušali mogli su ih dobro razumjeti. Sv. Pavao je također imao dar jezika (glosolalija) i o tom je daru pisao u poslanici Korinćanima: „Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od vas sviju. Ali u Crkvi više volim reći pet riječi svojim naravnim umom, da i druge poučim, nego bezbroj riječi u tuđem jeziku“ (1 Kor 14, 18-20). Prema Pavlovu gledanju, glosolalija je prvotno bila korisna u privatnoj molitvi. Pavao je uvjeren da onaj koji „govori Bogu“ u jezicima, „izgrađuje sebe“. Ako nema nikoga tko bi razumio taj govor, onda je bolje ne govoriti na glas, jer onaj koji to sluša, a ne razumije, ne može na tu molitvu reći: „Amen“. Prema mišljenju nekih suvremenih egzegeta, korintska glosolalija bila bi „ekstatično govorenje“, odnosno govorenje u ekstazi. Međutim, budući da se u stanju ekstaze gubi kontrola vlastitog uma, teško je prihvatiti tvrdnju da je glosolalija plod ekstaze, jer se u njoj ne gubi kontrola svijesti. Sam Pavao kaže za se da može kontrolirati taj svoj dar.

Glosolalija nije govorenje tuđih jezika koje netko nije nikada učio i nije plod religiozne ekstaze, nego je ona koristan način moljenja koji dopušta izražavanje dubokih osjećaja ljubavi prema Bogu. Govor u jezicima omogućuje „izljev srca Bogu“ i kao takav doprinosi doživljaju snažnog iskustva nazočnog Boga. Prema nekim biblijskim stručnjacima dar jezika je neracionalna molitva, priprosta molitva koja ne troši puno energije na formulaciju, a može izraziti duboke osjećaje duše. Glosolalija je neverbalna molitva hvale. Takva molitva oslobađa i umiruje, jer širi horizonte duha. Ona znači mucati pred Bogom kao malo dijete. To ne mora biti čudesan dar s Neba, nego može biti naravni izražaj jednog duhovnog iskustva koje se može opisati kao: „stojim pred Bogom kao razdragano dijete“. Gdje postoji naravno tumačenje, ne treba posezati za nadnaravnim.

Vrijednost dara govorenja u jezicima, leži u tome što oslobađa dubine ljudskog duha da izrazi naglas i kroz riječi ono za što osoba ne može naći riječi da izrazi pojmovno. Većina ljudi koji na ovaj način mole nalaze u svojem „novom jeziku“ jezik hvale ili veličanja Boga, preko kojeg uspijevaju izraziti što inače ne bi uspjeli reći Bogu.

Ukoliko je neki govor u jezicima upućen čitavoj zajednici, onaj koji ima taj dar, trebao bi biti uvjeren da Bog želi da se njegova poruka prenese zajednici. U tom slučaju našao bi se netko koji ima dar razumijevanja govora u jezicima da poruku Božju prenese zajednici. U protivnom, onaj koji ima dar govorenja u jezicima, trebao bi to koristiti potiho, odnosno samo za sebe. Pojedini vođe karizmatskih zajednica sugeriraju svojim članovima da namjernim brzim izgovaranjem riječi „aleluja“ ili nekih drugih slogova (la-la-la; ta-ta-ta…) aktiviraju u sebi dar jezika. Nameće se pitanje opravdanosti ove metode, jer dar jezika je dar koji Duh Sveti daje slobodno kome hoće i kada hoće i on se – čini se – ne bi mogao zadobiti takvim nekim prisilnim oponašanjem.

19. Karizme ozdravljenja

U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao tri puta govori o charismata iamaton, što znači „karizme ozdravljanja“. Tko ima taj dar, on je na neki način uključen u ozdravljanje drugih. To ne bi bilo neko habitualno stanje, odnosno neki trajni dar liječenja, nego dar koji se dobiva prigodice za svaki slučaj. Ipak, iskustvo je pokazalo da neke osobe posjeduju određenu učestalost raspolaganja tim darom. Evanđelist Matej za Isusa kaže da je on „obilazio po svoj Galileji (…) ozdravljajući svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu“ (Mt 4, 23-24). Marko također opisuje ozdravljenja koja je Isus činio: „I svi koji bi ga se doticali ozdravljali su“ (Mk 6, 56). Luka kaže da je sve mnoštvo tražilo da dotakne Isusa, „jer je iz njega izlazila sila koja je liječila sve“ (Lk 6, 19). Liječiti bolesnike spada u poslanje koje je Isus dao svojim učenicima. „Na svom putu navješćujte: Blizu je kraljevstvo nebesko! Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, badava i dajte“ (Mt 10, 7-8).

S pojavom karizmatskih pokreta, oživljuje vjera mnogih katolika i u izvan-sakramentalnu molitvu za ozdravljenje. Postoji mnogo izvještaja o čudesnim ozdravljenjima u krugu karizmatske obnove. Neki članovi, koji su uključeni u karizmatsku obnovu – nakon opetovanog iskustva prisustvovanja izvanrednim ozdravljenima koja su se zbila dok su se i oni moliti nad bolesnicima – došli su do zaključka kako ih Bog na poseban način zove u službu ozdravljenja. To su oni vjernici koji, po Pavlovim riječima, „imaju karizmu ozdravljenja“ (1 Kor 12, 30).

Čudesna ozdravljenja koja je činio Isus, integralni su dio same njegove poruke te imaju duboko kristološko značenje. Ona su Radosna vijest na djelu. Prema Lukinu evanđelju može se zaključiti kako postoji velika povezanost između ozdravljenja i spasenja. Isusova rečenica: „Tvoja te je vjera ozdravila“, trebala bi se prevesti kao: „Tvoja te je vjera spasila“. Također i Matejevo evanđelje promatra čudesna ozdravljenja kao ispunjenje starozavjetnih obećanja spasenja. Iz toga su neki pentekostalci zaključili da nas je Isus oslobodio od naših bolesti jednako kao što nas je oslobodio od grijeha. I kao što dobivamo oproštenje svojih grijeha svojom vjerom, jednako tako bismo dobili i ozdravljenje činom vjere, jer nam je to ozdravljenje Krist već postigao svojim otkupiteljskim djelom smrti i uskrsnuća. Ovakav stav je neprihvatljiv za teologiju. Kad bi se to odvijalo na taj način, onda bi svi oni koji ne ozdrave bili dodatno opterećeni krivnjom da je to zbog njihove vlastite nevjere. U povijesti Crkve nalazimo puno velikih svetaca koji su bolovali od teških i kroničnih bolesti od čega ih nije oslobodila njihova snažna molitva, pa ni sama svetost života. Isusova ozdravljenja teško bolesnih osoba ukazuju na njegovu buduću pobjedu nad moći koju smrt ima nad čovječanstvom. Promatrana kao posljedica grijeha, smrt je neprijateljica Božja i ona će biti posljednja uništena. Treba imati na umu da Isusovo gospodstvo nije još apsolutno i nije bez protivnika, jer su njegovi neprijatelji još aktivni i moćni. Oni će biti posve uništeni kad Krist konačno dođe, kada „smrti više neće biti“ (Otk 21, 4).

Činjenica je da neki bolesnici bivaju izliječeni po molitvi, a drugi ne. Treba reći kako je svako karizmatsko ozdravljenje posve nezaslužena anticipacija „otkupljenja tijela“ koje će se dogoditi u budućnosti. Budući da smo podložni smrti, nemamo pravo pred Bogom zahtijevati da budemo oslobođeni od nekih uzroka smrti kao što su nemoć i bolest. Ozdraviti po molitvi jest vrsta pobjede nad smrću, ali također i strpljivo prihvaćanje bolesti je pobjeda milosti Božje i ljudskog duha nad smrću. Prema tome, jasno je da Bog želi da potražimo medicinsku pomoć kad smo bolesni. Bilo bi preuzetno odbiti liječničku pomoć pod izlikom da bi to pokazivalo manjak vjere u Božju moć da nas izliječi, kao što se može ponekad čuti na nekim karizmatskim seminarima. Odbijanje medicinske pomoći značilo bi pokušati prisiliti Boga da nam pomogne nekim čudom, a to nije stav prave vjere, nego više pokušaj manipuliranja Boga.

20. „Počivanje u Duhu“

Radi se o fenomenu u kojem osoba pada natraške nakon što vođa ili karizmatik položi ruke na tu osobu. Radi se o snažnom duhovnom iskustvu koje bi se moglo ovako izreći: „imam toliko povjerenje u Boga da padam u njegove ruke“. U tom smislu može se reći da se radi o naravnoj psihofizičkoj reakciji. Neki to tumače kao plod autosugestije ili autohipnoze. Često padaju oni koji žele pasti ili očekuju da padnu. „U ovom je području potrebno odgovorno teološko-pastoralno istraživanje zbog čega pozivamo voditelje karizmatske obnove da postupaju oprezno i svojim načinom molitve ne potiču ove pojave“, upozorio je kardinal L. J. Suenens (Malinski dokumenti).

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr