Foto: Fah, snimka zaslona; fotomontaža: Narod.hr

U subotu, 11. kolovoza, u Puli nastupa pjevač iz Srbije – Momčilo Bajagić Bajaga. I smije nastupiti, bez najmanjeg problema ishodio je dozvolu. Marko Perković, hrvatski branitelj, u Puli ne smije nastupiti. Zašto?

Krenimo u retrospsektivu jedne velike obmane u kojoj su glavni junaci od antifa nazvani antifašist iz Srbije, Bajaga i od antifa proglašeni fašist Marko Perković Thompson.

Thompson, koji se u stvarnosti i za razliku od Bajage borio s puškom protiv jednog od najzloćudnijih fašizama u povijesti – velikosrpskog fašizma. 

Takozvanu rock scenu bivše Jugoslavije velikim dijelom stvorila je privilegirana kasta sinova oficira JNA, kao i sve druge nadzirane i dirigirane “alternativne omladinske pokrete” koji su  bili pod kontrolom komunističkih vlasti.

Ističemo, gotovo sve pokrete, osim navijačkog pokreta – BBB-a, Torcide, Armade i ostalih hrvatski i domoljubno nastrojenih skupina još u vremenu komunizma. Navijački pokret je uvijek izmicao iz ruku „socijalističke omladine“ i komunističkog nadzora,  uza sve represije, progone, zatvaranja i nasilja nad hrvatskim navijačima.

A to je za komuniste i velikosrbe bio veliki, veliki problem.

Nimalo slučajno nije dugačak popis djece oficira JNA koja su postali istaknuti vođe rock-pokreta u Jugoslaviji, a koji obuhvaća u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea i Marka Brecelja iz Buldožera, Branimira Štulića Johnnyja iz Azre, Gorana Bregovića iz Bijelog Dugmeta, Boru Đorđevića iz Riblje Čorbe, Milana Mladenovića iz EKV i Momčila Bajagića Bajagu.

Tzv. zlatna mladež komunizma, djeca oficira i komunističkih velmoža najradije su birala dva zanimanja: glazbenici-kulturnjaci ili kriminalci od sitnih kokošara i narkomana pa sve do pravih kumova kao što je bio Željko Ražnjatović Arkan.

Ovo je vrlo zanimljiva društvena pojava za sociologe, kojom se nažalost nitko neće u Hrvatskoj pozabaviti. Pojava koja krije i mnoge tajne o procesima u državi koja istovremeno ide prema raspadu i koja je istovremeno bila vojna hunta, a čija su djeca kao dio vladajuće kaste postajala “slavnih” 80-ih “top” glazbenici, novinari, TV voditelji, „književnici“ i glavni kreatori kulturnih i javnih stremljenja mladih poslijetitovskog i predratnog doba u iščekivanju početka velikosrpske agresije.

I svi ti rockeri, baš slučajno, početkom rata i napada na Hrvatsku odoše u Beograd (čak i Hrvati). Beograd koji je tada, za razliku od Zagreba, još od 1986. odisao četništvom, mržnjom, netrpeljivošću i ratnim huškanjem.

Ova današnja Vučićevska huškanja bila su dječja igra za Beograd 80-ih i 90-ih, grad prepun mržnje, ksenofobije, laži s rukama do laktova u krvi.

I tu se nađoše i skrasiše kusturice, šerbedžije, štulići, furlanice, bregovići….u gradu iz kojeg se rigala vatra mržnje i smrti na sve što nije srpsko.

Čudno za humaniste i zagovornike tolerancije, mira i ljubavi? Ne, tko poznaje stvari u njihovoj biti, tko poznaje (poslije)jugoslavensku mimikriju i patologiju.

Samo rijetke iznimke dizale su glas protiv razaranja i ubijanja Hrvata, i to stidljivo (jer drugačije u fašističkoj Srbiji nije bilo moguće) kao Milan Mladenović iz EKV, koji je rođen i živio u Zagrebu, pa Sarajevu, pa tek od 12. godine u Beogradu i čija je majka Hrvatica iz Makarske. Vjerojatno je životom u Zagrebu i Sarajevu imao jasna sjećanja o tim ljudima, te kao iskren čovjek nije nasjeo na fašističku promidžbu i zavjet šutnje kao ostali glazbenici i kulturnjaci.

Bajaga – došao iz prvilegirane kaste djece oficira JNA

Jedan od tih likova, rođen u toj privilegiranoj kasti, koji je kao i Mladenović rođen u Hrvatskoj i koji je sablasno šutio u vrijeme zločina nad Hrvatima – Momčilo Bajagić Bajaga – ovih nam dana ponovno pompozno, kao naknadni mirotvorac i (po)bratimitelj, dolazi među te Hrvate o kojima je šutio kada nije trebao niti smio šutjeti, bar iz elementarnog morala.

Njegovi prethodni dolasci, u vrijeme kada se iznenada mirotvorno prosvijetlio uvidjevši da je Hrvatska plodno tlo za zaradu, bili su u početku popraćeni prosvjedima protiv njegovih nastupa širom Hrvatske.

Tako Varaždinci prosvjeduju i iznose poruku: “Bajaga 1993. – Kreće armija najjača na svetu u osvetu, i jednom zauvek armija srpska sve će da vas smrska!”, prenosi slobodnadalmacija.hr

„Dođi Bajaga, budale će da plate, pjevao si za četnike danas za Hrvate“ i „Knin 93 – Kreće armija najjača na svetu u osvetu“, protestiraju Riječani, a prenosi 24sata.hr

„Njegov nastup dokazuje da se neki ljudi jako trude, u ime bratstva i jedinstva, podsjetiti nas na “one dane”. Moje osobno mišljenje je da su svi ti pjevači i umjetnici morali dignuti svoj glas protiv agresije na Hrvatsku, protiv Velike Srbije i protiv pokolja i silovanja koja su se dogodila u Hrvatskoj. Ako već dolaze u našu zemlju, trebali bi doći sa strahopoštovanjem, a to nažalost nije tako”, upozorila je Ivana Haberle, a piše zadarski znet.hr

Sam Bajaga je o tom koncertu u Kninu dao svoje, poprilično prozirno i jeftino, objašnjenje:

„Zamislite, da li ima razloga što sam u Banjoj Luci ili Kninu pjevao za djecu? Što bi onda bio pandan tome da se ljutim ako neki hrvatski bend svira za djecu u Zrenjaninu, Subotici ili Nišu? Ne razumijem. Za vrijeme rata su svirali i hrvatski muzičari. A da li sam ja svirao neke nacionalističke pjesme? Da li sam se zapalio za nekog? Nisam! Ja sviram, i što da radim, to je moj posao. A to je bila humanitarna organizacija za djecu bez roditelja. Pa čija su djeca bez roditelja, o čemu pričamo? Kad se takve stvari dogode, ljudi su povrijeđeni i mogu misliti tko zna što, ali ja nisam nikad radio bilo što sporno.“, govori Bajaga, a piše nacional.hr

Bajaga, znaš li da je Knin 1994. bio fašistički grad bez Hrvata?

Momčilo je zaboravio jednu činjenicu: okolnosti u kojima je pjevao u Kninu.

Naime, pjevao je u okupiranom Kninu koji je bio glavni centar četništva i epicentar pobune i zločina u Hrvatskoj!

U gradu koji je bio etnički očišćen od Hrvata!

U gradu oko kojeg su bila spaljena i uništena hrvatska sela (zar mu nije bilo neugodno kad se vozio kroz spaljena hrvatska sela do Knina?)!

Uostalom, kao i cijela Kninska krajina i tzv. SAO Krajina, fašistička tvorevina utemeljena na rasističkim i fašističkim zakonima i zločinima: da, tamo je održao koncert.

Pjevao je, dakle, u glavnom gradu te i takve tvorevine, koja je na svaki način nadilazila zločinom sve što je bilo poznato na ovim prostorima. Pjevao je na prostoru “države” koja se ponosila Ovčarom, Vukovarom, spaljenim hrvatskim selima, progonima ljudi, jamama u koje su bacani Hrvati, srušenim katoličkim crkvam… Zna li Bajaga da su ti iz Knina srušili 122 katoličke crkve i bacili tisuće ljudi u 156 do sada nađenih jama?

Iz zemoljovida masovnih grobnica te Krajine i Knina s poveznice ovdje može se vidjeti razmjer zločina.

A sve se rukovodilo, poticalo i upravljalo baš iz Knina, pa i iz njegovog Beograda.

Tu i na takvom mjestu Bajaga je bezbrižno pjevao, kao da oko njega nisu bili fašisti u uniformama, kao da oko njega nisu bila zgarišta Kijeva, Vrlike i cijele Dalmatinske Zagore. Pa zgarište obližnjeg Drniša, zgarišta svih hrvatskih mjesta od Knina do Čavoglava koje je, gle slučajnosti, puškom branio jedan – kojeg antife zovu fašistom – Marko Perković Thompson.

Koji danas ne smije pjevati tamo gdje Bajaga smije, u hrvatskoj Puli.

U hrvatskoj Puli koju je branio u Čavoglavama i drugdje, dok je Bajaga navodno šutio i “pevao”….

Čudno, zar ne?

No, ponesen otvorenim vratima u Hrvatskoj i svojim skorim koncertom u pulskoj Areni, Bajagi su dodatno porasla krila, pa za Večernji list daje intervju u povodu koncerta u Puli i čak izjavljuje: „Iako sam u Hrvatskoj samo rođen, tu me doživljavaju kao svog sugrađanina“.

Stotine komentara ogorčenih čitatelja ispod teksta odaju, međutim, sasvim drugi dojam od onoga koji sugeriraju njegove riječi i što se papagajskim agitpropovskim  ponavljanjem pokušava silom nametnuti hrvatskoj javnosti.

Nakon Momčila u Arenu dolazi nam i Zdravko Čolić, još jedan sin oficira JNA iz Ljubinja u istočnoj Hercegovini kojeg su u Jugoslaviji s podsmijehom zbog “uvlakačkih” pjesama zvali osobnim Titovim slavujem . Taj je slavuj snimio 70-ih najpoznatiji himan diktatoru “Druže Tito mi ti se kunemo” gdje preko svake mjere veliča njegov kult, malo je reći na razini idolopkolonstva.

“Dobro došli Momičilo i Čola”, otvorenih ruku ih dočekuje IDS i Pula.

Svi, dakle, mogu, ali hrvatski branitelj ne može, jer se IDS-ovcima htjelo proglasiti ga fašistom?

Pitanje nastupa hrvatskog pjevača i branitelja Hrvatske Marka Perkovića Thompsona u pulskoj Areni, kojemu je tamo zabranjeno nastupati, izraziti je primjer netolerancije, nikakvog suživota, nikakve multikulturalnosti i protuhrvatske djelatnosti, jer su u Areni nastupali pjevači iz svih zemalja, pa čak i iz Srbije, a hrvatskom je pjevaču i dragovoljcu Domovinskog rata zabranjeno nastupati!

A ustvari u pitanju je veliki, iracionalni strah da bi Thompson napunio velebnu Arenu i time pokazao da u Puli i Istri ima itekako ljubitelja njegove glazbe!

Svojevremeno, hrvatska javnost je bila šokirana objašnjenjem pulskog gradonačelnika Borisa Miletića. Gradonačelnik Pule je na Thompsonnovim koncertima očito imao priviđenja jer je vidio nešto čega tamo nema, a ipak je to iznio u službenom priopćenju:

“Kao gradonačelniku grada Pule, koja je utemeljena na vrijednostima antifašizma i multikulturalnosti koje su sastavni dio našeg identiteta, ne mogu prihvatiti veličanje ustaštva, ksenofobije, nacionalizma i netolerancije prema nacionalnim manjinama“, poručio je Miletić za slobodnadalmacija.hr.

Znači, Bajaga bez obzira na njegove nastupe u etnički očišćenima, brojnim progonima i ubijanjima obilježenim tada jasno fašističkim gradovima Kninu i Banja Luci – može, a branitelj Thompson i “Samo je ljubav tajna dvaju svjetova” ne može!

Sramota i istina, koju ne može sprati ni potencijalni budući Thompsonov nastup u Puli, zauvijek ostaje: on koji je branio Čavoglave, drniški kraj i Hrvatsku od napada četnika iz Knina ne smije pjevati u Puli. A sin oficira JNA, vojske koja je razarala Hrvatsku uz samo prigodničarsku pratnju bezveznih bradatih pijandura i zločinaca četnika, jer bi oni bez JNA bili gotovo ništa, te pjevač koji je pjevao agresorima u okupiranom Kninu – može.

Koji su kriteriji, onda, u Hrvatskoj na djelu i tko ih određuje?

Pita li tko, uostalom istarske Hrvate išta, nakon silne žrtve tog naroda, progona, raseljavanja po Hrvatskoj i svijetu, pritisaka, fašizma i komunizma i svega što su vrijedni istarski seljaci otrpjeli cijelo stoljeće? Pita li tamošnje građane netko žele li nastup Thompsona, za kojeg sam uvjeren da bi napunio ne jednu, nego tri Arene u Puli?

Na početku svoje karijere Bajaga je bio član Riblje Čorbe i za nju je napisao i neke dobre pjesme. Njihov frontman Bora Đorđević, još jedan sin oficira JNA, nikada nije krio svoja otvorena četnička uvjerenja i negativan stav prema Hrvatima.

Zbog tih svojih otvorenih fašisitčkih uvjerenja i jasnih šovinističkih istupa, vrlo zanimljivo, Bora Čorba nikada nije došao na naslovnice Jerusalem Posta i Newsweeka, premda je za razliku od Thompsona bio prava ikona i najpoznatija rock zvijeda yu-scene, te kao takav vrlo pogodna osoba za svjetske i hrvatske naslovnice. Puno više od Thompsona.

Ali četnika Bore tamo nema, ali branitelja Thompsona ima, nimalo slučajno…

Budimo iskreni – istina je da su ti stavovi Bore Čorbe krajnje primitivni, neljudski i degutantni, ali možda treba i to čak više poštovati, to što danas nakon svega ne glumata nekakvo bratstvo i jedinstvo, pljujući sam sebi u usta.

Ako se Bora predomisli, nek i on dođe u Hrvatsku, ne sumnjamo da bi antife i za njegovo četništvo našli riječi opravdanja, jer ipak je on iz istog antifašističkog legla – djece oficira JNA.

Onaj koji je branio Knin, Dalamatinsku Zagoru, Hrvatsku, potiho i lukavo je od hrvatskih vlasti prvo izgnan iz Knina, pa onda s proslave Vatrenih, a gdje je kraj zabrana i progona nitko ne zna…

I ne boli toliko prosječnog Hrvata što Bajaga može nastupati u Hrvatskoj, neka nastupa, već ono što je prozirna antifašistička obmana – boli to što hrvatski branitelj Thompson ne smije nastupati u Hrvatskoj.

Po najnovijem, evo ni u Zagrebu gdje su mu isključili mikrofone pred gotovo 2 milijuna gledatelja!

Rekao bi jedan davno umrli sportski komentator: ma ljudi, je li to moguće?

U Hrvatskoj Plenkovića, Bandića i  Dolenčića –  jest.

* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr