Hrvatska rukometna reprezentacija nenadano, neočekivano, poražena je u četvrtfinalu Olimpijskih igara u Riju (27:30), i to od reprezentacije Poljske, koju su ne tako davno naši rukometaši razbili u samoj Poljskoj na Europskom prvenstvu s čak 14 golova razlike. Ni prepuna dvorana nije Poljake tada spasila poraza, točnije debakla.
Naravno, tada je Poljsku vodio drugi izbornik, drugačiji tip trenera i čovjeka, u tome je zapravo i bit ove nesretne hrvatske priče iz Olimpijskog grada iz kojeg su sve do danas u Hrvatsku, za Hrvate, stizale samo prekrasne vijesti, nizale su se medalje, a onda je počelo, nesretni poraz Lucije Zaninović, tragično prvo poluvrijeme hrvatskih rukometaša protiv Poljske i kraj.
Hrvatska rukometna reprezentacija na put bez povratka krenula je još prije same utakmice kada su se na nekim društvenim mrežama pojavile navodne informacije iz samog Olimpijskog sela koje su govorile o utakmici protiv Poljske kao o lakšem treningu naše reprezentacije uoči, kako “kažu dobro obaviješteni”, “pravog okršaja” s Danskom. S obzirom kako je Francuska otišla u jednom sasvim drugom smjeru, sklonila se Hrvatskoj s puta, mnogi su Hrvatsku proglasili finalistom Olimpijskih igara i prije četvrtfinala, što, je kako vidimo, rezultiralo sportskom katastrofom. Naravno, ako u sportu uopće postoji katastrofa i ako se sportski porazi, koliko god bili bolni, a ovaj od Poljske boli i to jako, smiju doživljavati tragično?
Poraz od Poljske zapravo teško pada hrvatskim rukometašima, brojnim navijačima, između ostalog i zato što Hrvatska vrijedi puno više, može više. Hrvatska je u svim okolnostima, osim kad se uđe podcijenjivački u utakmicu, kvalitetnija i jača od Poljske, ukratko – favorit. Zašto, ako je tome tako, Hrvatska nije pobijedila Poljsku? Tko ima pravo u jednu tako važnu utakmicu ući kao da igra finale Kupa Franje Tahija?
Razlog je djelomično otkrio izbornik Željko Babić, koji je nakon utakmice iskreno, bez sustezanja, prihvatio odgovornost, pa čak i krivicu te je spreman na odlazak, ali koji nije jedini krivac. Igrači jednostavno nisu dobro ušli u utakmicu, nisu reagirali na pravi način kada su mogli otići na tri-četiri pogodaka razlike i ako ništa drugo usmjeriti prvo poluvrijeme u drugom smjeru, što je odgovornost izbornika, ali i njih samih. Drugim riječima, za hrvatsku tugu u Riju svi akteri su odgovorni, neki, naravno, više, neki manje, međutim, nitko nije posve nedužan. Prilika generacije je propuštena usuđujemo se reći zbog gluposti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
