Ispovijed bivšeg boksača: ‘Tzv. JNA nije mogla uspjeti jer se okrenula protiv svojih ljudi. Ne može pucati Hrvat na Hrvata’

Foto: snimka zaslona

Branko Šobot, boksač iz devedesetih, koji danas živi u Njemačkoj, u razgovoru za Večernji list prisjetio se kako je bio u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Bio sam posljednji naraštaj u Hrvatskoj koji je morao u tzv. Jugoslavensku narodnu armiju. Služio sam vojsku u Beogradu, Nišu i Čačku, a kako sam bio u protuterorističkom vodu, slali su nas i na ulicu. Sjećam se da su nas slali da primirimo protest koji je organizirao Vuk Drašković protiv Miloševića, a potom smo morali rastjerivati studente s nekog od beogradskih mostova. Imao sam 18 godina i slušao starješinu kako zapovijeda: “Udri marvu!”, ispričao je.

U tu je jedinicu dospio jer se bavio borilačkim sportovima.

“Nisu me puštali na boks, a ja sam onda počeo iz vojarne bježati na treninge. Nisu znali što će sa mnom pa su i moju majku zvali da je pitaju što da rade. No, ja nisam bježao u grad, već na treninge pa sam na kraju i dobio dopuštenje za treninge”, kaže.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Govorio je i o političkom ‘vaspitanju’.

” Svako jutro poslije doručka slušali bismo političke govore o tome da neprijatelj, vanjski i unutarnji, nikad ne spava, da je potpomognut bjelosvjetskim avetima koje truju naše bratstvo i jedinstvo i da moramo uvijek biti spremni “dejstvovati”, otkriva.

“Potkraj srpnja 1991. poslali su nas u Mirkovce, predgrađe Vinkovaca, za koje su nam stalno govorili da je ustaško uporište. Za klinca od 18 godina bila je to vrlo delikatna situacija. Ako ideš naprijed, može te ubiti gardist, ako pak ideš nazad, dezerter si i u najboljem slučaju završit ćeš na dugogodišnjoj robiji. Bili smo ondje 18 dana, bilo je pucnjave, no ja nisam pucao u ljude nego u zrak. Tzv. JNA nije mogla uspjeti jer se okrenula protiv svojih ljudi. Ne može pucati Hrvat na Hrvata”, ističe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Laknulo mu je kad je došla zapobjed da se povuku.

” Jest, no i dalje sam bio pun adrenalina. Nisam znao što me dalje čeka. Stalno očekujete nešto, a ne znate što. Znate da sve to nije dobro i kako onda da mirno spavate, a imate samo 18 godina”, poručuje.

Odlučio je pobjeći iz JNA.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Odlučio sam otići na niški kolodvor pa autobusom u Sarajevo, no preduhitrio me dežurni kapetan, jedan Crnogorac, koji mi je rekao: “Bane, gde ćeš, bre?”. Odgovorio sam mu da idem kući, a on mi je uzvratio: “Pa tko te pustio? Vraćaj se nazad! Drugi put ako bežiš, reci meni, lično ću da te odvedem, samo nemoj ovako da me sramotiš”. Premda je tamo bilo puno KOS-ovaca, nisu me zatvorili jer sam bio omiljen zato što sam u vojsci vodio tjelovježbu. Sjećam se da je jednom bila neka generalna inspekcija i da sam baš ja taj dan vodio neka “kondicijska dejstva”. Oni iz inspekcije pitali su tko je taj vojnik koji vodi tjelovježbu. Nakon što su im odgovorili da sam ja Branko Šobot iz Zagreba, ljudi iz inspekcije su ustvrdili: “Pa taj sistematski uništava našu vojsku”,ispričao je.

Kad je konačno stigao u Zagreb, otišao je iz JNA u hrvatsku vojsku.

“Kod kuće sam bio sedam-osam dana i nakon toga prijavio sam se u Hrvatsku vojsku, u kojoj sam proveo devet mjeseci. Bio sam pripadnik Gromova, 2. gardijske brigade, koja je branila Karlovac. Bili smo na Turnju, dijelu Karlovca koji su neprijatelji potpuno razorili topovima i minobacačima, ali nikad nije pao. Bio sam i u Glinskoj Poljani, oko Siska i Petrinje, u Žažini, Dugoj Resi, oko Vojnića, Vrginmosta, na Slunjskim brdima kraj Karlovca. Nakon svega toga, imao sam problema s govorom, nisam mogao spojiti tri riječi, a dio tih govornih teškoća imam i danas pa malo zamuckujem. Za te govorne teškoće neuropsihijatar mi je rekao da su posljedica stresa i ratnih šokova, a ne boksa”, zaključuje.

“Više puta vidio sam kako pogiba netko u mojoj blizini. Na Turnju je pred mojim očima poginuo zapovjednik naše satnije. Prvo ga je pogodio metak, a potom i granata. Zbog svega toga, danas ne smijem ni gledati ratne filmove pa čak ni odlaziti na skupove na kojima se obilježava ratni put moje brigade da mi se ne vrate ta sjećanja. Prije tri godine, supruga i ja otišli smo na obilježavanje vojno-redarstvene akcije Oluja i na komemoraciju za sve poginule. Kada su počeli o tome govoriti, oblio me hladan znoj, pozlilo mi je i morao sam izići”, smatra on.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.