Povratak hrvatske nogometne reprezentacije na Poljud i dalje je glavna tema u Splitu, posebno su glasni oni koji pokušavaju spriječiti povratak Vatrenih, pritom, nažalost, ne biraju riječi. Da ne nabrajamo sad sve protagoniste koji su se posljednjih dana našli pozvanim reći ponešto o Vatrenima na način da nisu protiv reprezentacije, ali… Ali? Ne može postojati ”ali” kad je ponos hrvatske nacije u pitanju, čak ni ako se ne slažete s politikom aktualnog čelništva Hrvatskog nogometnog saveza.
Vatrene je po povratku hrvatske reprezentacije sa Svjetskog prvenstva, a poslije osvajanja povijesnog srebra, dočekalo na ulicama hrvatskih gradova gotovo 800 000 Hrvata. Nema šanse da bi toliko Hrvata izašlo na ulice kako bi pozdravilo hrvatske sportske heroje kada bi to bila ”samo” reprezentacija jednog saveza.
Na pitanje zašto je tome tako, s obzirom da je sve donedavno u jednom dijelu Splita prevladavala teza, koju i dalje forsira jedan dio novinara Slobodne Dalmacije, kako je Split zapravo zapostavljen kad je reprezentacija u pitanju, teško je dati odgovor. No, možda on leži u činjenici da bi povratak Vatrenih na Poljud zapravo značio poraz onih koji, kako to tvrdi jedna od Hajdukovih legendi, Igor Štimac, ”šire mržnju preko leđa hrvatske nogometne reprezentacije”?
Kako god bilo činjenica je da nacionalna momčad ne zaslužuje da se preko njenih leđa prelamaju sukobi i vode ”privatni ratovi”, bez obzira tko u tim ”sukobima” bio na ”pravoj”, odnosno ”krivoj” strani. Ako su Vatreni žrtve tih sukoba gubimo svi, bez obzira na kojim se ”stranama” nalazili, nema pobjednika.
Ako malo zagrebemo ispod površine stvari ipak ne izgledaju tako jednostavno. Je li Split doista, kako se to danas tvrdi, bio zapostavljen kad su u pitanju utakmice hrvatske reprezentacije? Ovisi kada, odnosno o kojem razdoblju govorimo.
Na Poljudu se igrala nedvojbeno najjača utakmica hrvatske nogometne reprezentacija koju je ona na domaćem terenu igrala devedesetih, u svakom slučaju najatraktivnija. Naime, u godini Oluje na Poljudu je stigao najatraktivniji gost kakvog je Split tada mogao dobiti – reprezentacija Italije. Radilo se o kvalifikacijskoj utakmici, dakle, nije bila riječ o prijateljskom dvoboju kakav je primjerice Zagreb dobio 1994. kad je na prepunom Maksimiru gostovala Argentina s Diegom Maradonom. Split je te 1995. dočekao Vatrene kako to oni i zaslužuju, na utakmici je s ovacijama splitska publika pozdravila prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Ne čudi budući da je utakmica igrana poslije Oluje i pobjede hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Hrvatska i Italija odigrale su 1:1, taman koliko je trebalo Vatrenima za prvo mjesto u skupini.
U Splitu je devedesetih gostovala i Danska. Danska nije bilo kakva, tamo ”bezvezna”, reprezentacija s obzirom kako je 1992. godina bila i prvak Europe te zaista imala sjajne nogometaše, počevši od golmana Petera Scmeichela.
Naposljetku, da ne izdvajamo utakmicu po utakmicu, na Poljudu je 2005. godine Hrvatska igrala prijateljsku utakmicu s Brazilom. Nema atraktivnijeg protivnika od reprezentacije koja je pet puta osvajala Svjetsko prvenstvo, reprezentacije koja je jedina nastupala na svim svjetskim prvenstvima. Završilo je 1:1, atmosfera, naravno, za pamćenje.
I na koncu, Hrvatska je s Italijom na praznom Poljudu igrala i te kobne 2015. kada je izvršen u povijesti najveći napad na hrvatsku reprezentaciju. Na travnjaku su još uvijek nepoznati počinitelji iscrtali svastiku zbog čega su Vatreni zamalo bili izbačeni iz kvalifikacija, što bi značilo katastrofu za hrvatski nogomet, koji uglavnom živi na uspjesima Vatrenih. I spomenuta je utakmica završila 1:1.
Drugim riječima, u jednom razdoblju Split je doista bio u drugom planu, što je, naravno, nepravedno, no, općenito gledajući Split nikako kad su u pitanju Vatreni nije dobio ”samo mrvice.” Za kraj, Hrvatska 10. listopada protiv Mađarske igra na Poljudu, najjača je to utakmica koju će Hrvatska igrati u ovim kvalifikacijama za Europsko prvenstvo na domaćem terenu.
