Tko je kriv za poraz i igrački debakl na Islandu hrvatske nogometne reprezentacije, koja i bez nekoliko velikih zvijezda i dalje predstavlja skup respektabilnih imena, ali koja očito ne čine momčad? Jedno je sigurno, od gotovog Hrvatska je napravila neizvjesnost do samoga kraja.
Naime, Hrvatska je na Islandu poražena u zadnjim sekundama utakmice, praktički u 90. minuti, čak i poraz, jer i porazi su sastavni dio igre, nije toliko strašan, iako je zaista nezgodan, koliko zapravo boli činjenica da je on više nego zaslužen. Hrvatska od kada je na klupi Ante Čačić nije odigrala lošiju utakmicu, ne računajući naravno potop u Estoniji, Islanđani su zasluženo pobijedili, iako je Hrvatska za klasu bolja reprezentacija, kvalitetnija, to se čak i sinoć vidjelo u rijetkim trenucima kada je Luka Modrić od jedne uspavane mašinerije, koja je ostala bez goriva, pokušao napraviti Ferrari, nažalost, u konačnici neuspješno.
Mnogi, dakako, ne bez osnova, upiru prstom u izbornika Antu Čačića, čija tvrdoglavost neke iritira, druge već pomalo plaši. Naime, bivši igrač Dinama i Hajduka, danas sukomentator HRT-a, Joško Jeličić, ima potpuno pravo kada tvrdi da bi ovakva Hrvatska, Hrvatska s ovakvim imenima, trebala biti jedna od najambicioznijih reprezentacija na SP-u u Rusiji, igrati važnu ulogu, a ne do posljednjih sekundi posljednje utakmice kvalifikacija strahovati za plasman i to prikazivati kao veliki uspjeh. Hrvatska je mala zemlja, no, to ne znači da Hrvatska nema igrače koji se mogu ravnopravno nositi s bilo kojom svjetskom reprezentacijom pod uvjetom da napokon igrači počnu vjerovati u sebe i kad se prestanu zadovoljavati s prosječnošću u vatrenom dresu. Nizozemska je također mala zemlja, no, to ih nikada nije smetalo da budu u samom vrhu svjetskog nogometa, nekoliko puta u finalu SP-a, prvaci Europe. Drugim riječima, Vatreni se napokon moraju riješiti kompleksa ”manje vrijednosti” i početi vjerovati bezrezervno u vlastite mogućnosti. To je također posao izbornika. U ovom trenutku jedna Italija ima po imenima daleko slabiju reprezentaciju od Hrvatske, no, zato imaju neograničenu vjeru u svoje mogućnosti. Zato je Italiju teško pobijediti.
Za ovakvu povremenu apatiju krivi su svi izbornici od Ćire Blaževića do Ante Čačića. Samo je Ćiro govorio: ”najbolji smo, bit ćemo prvaci svijeta”, svi drugi skrivali su se s više ili manje uspjeha i razloga iza alibija koju im daje ”mala zemlja”, kao da na travnjaku ne igraju 11 protiv 11 igrača Kad smo kod izbornika, ponovno je zakasnio, a onda je mijenjao kad nije trebao i koga nije treba i tko možda, s obzirom na nespremnost, na probleme s ozljedom, nije ni trebao igrati.
Naravno, radi se o Mariju Mandžukiću, koji nije bio spreman, nije ulazio u duele na način na koji smo od njega navikli, nije napravio niti jedan ”Mandžukićevski” prekršaj, drugim riječima, vidjelo se kako to ipak nije to, no, tome unatoč Mandžukić je bio suvereni vladar hrvatskog šesnaesteraca. Prilikom kornera, za koje su Islanđani vrhunski majstori, Mandžukić je redovito čistio loptu ispred Lovre Kalinića. Naime, ako izbornik nije mijenjao do 85. minute nikoga, osim što je uveo Marcela Brozovića, a onda je umjesto Mandže uveo Ivana Santinija- što je u tih pet minuta Santini mogao napraviti? Ništa, kao što i nije, igrač iza kojeg je sjajna sezone u Francuskoj nije vidio uopće loptu. S druge strane, izlaskom Mandžukića izgubili smo igrača koji je bio ključan za prekide, iz kojih je Island sinoć mogao jedino zabiti. Ako smo se odlučili igrati na bod, zašto tako nismo igrali do kraja? U zadnjih minuta spašavali smo živu glavu, nažalost, nismo je spasili. Drugim riječima, ako već ranije, puno ranije, nije zamijenjen Mandžukić nije trebao ići izvan igre ni u posljednjim sekundama utakmice kad je svaki skok presudan i kada više nema vremena za popravak.
Treba li reći koliko bi bod za Vatrene u Islandu bio važan s obzirom na raspored utakmica do kraja i trenutni poredak u skupini? Hrvatska bi bodom praktički osigurala plasman na SP ili bi barem došla vrlo, vrlo blizu Ovako je zapravo sve vraćeno na početak, s obzirom na raspored Island u finiš ulazi igrajući bijelim figurama i s istim brojem bodova (13) kao i naša reprezentacija, Hrvatska primjerice odmah na početku jeseni igra protiv Kosova, to će se vjerojatno dobiti, kao i Finsku na Maksimiru, no, Vatreni idu na gostovanje u Tursku te u Ukrajinu, radi se o teškim gostovanjima na kojima se NE SMIJE izgubiti, a potrebna je najmanje jedna pobjeda s ta dva gostovanja. Samo prva reprezentacija ide direktno na Svjetsko prvenstvo, sve ostalo vodi u neizvjesnost, pa i u krah.
Bit će jako teško ukoliko će Hrvatska svoju konačnu sudbinu morati rješavati u Kijevu, u posljednjem kolu protiv Ukrajine. Jedino sve pobjede, u sve četiri preostale utakmice, Hrvatskoj mogu jamčiti direktan plasman na SP. Vatreni to mogu ostvariti, imaju kapacitet za takav pothvat, no, vjeruju li i oni iskreno u njega?
