O tridesetoj obljetnici ”događanja naroda” na Maksimiru, kada su Delije predvođene Željkom Ražnatovićem Arkanom i Aleksandrom Vučićem, a dirigirane iz Beograda, divljale na maksimirskim tribinama, piše i Večernji list.
Ključnu ulogu tog 13. svibnja imali su navijači Dinama, BBB-i, nažalost, i Večernji list jedan je od medija koji je prešutio podršku BBB-a HOS-u kada je Zoran Milanović, ničim izazvan, na komemoraciji u Jasenovcu kazao da spomen ploču s imenima poginulih hrvatskih branitelja treba baciti tamo negdje.
Večernjak piše o Zvonimiru Bobanu, bivšem kapetanu hrvatske nogometne reprezentacije, koji je tog 13. svibnja 1990. na Maksimiru bio jedan od glavnih aktera. Nikad odigrana utakmica Dinama i Crvene zvezde jedna je od postaja obrane Hrvatske od velikosrpske agresije s obzirom da divljanje Delija, uz prešutni, ali vidljivi, blagoslov komunističke milicije, nije bilo slučajno, već je režirano u beogradskoj kuhinji Slobodana Miloševića.
Danas 66-godišnji nogometni diplomat iz Slavonskog Broda, Tomislav Galović, prisjeća se operacije ”spašavanja karijere Zvone Bobana”, koji je tog 13. svibnja branio svoje suigrače i navijače te je udario komunističkog milicajca. Tim je potezom Zvone postao legenda maksimirskih tribina, koje su godinama skandirale njegovo ime.
”Disciplinska komisija NSJ-a, nakon incidenta u Maksimiru, ekspresno je bila kaznila Zvonimira Bobana s devet mjeseci neigranja, a Dinamo sa šest utakmica zabrane igranja u Maksimiru. Bile su to drakonske kazne jer nikada nijedan igrač, osobito tako mlad, nije dobio takvu kaznu”, prisjeća se Galović za Večernji list i podsjeća na neke detalje iz svoje dužnosničke biografije.
”U lipnju 1990. godine bio sam otišao na specijalizaciju u London budući da sam u slavonskobrodskom Đuri Đakoviću deset godina radio na međunarodnim ugovorima. Prije negoli sam ušao u Komisiju za žalbe tadašnjeg NSJ-a, bio sam predsjednik slavonskobrodskog BSK, potom i predsjednik republičkog SIZ-a fizičke kulture. Tadašnji NS Hrvatske predložio me za člana te Komisije za žalbe, u kojoj sam 1990. odrađivao drugi mandat. U prvome mandatu uspio sam se izboriti da Dinamo za zelenim stolom s 3:0 dobije utakmicu na Koševu protiv Sarajeva, kada je pomoćni sudac bio pogođen pivskom bocom.”
Prvi Galovićev slučaj u drugome mandatu u Komisiji za žalbe bila je upravo neodigrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda.
”Moram naglasiti da je tada sjajan posao odradio i Dinamov tim u kojem su bili Velimir Zajec, Milan Šulentić i Josip Brezni. Bili su izvrsno uigrani. Zajecu je naime bilo jako stalo da se ta kazna smanji na četiri mjeseca jer je pod svaku cijenu želio da Boban nastupi u prvoj jesenskoj europskoj utakmici s Atalantom, 19. rujna”, rekao je Galović. Podsjetimo, Komisija za žalbe sastala se zbog Bobanova slučaja čak tri puta.
”U Komisiji za žalbe bila su osmorica delegata, po jedan iz svih tadašnjih republika i pokrajina. Kada smo prvi put Brezni i ja došli na tu sjednicu, doživjeli smo nezapamćenu histeriju protiv Hrvata, odnosno Bobana, koja se provlačila kroz tamošnje medije. Na toj prvoj sjednici bila je takva atmosfera da se uopće nije moglo raspravljati; toliko napada predstavnika Srbije i Vojvodine na nas, Makedonac je bio malo blaži, a uz mene je od prvoga dana stao Slovenac, čovjek iz Maribora. Par sati smo žestoko raspravljali i zaključak je bio da se sjednica odgodi…”
Tek koji tjedan kasnije uslijedio je nastavak…
”Na drugoj sjednici na našu stranu stao je delegat iz BiH, bio je doktor znanosti, načelnik općine Odžak. Za ublažavanje Bobanove kazne, odnosno za usvajanje njegove žalbe, bilo mi je potrebno pet glasova. Dakle, uz svoj glas, imao sam potporu Slovenca, jednoga šutljivoga Albanca s Kosova te delegata iz BiH. Nedostajao mi je jedan glas. Međutim, ni na drugoj sjednici nije bilo glasovanja jer Srbi nisu bili sigurni da imaju većinu.”
Kako je izgledala ta treća sjednica?
”E sad, koje je bilo naše rješenje za peti glas? Razgovarajući sa Zekom, zaključili smo da je jedina šansa naći se s – Crnogorcem. Tada je Šulentić organizirao da ja doletim izravno iz Londona u Beograd te već u zračnoj luci dočekam crnogorskoga delegata koji je bio doletio iz Podgorice. Mislim da se zvao Vladimir Spajić. On nije znao da ga čekam na aerodromu. Kada smo se našli, molio sam ga da uvaži naše argumente, objašnjavao sam mu kako je Boban mlad igrač, 21-godišnjak na početku karijere, a on je reagirao fenomenalno i kazao mi: “U redu, uvjerili ste me, ja ću glasovati za vaš prijedlog!”, prepričao je Glaović događanja u olovnim vremenima po Hrvatsku i hrvatski narod, ono najgore tek je slijedilo, nekoliko mjeseci kasnije, kada je krenula otvorena srpska agresija na Hrvatsku.
No, vratimo se Galovićevoj priči i raspletu…
”Kada sam došao na sjednicu na Terazije, obratio sam se članovima sljedećim riječima: “Dragi sportski prijatelji, jeste li svjesni da nas osmorica ovdje stvaramo povijest jugoslavenskog nogometa i sporta? Hoćemo li se povoditi glupim, bezveznim formama da se kazna ne može smanjiti ili ćemo se voditi načelima etike i morala i izreknemo primjerenu kaznu Zvonimiru Bobanu te mu kao mladome sportašu omogućimo normalan razvoj? A Dinamova kazna? Zbog čega se igra nogomet? Zbog nas koji sudimo ili zbog publike? Zato predlažem da se Zvonimiru Bobanu kazna smanji s devet na četiri mjeseca, a Dinamu sa šest utakmica na dvije utakmice neigranja u Maksimiru.” Predstavnik Srbije te Makedonac i Vojvođanin bili su malo pokunjeni jer su očekivali nekakav napad na njih s moje strane. Nas četvorica, Slovenac, Bošnjak, Kosovar i ja, dignuli smo ruke za moj prijedlog, a nakon nekoliko sekundi i Crnogorac! Ne znam kako mi je tada srce izdržalo, koliko sam bio sretan što sam uspio napraviti. Jer, Bobanu je praktički toga dana bila spašena karijera. Zato i ovom zgodom zahvaljujem delegatima iz Slovenije, BiH, Kosova i Crne Gore iako ne znam jesu li živi ”, zaključio je Tomislav Galović za Večernji list.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
