Dana 8. svibnja 1945. godine i kraj II. svjetskog rata za mnoge europske narode zaista je značio slobodu padom nacionalsocijalizma, ali za brojne narode koji su pali pod novi teror i diktaturu totalitarne ideologije komunizma, značio je novo ropstvo.
Sukus je to zajedničke Izjave o 75 godina o kraju II. svjetskog rata, koju su 8. 5. 2020. potpisale sljedeće države i članice EU: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka. Tu izjavu jedino nisu potpisale Slovenija i Hrvatska. Zašto ? Odgovor leži u činjenici da u Sloveniji i Hrvatskoj nije provedena lustracija, što je omogućilo soju bivših komunista kontrolu hrvatskog društva i društvenih procesa, na štetu naroda i države, čemu u prilog govori i činjenica da smo na samom dnu EU po svim parametrima.
I premjer i predsjednik su sinovi komunista, stoga su njihove izjave i postupanje sukladni miljeu u kojem su odgajani. Kraj II. svjetskog rata je za hrvatski narod značio razdoblje genocida i artistocida u režiji zločinačkog komunističkog režima. Nijedan osvajač u povijesti ovih prostora nije ubio toliko Hrvata kao zločinački komunistički režim. Zločin je to strašniji, jer počinjen nakon 8. svibnja 1945., kada je završio II svjetski rat i utihnulo oružje. Dakle u okolnostima lišenim afekta ratnih sukoba, proveden je planski genocid, odnosno monstruozna eksterminacija stotina tisuća Hrvata, koji su predstavljali opasnost za komunistički režim i velikosrpsku politiku.
I ovaj Domovinski rat je više nego jasno pokazao da je Jugoslavija bila zajednica temeljena na represiji nad hrvatskim narodom. Obje Jugoslavije su bile tamnice hrvatskog naroda, prva u monarhističkom, a druga u komunističkom pakiranju. I u Domovinskom ratu je petokraka razarala i ubijala Hrvatsku kao i u II. svjetskom ratu. Oficiri generalštaba JNA u kojem je osmišljeno ubijanje Hrvatske su Titovi oficiri, koji su svoje činove stekli rušeći Hrvatsku državu i ubijajući Hrvate u II. svjetskom ratu. Dakle više nego jasno je da je ulazak partizanskih jedinica u grad Zagreb, trenutak okupacije Hrvatske od zločinačkih komunističkih postrojbi, o čemu govore i tisuće ubijenih Hrvata u Zagrebu, u samo par dana nakon ulaska partizanskih jedinica.
Pad Vukovara 18. 11. 1991. je samo povijesna repriza pada Zagreba 8. 5. 1941. godine. Nisu samo Bleiburg, Kočevski Rog, Tezno, Celje, Macelj i ostala masovna stratišta, mjesta stradanja hrvatskog naroda, već je svako selo i zaselak bilo mjesto divljanja komunističkih egzegutora.
Neprovođenje lustracije je omogućilo da sinovi slugu i pobornika komunističkog režima vladaju Hrvatskom i dalje negirajući i ponižavajući Hrvatsku žrtvu po komunističkom režimu, što je psihološki s ljudske strane i razumljivo, jer je zaista teško priznati da ti je otac služio zločinačkom komunističkom režimu, protiv vlastitog naroda. Njima je lakše difamirati žrtvu, nego priznati zločin.
Međutim, svi njihovi pokušaji da izbrišu tragove svog zločina, kroz aktualnu komunistički ideologiziranu povijest, su osuđeni na propast, pošto su njihovi zločini ostavili trajne i neizbrisive ožiljke u dušama stotina tisuća hrvatskih obitelji.
Komunistički režim je sustavno zatirao ideju samostalne hrvatske države i sve one koji su se borili za tu ideju. Hrvatski dragovoljci, koji su u Domovinskom ratu zauvijek porazili srpsko-komunističku osvajačku silu, su mahom potomci onih koji su se kao pripadnici Domovinske vojske borili protiv pogroma Titove Jugoslavije.
Bogu i Domovini vjerni
* doc .dr. sc. Ante Čizmić, dr. med., specijalist je dječje kirurgije.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
