Vratar Toulousea i Vatrenih Lovre Kalinić u razgovoru za Sportske novosti govorio je o životu u strogom režimu zbog pandemije, francuskoj ligi na prisilnom mirovanju, o prisjećanju na Rusiju…
“Imamo pravo samo sat vremena dnevno biti vani. Moramo na aplikaciji ispuniti formular, dobijemo bar kod i ako si u 11.35 izašao u 12.35 moraš biti u kući. Policija je stalno na ulici, smiješ se udaljiti najviše kilometar od adrese, a ako te uhvate da si prekršio odredbu kazne su od 150 eura do 1500. Ovisi o prekršaju”, pojašnjava.
Dok nema aktualnih utakmica gledao je, kao i ostali, snimke iz Rusije.
“Kako ne bih. Trnci su me prolazili. Iskreno, nisam ih ni pogledao do sada. Stalno stavljaš u fokus svoj posao, nove utakmice, a sad mi je baš bio gušt. Opet sam proživljavao isti osjećaj koji sam imao u Rusiji. Znao sam ishod, ali srce je zatitralo i nije mi dalo mira”, objašnjava.
Branio je s Islandom, u dvoboju s Rusijom u Sočiju pripremao se za ulazak u igru, ali Danijel Subašić, koji je osjetio bol, ipak je izdržao do kraja. Što vam se tada vrzmalo po glavi?
“U tom času nisam to doživljavao nešto posebno. Da nisam branio s Islandom, možda bih imao malo pozitivne treme, ali kako sam imao iza sebe taj susret, bio sam pun samopouzdanja. Bilo je nekoliko ozlijeđenih igrača u finišu četvrtfinala, nije ni ostalo dovoljno prava na zamjene za sve. No, uživo gledajući dojam je bio da bi svaki igrao do kraja makar i na jednoj nozi. Ljudi sada govore, pa kako je Subašić branio finale ozlijeđen. E, ljudi moji, finale je to Svjetskog prvenstva. Ja bih ga branio bez nogu. To je normalno, to je tako. Ostat ćeš upisan u povijest svjetskog sporta, ne samo hrvatskoga. Ja bih istu stvar napravio. Igrati finale Svjetskog prvenstva, to je san snova”, jasan je.
Govorio je i o Nikoli Kaliniću.
“Mi smo stvarno dobri, razgovarali smo o Svjetskom prvenstvu stotinu puta. Nije mu drago zbog cijele situacije koja se dogodila, ali s druge strane ja znam kroz što je sve prolazio u dužem razdoblju. Očekivao je priliku, a nije je dobio i to je eskaliralo u njegovoj glavi. Nakupljalo se godinama, više nije mogao podnijeti taj teret. Još na pripremama za Rusiju i tamo pričao sam mu da moramo svi biti spremni, jaki i čvrsti, on bi odgovarao “okej“, ali jednostavno mu se smrknulo. Na krivi je način iskazao svoje razočaranje što nije igrao, a očekivao je da će igrati. Znam kakav je momak, kolike ljudske vrijednosti ima, međutim pukao je. To je trenutak slabosti, dogodilo se kako se dogodilo. Nije bilo više povratka. Odluke izbornika treba poštovati, on to zna i svjestan je toga. Morao je ostati mirniji, a nije uspio. Nikola je kao čovjek ispravan sto posto. Nažalost, mi sportaši puno smo više izloženi javnosti i svako naše drugačije mišljenje tretira se kao neki veliki problem. Nije bilo sukoba s izbornikom, samo različit pogledi na stvar”, pojašnjava.
“Kale je južnjački karakter, Dalmatinac… Možda mu je i ego malo bio povrijeđen… Moja je pretpostavka da bi on volio biti dio reprezentacije, ali kad govorimo o tome treba imati u vidu koliko je pljuvačine bilo po njemu nakon što se vratio iz Rusije. Svi su ga osudili, nije čudno ako je zaključio da mu to ne treba u životu. Dobro bi bilo da smo u Hrvatskoj općenito pozitivnije nastrojeni prema sportašima”, zaključuje.
Izvor: narod.hr/Sportske novosti
