Nakon što je portal Index odradio pljuvački trening u liku i (ne) djelu “novinara” Ive Anića, koji je generalno izvrijeđao sve one ljude koji se mole protiv pobačaja ispred bolnica, ali i općenito, u osmu neprijateljsku ofenzivu krenuo je jednako oran i željan, ali i jednako nespreman i nepripremljen sportski “novinar” Zvonko Alač.
Alač je najprije izvrijeđao, što je očito stil Indexa, sve hrvatske navijače koji su na malom ali lijepom stadionu Loro Borici navijali za Hrvatsku, kao i one koji su navijali za Kosovu, sve ih je strpao u isti koš s onima koji su u jednom trenutku neprimjerenih skandiranjem pokazali da je primitivizam, nažalost, univerzalna pojava. Pobjeda Vatrenih pritom je bila najmanje važna sportskom “novinaru” čiji je portal danima prozivao Marija Mandžukića i praktički slao zapovijedi izborniku Anti Čačiću da jednog od najboljih hrvatskih golgetera svih vremena ostavi na klupi. Kako je završilo vidjeli smo, Mandžo je zabio tri pogotka, završio priču u Skadru i otvorio još jednom Hrvatskoj put prema novom velikom svjetskom natjecanju. Najljepše od svega je to da je Mandžo zatvorio usta i takozvanim sportskim novinarima.
“Utakmici je bila riješena u prvih pola sata, nakon čega je na terenu postala prijateljska, dok su Hrvati i Albanci oko travnjaka to cijelo vrijeme i bili, što su pokazali na posebno dirljiv način; zajedničkim bljuvanjem mržnje protiv Srba na stadionu posvećenom srpskom antifašističkom heroju…“, napisao je Alač ns portalu Index, da sada ne navodimo tko je, što i zašto je pravomoćno osuđen pokretač spomenutog portala, a što Alač zna i očito mu ne smeta. Je li stadion u Skadru koji prima 16 000 gledatelja zaista posvećen antifašističkom heroju kako piše Alač, pritom, naravno, ono što je u prošlosti bilo, u nekim mračnim i totalitarnim vremenima, danas vrijedi kao lanjski snijeg na suncu, odnosno kao premijerska era Zorana Milanovića, dakle, malo ili ništa?
Naime, stadion u Skadru nosi ime po ALBANSKOM nogometašu koji se ne zove Jovan Vojislav, Draža Mihailović već Loro Boriçi. Nogometaš je to koji je igrao nogomet i u talijanskom Laziju i to u godinama kada je na vlasti bio diktator Benito Mussolini, dakle, od 1941. do 1943. godine. Drugim riječima, “srpski heroj” nije bio u Užicama i zajedno s “antifašistima” Draže Mihailovića i komunistima Josipa Broza Tita činio herojska djela već se bavio nogometom, a prije toga i nakon toga se također bavio nogometom u Albaniji, igrao je, naime, za KF Vllaznia i Partizanu iz Tirane, ne onaj beogradski, na koncu je otišao u Spartak, ali opet iz Tirane.
Tada su, dakako, komunisti bili na vlasti u Albaniji, međutim, to ne mijenja činjenice na duži rok već samo na rok koji je Bog dao komunistima, on, srećom, nije bio dug, još manje vječan. U tom kontekstu Alač je promašio, kako bi to na Indexu lijepo naglasili, “ceo fudbal.”
Srbija je, naravno, kroz svoju dugo fašističku, komunističku, najviše imperijalnu povijest ljude i teritorije koje je porobila, okupirala nazivala svojima, međutim, nikad okupator, bez obzira koliko bio moćan, ne može reći posljednju riječ- Pokušali su to i u Hrvatskoj, pa su tako niknuli razni “srpski gradovi”, srpski novac, da bi sve nestalo u jednom vihoru, s Olujom. Neki će reći da su Slobodan Milošević i Mile Martić bili antifašisti devedesetih, štoviše, srpski antifašistički heroji.
