Tiskano novinarstvo, tip novinarstva, neki bi to nazvali klasičnim tipom novinarstva, u posljednjih otprilike dva desetljeća srozalo se na najniže moguće grane, i nije to slučaj samo u Hrvatskoj. Međutim, realno, kako živimo u Hrvatskoj nas bi najviše trebalo zanimati kako je to kod nas, zašto je tome tako, i kamo nas je to odvelo. Posebno se u takvom novinarstvu ističe kolumnistica Jutarnjeg lista Snježana Pavić, koja se bavi nekim čudnim analizama u kojima stvara krivi dojam o reprezentaciji.
> Tko je sudac Danny Makkelie, čovjek koji je uništio hrvatske snove u Leipzigu?
Nemoguće je odvojiti sport i politiku
Naravno, ostat ćemo koliko je to moguće u sportskim okvirima, iako su politika, sport, ideologija, neodvojivi dio jedne te iste priče. Kad ljudima ”namećete rodnu ideologiju”, a imate primjere gdje se muškarci ”osjećaju kao žene” te se sa ženama zajedno natječu, vi zapravo u sport uvodite politiku, ideologiju i svoje ”vrijednosti”. Kako onda odvojiti sport i politiku? Kako odvojiti sport i politiku kada najbolji francuski nogometaš prijeti da neće igrati za Francuskoj ako u toj državi na demokratskim izborima pobijediti desnica, a UEFA šuti? Bivši hrvatski reprezentativac Josip Šimunić okončao je svoju profesionalnu karijeru nakon ”nespretnog slavlja”, a poslije pobjede Hrvatske nad Islandom i plasmana na Svjetsko prvenstvo 2014. Šimunić je na takozvanom suđenju imao šanse koliko i antilopa u kavezu gladnog lava.
UEFA-a načelno ne dozvoljava infiltraciju politike u sport, ne podržava to ni FIFA, a onda Svjetsko prvenstvo održavaju u Kataru, koji je sve samo ne demokratska zemlja. Što ćemo sa ljudskim pravima, sa pravima žena, u Kataru i kako se to uklapa u ”novo normalno” FIFA-e i UEFA-e?
Sportske novosti – Eurocast u kojem samo što se vol i janjci nisu okretali…
U što se danas pretvorilo sportsko novinarstvo, dovoljno je pogledati kako izgledaju nekoć kultne Sportske novosti, njihov Eurocast nakon što je Hrvatska u jednoj sportskoj tragediji protiv Italije ostala bez osmine finala Europskog prvenstva.
Zašto to toliko boli ogromnu većinu Hrvata?
Jednostavno, zato što se radi o Italiji, o reprezentaciji koja je aktualni prvak Europe i višestruki prvak svijeta. Činjenica da ste takvu reprezentaciju imali na konopcima, da ste to propustili, i još da ste došli na razinu ravnopravno igrati sa svjetskim prvacima, boli daleko više od eventualno propuštenih prilika protiv, ne podcjenjujući nikoga, jedne Albanije. Nažalost, i Albanci su nam se provukli na gotovo identičan način. Tko nas je doveo do najviše razine svjetskog nogometa, ako ne Dalić, Modrić, Kovačić, Brozović, Mandžukić, Perišić..?
Eurocast?
U spomenutom podcastu dan nakon remija s Italijom cik, smijeh, šale, pošalice, kvazi duhoviti komentari, samo što vola nisu okrenuli na ražnju, uz roštilj i nekoliko janjaca. Očito se dugo tugovalo nakon hrvatske nesreće u Leipzigu, a u tuzi je prednjačio uplakani, suznih očiju, voditelj Eurocasta.
Reakcija, ničim izazvana, Roberta Šole usmjerena na riječi stručnog komentatora HRT-a Joška Jeličića, na najbolji način razotkriva svu bijedu nekoć cijenjenog novinarstva, tiskovine na kojima su odrastale generacije i generacije sportskih fanatika. Šolina reakcija na Jeličićeve komentare, barem je takav dojam, više je vezana uz ideologiju nego uz sam sport, a što je nedopustivo. Na kraju krajeva ako to pravo ima ”apolitični” Tomislav Ivković onda i Joško Jeličić ima pravo na svoj svjetonazor, kakav god bio, te to javno reći, pa i na nazovi javnoj televiziji. U čemu je problem gospodine Šola?
Tomislav Židak, Branko Stipković, Milivoj Nikolić, Zvonimir Magdić, Fredi Kramer…, samo su neka od istaknutijih imena koja su nosila Sportske novosti desetljećima. Danas se o tome može samo sanjati, takva razina sportskog novinarstva odavno je nestala.
I tako nastade Snježana Pavić i politički pamflet na rubu govora mržnje
U takvim uvjetima, paralelno s njima, bez kriterija, moguće je stvoriti okolnosti koje će iznjedriti u tom istom medijskom ”koncernu” (HANZA medija) jednu Snježanu Pavić, koja je odavno prema svim kakvim takvim pravilima medijske struke trebala bi bivša novinarka. Naravno, ne zbog njenog ideološkog uvjerenja, koliko god, pučki rečeno, za većinu građana to uvjerenje bilo ”’uvrnuto”, nego ponajprije zbog patološkog manipuliranja činjenicama.
Politički pamflet, na rubu govora mržnje, koji je trebao trajno zapečatiti novinarsku sudbinu Snježane Pavić i odvesti je na marginu medijske kaljuže definitivno je pamflet nastao na dan presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u Haagu. Tada je Snježana Pavić napisala, a Jutarnji list objavio, članak pod naslovom ”Sudac Meron danas će pročitati konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana”.
Nakon što je Meron ”pročitao” oslobađajuću presudu, a generali oslobođeni, Jutarnji list povukao je spomenuti pamflet, no, nije se zahvalio Snježani Pavić. Naprotiv, danas je aktivnija nego ikad, pa se sramoti, a onda i medijsku kuću čiji je očito neodvojivi dio, komentirajući Europsko nogometno prvenstvo.
Sad zamislite da je na mjestu Merona bila Snježana Pavić
Ostanimo, samo za trenutak kod političkog pamfleta Snježane Pavić. Između ostaloga u čitavom moru zloćudnih izmišljotina navodi se:
”Nije dr. Franjo Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovu projektu. Krajina je zasuta lažnim lecima kojima se srpsko stanovništvo poticalo na bijeg, otvoreni su im koridori za izlazak, a predsjednikova poruka da ostanu nije zvučala umirujuće, nego prijeteće. Većina srpskog stanovništva je otišla: za to će danas konačnu kaznu saslušati šef specijalaca i zapovjednik jednog od dva operativna sektora u operaciji Oluja.”
Projekt Franje Tuđmana je hrvatska država, to je iza dr. Tuđmana ostalo, Snježana Pavić osuđuje projekt stvaranja hrvatske države. Sad zamislite što bi s Hrvatskom bilo da je ona bila na mjestu suca Merona? Ponovimo i po tko zna koji puta, očito je to neophodno, takav politički pamflet, takav govor mržnje, ne bi se tolerirao u niti jednoj normalnoj demokratskoj državi. Srećom, Hrvatska je na tom političkom tribunalu oslobođena, generali su izašli, nedužni kao što su i ušli, na slobodu, dočekalo ih je stotine tisuća ljudi.
Zašto je pola milijuna žena u strahu tijekom Eura?
Osramoćena Snježana Pavić nastavila se sramotiti. Kad je već komentirao Joška Jeličića, zašto Robert Šola nije komentirao svoju kolegicu iz iste medijske kuće?
Kolumnistica Jutarnjeg lista Snježana Pavić okomila se na nogomet. Prvo zbog navodne povezanosti velikih natjecanja s nasiljem u obitelji, a zatim zbog zarade koji navodno reprezentativci imaju.
“Mračna strana Eura ‘24.: Pola milijuna žena i djece ovih dana drhti od straha. Jer ako naši izgube, zna se što slijedi…”, naslov je prve kolumne, objavljene 18. lipnja, u kojoj navodi: “Da udariš nekoga u kafiću, policija bi došla isti čas, ali zato doma – udri!”
U kolumni se poziva na Istraživanje britanskog Nacionalnog centra za obiteljsko nasilje: “Kad igra reprezentacija, obiteljsko nasilje povećava se za 26 posto, a za 38 posto ako izgubi; plus za 11 posto dan poslije, bez obzira na ishod utakmice”.
“Nije nogomet taj koji izaziva nasilje: navijanje je emotivno stresno, pa se višak frustracije uz puno alkohola iskaljuje tamo gdje možeš, a to su oni doma. Da udariš nekoga u kafiću, policija bi došla isti čas, nekome bi se zamjerio; za to moraš biti baš jako lud, a to ipak nisi.
Ne vjerujem ni da je glavni problem u alkoholu: da jest, pisali bismo o masovnim tučnjavama po kafićima i pred stadionima. Alkohol uklanja inhibicije, ali policija se proteklih desetljeća naučila nositi s nogometnim huliganizmom. Većinu navijača uostalom čine oni drugi, koje je najlakše opisati kao pristojne građane. Nije istina da se ne mogu kontrolirati, jer da zbilja ne mogu, udarili bi šefa, policajca”, piše Pavić.
Tko to zaboga maltretira Snježanu Pavić, zašto je kolumnistica Jutarnjeg lista u strahu? Ako je pola milijuna nesretnika i nesretnica u Hrvatskoj u strahu zbog ”naših”, da li i njenih, onda je možda i ona sama u strahu? Pozivajući se na jedno iracionalno istraživanje, koje se može intrepretirati ovako ili onako, uglavnom manipulativno, potpuno je promašeno. I na kraju, zašto u Hrvatskoj nisu počela masovana uhićenja tih zlostavljača?
Želi se namjerno prodati iluzija kako Dalić i reprezentativci igraju za Hrvatsku zbog novaca!?
Drugi naslov je “Bomba iz Danske usred EURA: Reprezentacija hladno odbila ponudu, zamislite da su ovo učinili Dalić i Modrić”. I time prodaje iluziju kako je izborniku i reprezentativcima važan – novac.
“Igrači nogometne reprezentacije Danske odbili su povećanje plaća. Umjesto toga, tražili su jednake plaće za žensku reprezentaciju. Vijest je bomba usred Eura 24: je li u redu da muškarci i žene budu jednako plaćeni za isti posao?
Kako za koga. U Danskoj je to bitna tema, ali Danska je zemlja hladna i daleka. Igrači su vrlo sretni s dogovorom, izjavio je šef danskog nogometnog sindikata Michael Sahl Hansen: pokazali su da preuzimaju odgovornost, svidjela im se ideja da za žensku i juniorsku reprezentaciju osiguraju bolje uvjete.
Zamislite to u Hrvatskoj. Evo, Dalić i ekipa izlaze pred kamere i kažu: neprihvatljivo nam je da naše majke dobivaju 15 posto niže mirovine, ne računajući povlaštene mirovine vojnika i političara. Mi nogometaši mislimo da je skandalozno da žene u bankama i osiguranjima zarađuju 25 posto manje“, navodi Pavić.
Po naslovu bi se reklo kako je Dalić izuzetno plaćen, kao i reprezentativci. Dalić se nalazi na tek devetom mjestu po plaćama izbornika s godišnjim iznosom od 1.5 milijuna eura. A igrači zapravo najveću zaradu imaju u klubovima, dok premije nakon velikih natjecanja najčešće preusmjeravaju. Npr. 2018. godine su svoje premije od SP-a u Rusiji dali za Fizioterapeute, liječnike i ekonome za golem posao napravljen na pripremama i tijekom turnira. Dakle, nema govora da novac igra neku veliku ulogu u igranju za reprezentaciju. Za hrvatske reprezentativce zapravo je igranje za ”repku” uteg oko vrata, međutim, za Hrvatsku igraju jer to vole, jer to žele, nerijetko sukobljavajući se sa gazdama svojih klubova, a ne zbog ”love”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
