Prije nešto više od četrdeset godina, 4. svibnja 1980., umro je jugoslavenski diktator, Josip Broz Tito. Puno se kontroverzi vuče uz spomenuti datum, koji kod jugo-nostalgičara ima mitski karakter. Jedan od ”argumenata” komunističke ljevice u Hrvatskoj da su građani voljeli Tita je masovna histerija poslije njegove smrti i činjenica da su mnogi za njim plakali… I jesu, i za njim i zbog njega.
No, naravno, svi, a ne mnogi, su plakali kad je umro diktator Sjeverne Koreje, Kim Jong-Il, koliko je tek plakalo poslije smrti Staljina 1953. godine… Suze su lili i mnogi Nijemci nakon što je führer ”hrabro pao u borbi s neprijateljem”, kako su te 1945. godine objavili građanima ostaci nacističkog režima, zapravo, Adolf Hitler se ubio u bunkeru u Berlinu… Što je diktator bio beskrupulozniji, brutalniji, što je njegov režim rigorozniji, to su masovne tužaljke veće…
Plakalo se te 1980. i na Poljudu, naime, Tito je umro, a tijekom utakmice na Poljudu između Hajduka i Crvene zvezde gledateljima i igračima je vijest ” smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti” objavljena. I plakali su, igrači Hajduka i Crvene zvezde, suci i gledatelji… Neki od tuge, neki su lili suze radosnice nadajući se da je prošlo vrijeme brutalnog obračuna s neistomišljenicima, međutim, prevarili su se… Tito kao učitelj dobro je podučio ubojice, nastavilo se s egzekucijama. Tri godine nakon Titove smrti ubijen je u Njemačkoj Stjepan Đureković, a tek puno godina kasnije posao hrvatskog pravosuđa obavila je Njemačka, njemačko je pravosuđe na doživotnu kaznu osudilo Perkovića i Mustača. Kako su tek plakale brojne žrtve Titovog zločinačkog režima.
No, vratimo se na Poljud, derbi Hajduka i Crvene zvezde igran 4.05 1980. je prekinut oko 19:00 sati nakon što je objavljena vijest, navodno su teško pogođeni smrću diktatora bili braća Vujović, Zoran i Zlatko, koji su tada igrali za Hajduk.
”Tko kaže da nije plakao za Titom taj laže! Uostalom, postoje TV snimke fotografije… Od povijesti se ne može pobjeći, niti ima razloga za time.
Moj brat Zoran je pao na koljena, ja sam ronio suze, oko srca me steglo. Uz rame su mi stajali i nogometaši Crvene zvezde: Pižon, Šestić, Đurovski, Borovnica, Ljukovčan… I njima je bilo teško. Igrao sam za Crvenu zvezdu pet utakmica, prije rata. Svojom nesmotrenošću tada sam raskinuo ugovor s Cannesom, a onda sam ga ponovno produžio. I izgubio sam pravo igranja za taj klub te godine, a jedini način igranja do početka nove sezone bio je odlazak u neki drugi klub. Kako su Cannes i Zvezda bili u dobrim odnosima, jer je Dušan Savić bio prije bio igrač Cannesa, za njih je to bilo najbolje rješenje i nisu mi dozvolili birati. Bio sam tamo 1989. godine”, rekao je Zlatko Vujović svojedobno za Večernji list.
Za razliku od, primjerice, Zlatka Kranjčara, koji je stariji dvije godine od od Zlatka Vujovića, Zlatko Vujović nikad nije nastupio za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Kranjčar je za Hrvatsku odigrao dvije prijateljske utakmice i zabio je jedan gol.
S druge strane, kontroverzni srpski bivši nogometaš, Dule Savić, koji je poznat po velikosrpskim ispadima, navodno nije plakao. Naime, Savić tvrdi da je vijest o smrti Josipa Broza Tita primio s osmijehom.
”U jednom trenutku prišao mi je jedan prijatelj iz Saveza i rekao ‘umro je’! Nasmijao sam se i pitao kada, jer sam znao na koga misli. Odgovorio mi je ‘ u veljači, ali sada su javili’. Nasmijao sam se, jer smo se često šalili na sličan način”, govorio je Savić, koji je komentirao i jecaje koji su se čuli na Poljudu nakon vijesti o smrti diktatora.
”Začuli su se krici. Neko je zaplakao, neko je vrisnuo. Mislim da je u tom trenutku prevladavao strah od toga što će biti sutra, jer smo desetljećima bili odgajani da se bez Tita ne može te da je on jedino vrijedno u državi”
S tribina Poljuda se začula i pjesma “Druže Tito, mi ti se kunemo”, no, nešto prije toga na tom je mjestu izbila tučnjava. Naime, na sjevernoj tribini u okršaju su bili navijači Hajduka i vojnici JNA koji su na utakmicu stigli kako bi navijali za Crvenu zvezdu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
