Sušec o Kranjčaru: Jedan od najomiljenijih u povijesti, bio je simbol Zagreba i Dinama

Brojne reakcije dolaze i dalje s raznih strana, kako iz Hrvatske tako i iz regije te nogometnog svijeta.

Zlatko Cico Kranjčar preminuo je u ponedjeljak u 65. godini života.

Legendarna Dinamova devetka prerano nas je napustila, slažu se svi, a sliježu se i dojmovi nakon ove iznenadne vijesti.

– Prvi sam put vidio Cicu Kranjčara, čini mi se da je to bila 1973. kada me pokojni kolega Tomislav Židak zvao da dođem vidjeti jednog klinca, rekao je da će biti čudo od igrača. Išli smo ga pogledati. Odmah se vidjelo da je drugačiji od drugih, volio je loptu, a lopta je voljela i njega. U kategoriji 17-godišnjaka je bio drugačiji od drugih. Vjerojatno ga, posebno mlađi pamte kao strijelca i vođu napada, ali on je bio nešto između devetke i desetke. Bio je i asistent i vođa i strijelac. Ogromna je njegova bila uloga u toj završnici 1982. godine, u zadnjih šest utakmica, zabio je osam golova, ističe poznati sportski komentator Božo Sušec za HRT.

Govoreći o 1982. Sušec ističe da je to “najzagrebačkiji Dinamo svih vremena”.

– Rođeni su u Zagrebu Zajec, Mlinka, Kranjčar, Deverić, Bračun, Dumbović…To je stvarno bio jedan zagrebački tim. Danas velika većina klubova ne da nema igrače iz svojega grada već iz svoje države, dodaje.

Sušec također kaže da je jako teško reći je li Cico Kranjčar najveći igrač Dinama svih vremena.

– Mlinarić je rekao da je Kranjčar najveći svih vremena, to je jako teško reći. Ja bih rekao da je bio najspektakularniji igrač te generacije, ali reći da je najbolji pored primjerice Ivice Horvata, Slavena Zambate, Dražana Jerkovića pa i Luku Modrića, to je ipak pretenciozno. No, on je svakako jedan od najomiljenijih u povijesti, simbol je Zagreba i Dinama.

Govori da je nedaleko zgrade Vjesnika bio jedan kafić koji je vodio “Lepi”, a u kojem su sve bile fotografije Kranjčara.

– To je bila preteča ove diskriminacije s “Tri majmuna” jer tamo nije bio dobrodošao nitko tko nije baš jako volio Kranjčara, ističe Sušec.

Nevjerojatno je koliko je ljudi otišlo sa scene u posljednje vrijeme, dodaje Božo Sušec, navodeći imena Zlatka Saračevića, Đorđa Balaševića, Milana Bandića, Duška Popovskog.

– Nevjerojatno je koliko nas taj “kosac smrt” posjećuje u zadnje vrijeme i nitko ne zna taj red i nered po kojem on bira sve te ljude. Tu je i mladi portugalski rukometni vratar Alfredo Quintana.

Božo Sušec se prisjetio kada je Kranjčar bio trener Sepahana, pa je u jednoj supervažnoj utakmici naredio da njegov igrač promaši kazneni udarac, a nakon što je nepravedno dosuđen za suparničku momčad.

Cico Kranjčar je veliki dio karijere igrao u bečkom Rapidu, zajedno s Hansom Kranklom.

– Velik je pečat ostavio i tamo. Što se tiče trenerske karijere, možda je najveći pečat ostavio u Zagrebu gdje je 2002. s njima osvojio naslov prvaka Hrvatske.

Prisjetio se i povijesne utakmice Hrvatske i SAD-a 1990. godine na kojoj je Kranjčar bio kapetan.

– FSJ je zabranio igračima pod prijetnjom kaznama da igraju tu utakmicu koja je bila i nije bila službena. Sudili su talijanski suci, bila je prijavljena UEFA-i, ali dio igrača nije htio igrati jer im je prijetila kazna, kako reprezentativna tako i klupska. Ona je bila izvan svih termina reprezentacija, igrači iz stranih klubova nisu mogli dobiti dopuštenja za odigravanje te utakmice. Cico se odmah javio, bio je veliki Hrvat i domoljub, nije bilo dvojbe da će on voditi tu reprezentaciju kao kapetan, dodaje.

Govoreći o izborničkim danima Zlatka Kranjčara, postojala je i neugodna epizoda kada ga se optuživalo da je 2006. vodio na Svjetsko prvenstvo sina Niku Kranjčara, a da tamo nije putovao Eduardo da Silva.

– Kako sam s njima proveo dosta vremena, on je bio principijelan čovjek, nije trpio pritiske izvana i uvijek je radio po svom. To ga je i koštalo veće trenerske karijere. Kada smo bili na SP-u 2006. on je imao takvu želju da disciplinom da nam je na kapaljku davao igrače za izjave, mi smo tamo imali velika reportažna kola, nismo ih dobivali kako smo htjeli, prisjetio se Sušec te godine.

– Cico je snažna i osebujna ličnost koja je ostavila ogroman pečat u hrvatskom nogometu, sportu, ali i u hrvatskom društvu, zaključuje Sušec.