Misno slavlje i pobožnost svetom Josipu srijedom 1. lipnja 2022., predvodio je mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa. U svojoj je homiliji tumačeći Isusovu veliko svećeničku molitvu naglasio kako ju je Isus izrekao nakon što je Juda izašao iz blagovališta, a prije nego se s učenicima uputio na Maslinsku goru. Isus je tada znao da su mu sati odbrojeni. U takvim se trenucima govori ono što je posebno važno. U tom trenutku Isus moli svog nebeskog oca za prisutnu jedanaestoricu, ali i za sve nas, odnosno za one koji će po apostolovom svjedočanstvu povjerovati da je Isus spasitelj svijeta. Prekrasna je spoznaja da u posljednjim zemnim trenucima Isus misli i moli za sve nas.
Nadalje, mons Sente je pojasnio kako je važno primijetiti da Isus zna da njegovi učenici nisu od svijeta, ali ostaju u svijetu, te se on moli za njih da budu sačuvani od Zloga. To je jasna poruka svima nama Kristovim učenicima da usprkos različitim iskušenjima i mukama budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, ljudima koji lutajući po mnogim bespućima tražene smisla života. Koliki promatrajući na mnogim ekranima ljudske vanjštine, ne vide čovjekovu nutrinu. I sami postavljamo svoje fotografije vanjštine. Unatoč gledanju jednih drugih današnji je čovjek često usamljen, depresivan, bez smisla. Mi Kristovi učenici, iako tijelom u svijetu duhom prianjamo uz Krista i svakoj slici dajemo dublje značenje, odnosno spoznajemo da smo odraz Bolje ljepote i ljubavi, kazao je između ostalog mons. Sente.
Ilić o poduhvatu zahvale hrvatskim braniteljima
Pri kraju misnog slavlja o svom vojničkom, sportskom i vjerničkom putu govorio je Werner Ilić, hrvatski branitelj i umirovljeni časnik Hrvatske vojske, koji je s prijateljem Martinom Cruiskshankom preveslao Atlantski ocean. U čamcu na vesla krenuli su na prekooceanski put 15. siječnja 2022. godine i do svog cilja, otoka Barbados veslajući 83 dana došli 22. travnja iste godine. Rođen u Njemačkoj, a djetinjstvo i odrastanje proveo je u Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao profesionalni vojnik 1991. godine došao je u Hrvatsku i stavio se na raspolaganje hrvatskoj vojski želeći braniti dom svojih djedova. Tijekom Domovinskog rata bio je na raznim hrvatskim bojištima te završio kao instruktor specijalnih postrojba u Šepurinama. Nakon umirovljenja 2003. godine otvorio je novo poglavlje u životu.
Veslajući od Kanarskih otoka do Barbadosa prešli smo morski put od 6.500 kilometara. Tijekom cijelog putovanja, skoro tri mjeseca, samo smo dva dana imali lijepo vrijeme. O drugim teškoćama neću ovdje govoriti. Na ovaj smo se poduhvat odlučili u zahvalu i na čast svim hrvatskim braniteljima, te smo htjeli poslati poruku kako je domoljublje čast i privilegija, te se ono živi svaki dana, a ne samo kada nam odgovara. Također smo željeli poručiti kako nikad nije prekasno ostvariti svoje snove. Još smo željeli poslati jaku poruku očuvanja našeg planeta od prevelikih zagađenosti kazao je umirovljeni časnik hrvatske vojske Werner.
‘Krunica uvijek pobjeđuje’
Do cilja nas je dovelo domoljublje. Putovali smo pod geslom – sve za Hrvatsku, Hrvatske iznad svega. Jedan od težih trenutak bio je kada mi je tokom veslanja brat javio da mi je preminuo otac Slavko. U tom su me trenutku posebno hrabrile riječi mog oca – sine ljubi Hrvatsku, Amerika ti je majka koja te odgojila, a Hrvatska ona koja te rodila. Nakon putovanja imali smo velike žuljeve po čitavom tijelu, ali isplatilo se. Nakon svake patnje dolazi dobro. Naša je država stvorena znojem i krvlju, stoga je naše putovanje tek mali dar za našu zemlju. Vojnik sam od svoje 18 godina, a sada mi je 55 godina.
Tijekom svoje vojne karijere primao sam u ruke svakakvo oružje i mogu vam reći kako je ipak najjače oružje krunica. S njom se uvijek pobjeđuje. Krunica mi je pomogla da ne razmišljam o boli, preminulom ocu, da izdržim do kraj i da učvrstim svoje domoljublje. Bez domoljublja nema bogoljublja i bez bogoljublja nema domoljublja. Kada smo nakon 83 dana ugledali kopno, prijatelj Martin povikao je iz sveg glasa, a ja sam bio usred molitve 500. krunice. Od uzbuđenja i radosti nisam mogao kontrolirati i što sam brže počeo veslati zaboravio sam na krunicu. Na kopnu me dočekala moja obitelji, izgrlio sam se sa suprugom, te se u hotelu konačno dobro oprao ne morskom vodom. Tada sam priznao supruzi kako nisam do kraja izmolio petstotu krunicu. Izmolili smo je zajedno žena i ja u hotelu, kazao je Werner.
