Banalne floskule klase eksperata: Upitan intelektualni autoritet ‘stručnjaka’ od Covida do rata u Ukrajini

“Ranije ove godine, reper-roker-bivša tabloidna zvijezda Kid Rock otkrio je da je tadašnji predsjednik Donald Trump tražio njegov savjet o važnim pitanjima glede vanjske politike SAD-a: “‘Što misliš da bismo trebali učiniti u vezi sa Sjevernom Korejom?’ Upitao sam se: ‘Molim!? Mislim da nisam kvalificiran dati odgovor na to pitanje””, započinje David Polansky, istraživač na Institutu za mir i diplomaciju, svoju analizu za britanski časopis The Critic.

Povremeno se sjetim zadivljujućeg sokratovskog odgovora gospodina Rocka kad god vidim najnoviju javnu raspravu o važnim geopolitičkim pitanjima, tijekom koje se traže mišljenja “stručnjaka” kojima se daje počašćeno mjesto. Što je to, uostalom, što im daje stručnost? Od drevne Atene, ovo je pitanje bilo škakljivo za demokracije, koje prioritet daju jednakosti nad nadmoćnošću. Povijesno gledano, geopolitika se oduvijek pokazala kao jedna od najaristokratskijih ljudskih zanimanja – od kardinala Richelieua, princa Metternicha i Otta von Bismarcka, od kojih se nitko nije morao dopasti javnosti.

Krugman nema veći ugled da raspravlja o ovim temama od većine drugih ljudi

U svom eseju o rječnicima engleskog jezika, David Foster Wallace tvrdi da stručnjaci u demokraciji moraju prevladati posebnu prepreku: moraju uvjeriti slušatelje u svoj autoritet bez da ih otuđe kroz elitizam. Nosili smo se s ovim problemom dodjeljivanjem ovlasti uglavnom tehnokratskoj klasi, čije retoričke tvrdnje počivaju radije na specijaliziranoj stručnosti – poput liječničkoj ili računovodstvenoj – nego na nekom političkom pravu na vladanje.

To je dovelo do onoga što sam počeo smatrati “fenomenom Krugman”. Možda se sjećate da je Paul Krugman školovani ekonomist koji je iskoristio svoju sinekuru kao kolumnist New York Timesa za diskurs o geopolitici, demokratskoj teoriji, rasnim odnosima, ustavnom pravu, izbornim izborima za Kongres itd.

>Američki novinar: ‘Kakve veze ima povorka ponosa s NATO-om? Više nego što mislite’

Naravno, Krugman nema veći ugled da raspravlja o ovim temama od većine drugih ljudi. Ipak, ovo je proces kojim se nominalna stručnost u jednom području “pere” u politički autoritet. To je zgodan trik i lukavi oblik retoričke arbitraže, a on je daleko od jedinog primjera. Što živućoj tvornici verbalnih gafova Thomasu Friedmanu daje autoritet da govori o međunarodnim poslovima? Ili Davidu Brooksu o etici vrline?

Nepromjenjiv status pripadnika tehnokratske klase

Ako jarbol (op.a logo) New York Timesa predstavlja modernu apoteozu naše opsjednutosti stručnošću, Voxov “objašnjivač” je njezina postmoderna apoteoza, pri čemu sama ideja tehnokratske ekspertize stoji sama za sebe u nedostatku stvarnih, pa, stručnjaka. U praksi se to uglavnom naplaćuje imanjem čitateljstva koje o određenoj temi uči od autora koji ju je upravo “guglao” petnaest minuta prije.

Ova vrsta ekspertize-radi-ekspertize nije ograničena tek na žanr “analitičkog novinarstva”. Pažljivi promatrači službenih poruka o COVID-u nisu mogli ne primijetiti koliko se istih stručnjaka za javno zdravstvo pouzdano hvata u koštac s političkim vjetrovima: od obavijesti da je zabrinutost oko COVID-19 samo jedva prikrivena antikineska netrpeljivost, inzistiranja da prekinemo svaki ljudski kontakt na neodređeno vrijeme, do objašnjenja da je antirasizam kao cilj zapravo opravdao masovni izlazak na ulice tijekom pandemije, i tako dalje i tako dalje. Stručnost se u ovom slučaju sve više svodila ne na dokazanu evidenciju točnih predviđanja ili mudrih prijedloga, već na nepromjenjiv status koji su imali pripadnici same tehnokratske klase.

Isto vrijedi i za naše suvremene stručnjake za geopolitiku. Taj nam je model između ostalih dao Thomasa Friedmana, Fareeda Zakariju, Paraga Khannu i Iana Bremmera: samozvane javne intelektualce s blistavim životopisima koji publici koja zna dovoljno može biti zainteresiran za takve stvari, ali nedovoljno da odvoji prolazno od trajnog.

I njega će zamijeniti drugi autor, ali će pjesma ostati ista

Čini se da je najnoviji izdanak ove loze Bruno Macaes. Zanimljivo je da on posjeduje određeno praktično iskustvo poput toga je bio portugalski državni tajnik za europska pitanja. U svojoj ulozi lutajućeg geopolitičkog javnog intelektualca, on se rijetko oslanja na takve svakodnevne stvari, te umjesto toga naginje prema grandioznim i nefalsificiranim tvrdnjama o budućnosti svjetske politike. Već nekoliko godina, otprilike svake godine objavljuje po jednu knjigu, svaku s pompoznim naslovom poput “Zora Euroazije” i “Povijest je počela”.

Od ruske invazije na Ukrajinu, značajno je povećao i svoju prisutnost na društvenim mrežama, dopunjavajući svoje književno stvaralaštvo instantno opovrgljivim tvitovima, poput tvrdnje da Rusija nikada nije bila dio Europe ili da je odluka Njemačke da se oslanja na ruski prirodni plin njezina najveća vanjskopolitička greška u stoljeću. Poanta ovih komentara nije niti pokazati demonstrirati sposobnost glede povijesti svjetske politike niti educirati čitatelje, već zadržati mjesto autora u “razgovoru”.

Eventualno i njega će zamijeniti drugi autor, ali će pjesma ostati ista.

Kad je riječ o geopolitičkoj oštroumnosti, malo je alternativa za široko i duboko poznavanje povijesti diplomacije i rata, u kombinaciji s onom neizrecivom kvalitetom prosuđivanja koju je Tukidid nazvao najvećim znakom genija. Što se potonjeg tiče, čini se da se istaknute osobe gotovo svakodnevno prijavljuju na internet s jedinom namjerom da dokažu nedostatak istoga. Umjesto vrste obrazovanja koje bi moglo pružiti takve stvari, ostaje nam klasa stručnjaka čija uglavnom akademska uvjerenja moraju biti zamjena za njihova postignuća. Nitko od njih ne može si postaviti poznato pitanje Raymonda Arona: “Što biste učinili da ste ministar?”

Kojim autoritetom donosim takve sudove?

Naravno, čitatelj bi se u ovom trenutku mogao zapitati: kojim autoritetom donosim takve sudove? Ovdje moram priznati ono što sam trebao otkriti na početku: ja osobno imam magisterij iz međunarodnih odnosa i doktorat iz političkih znanosti.

Znači li to onda da nisam ništa bolji od onih koje kritiziram? Moja tvrdnja je barem donekle stručna po pitanju poznavanja onih koji to tvrde za sebe. Kad se suočim s njihovim brušenjem životopisa i nametanjem akreditacija, mogu se sjetiti samo razgovora iz Kraljevne nevjeste (op.a film iz 1987.) u kojem Inigo Montoya pokušava zadobiti povjerenje Čovjeka u crnom:

“Bi li pomoglo da ti dam svoju riječ kao Španjolac?” Ne – poznavao sam previše Španjolaca!”

Tako je i sa mnom i velikom menažerijom geopolitičkih stručnjaka.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.