Trump zna da u temelju svakog dobrog mira mora biti i dosta dinamita. Kao što ga, uostalom, ima i u Nobelu, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
U sklopu priprema za drugi summit Trumpa i Kim Jong-una, koji će se narednog tjedna održati u Hanoju, saznali smo da je japanski premijer Shinzo Abe nominirao američkog predsjednika za Nobelovu nagradu za mir. I dok su mediji odmah pokrenuli raspravu o tome je li nominacija uslijedila na zahtjev američke vlade ili se radi o inicijativi samog japanskog premijera, time su samo pomogli utvrđivanju onoga što su željeli dovesti u pitanje – vezali su sliku Trumpa uz Nobela za mir.
Dok se bave finesama nominacije, jasno je da sada ni najveći oponenti ne osporavaju da je Trump “nobelabilan”, a njegova bi agenda oko denuklearizacije Sjeverne Koreje, ako se ovaj summit čudnih frizura pokaže uspješnim, s pravom zaslužila takvo priznanje. Doduše, to priznanje je dosad u puno navrata kompromitirano, jer se dodjeljivalo više u skladu s proklamiranim namjerama, a ne ostvarenim ciljevima. Tako se i moglo dogoditi da već u prvoj godini svog mandata njen laureat postane bivši američki predsjednik Barack Obama, iako će on do kraja svoje vladavine ući u niz ratova a svijet učiniti nesigurnijim mjestom, umanjujući moć Amerike a povećavajući utjecaj Rusije, Irana i Kine.
(…)
Kada je Trump preuzimao predsjedničku dužnost, Obama mu je navodno rekao da je Sjeverna Koreja najveći problem, za koji se ne nazire rješenje. Tako je i izgledalo. Poludjeli komunistički diktator je svako malo ispaljivao rakete iznad Japana, očekujući sve veće ustupke od Amerike. Takva dinamika sukoba mogla je samo voditi do trenutka kada će rat postati jedini mogući izlaz. A onda je Trump zaprijetio Kim Jong-unu “ognjem i bijesom”, narugavši mu se u UN-u kao “malom čovjeku-raketi”. I opet je zapadna javnost upala u histeriju, nazivajući Trumpa “opasnim luđakom” i optužujući ga kako želi započeti “treći svjetski rat”.
(…)
Međutim, ništa od toga se nije dogodilo, osim što je ta histerija pomogla Trumpu da djeluje uvjerljivije pred Kimom III., čija tajna služba nikako nije mogla dati jednoznačan odgovor na pitanje “je li Trump stvarno lud ili pak prepametan”? Vidimo da je to bila strategija koja je “čovjeka-raketu” natjerala da savlada svoj strah od letenja i dovela ga za pregovarački stol o denuklearizaciji. Trump je prevrnuo stol i okrenuo Kimovu strategiju zastrašivanja protiv njega samog, pa on sada pravi ustupke i strahuje za svoj mladi život, dok Trump afirmira svoju “veliku strategiju mira” i vraća narušeni ugled Americi bez ispaljenog metka, zaključuje Ristić u kolumni za Večernji list.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
