Dijanović: Liberalna paradigma međunarodnih odnosa u mnogim je aspektima srušena

dijanović
Foto: Davor Dijanović

Kriza političkog liderstva i državništva u današnjoj Europi, ali i općenito na Zapadu jasno je uočljiva posljednjih desetljeća. Dovoljno je napraviti usporedbu Emmanuela Macrona i Charlesa de Gaullea ili pak Olafa Scholza i Konrada Adenauera da bismo jasno uočili o kakvoj se degradaciji radi. O ovome problemu u najnovijoj knjizi objavljenoj u travnju 2022. godine piše i veteran američke diplomacije, stari lisac Henry Kissinger, piše za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV) Davor Dijanović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Obnova realizma

Kissinger smatra da je kvaliteta svjetskog vodstva u opadanju – jer vladaju populisti i tehnokrati, a ne državnici – i da bi zbog toga civilizacija mogla biti u opasnosti. Kissinger je još ranije tvrdio da je samo šačica ljudi u bilo kojemu trenutku sposobna razumjeti arhitekturu svjetskog poretka, a još manje ljudi posjeduje sposobnosti potrebne za stvaranje, obranu i reformu delikatnog okvira međunarodnog poretka.

„Veliki lideri moraju premostiti jaz između javnog mnijenja u vlastitim zemljama i kompromisa svojstvenih međunarodnoj diplomaciji. Moraju vidjeti svijet dovoljno jasno da razumiju što je moguće i održivo, te moraju biti sposobni uvjeriti svoje sugrađane da prihvate rezultate koji neizbježno često razočaravaju“.

Savršeni vođe o kojima Kissinger sanja su ljudi s visokim intelektualnim sposobnostima, dubokim obrazovanjem i intuitivnim razumijevanjem politike. Najnovija Kissingerova knjiga Leadership: Six Studies in World Strategy bavi se šestoricom lidera: Konrad Adenauer iz Njemačke, Charles de Gaulle iz Francuske, Richard Nixon iz Amerike, Anwar Sadat iz Egipta, Margaret Thatcher iz Velike Britanije i Lee Kuan Yew iz Singapura. Prema Kissingeru ovi su vođe postigli rezultate u zemlji i inozemstvu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nacionalne države ostaju glavni igrači globalnog poretka

Američki strateg strahuje da više nećemo imati takve lidere jer se mijenjaju „iznimni uvjeti“ koji su te lidere omogućili. Iako su rođeni „izvan društvene elite“ – potjecali su iz obitelji srednje klase – stekli su temeljito obrazovanje. Dobro su razumjeli kako njihovi sugrađani vide svijet, a solidno i disciplinirano obrazovanje pripremilo ih je mentalno, intelektualno i kulturno za učinkovito djelovanje na najvišim razinama nacionalnog i međunarodnog života.

>Dijanović: Hrvatska je, rastočena korupcijom i demografskom krizom, u teškoj poziciji

Prema Kissingeru, elitne institucije danas više ne nude strogost, disciplinu i dubinu klasičnog obrazovanja. Opadanje razine nastave i širenje ideja površnih lijevih ideologa, istiskivanje složenih i suptilnih ideja iz sveučilišne nastave karakterizira današnje vrijeme. Nestanak uvjeta pogodnih za obrazovanje discipliniranih svjetskih lidera koji dobro razumiju različite ideje, kao i sve dublje suparništvo država i složenost međunarodne arhitekture, ne ulijevaju optimizam američkom strategu koji se boji velikog globalnog sukoba i kaosa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ranije, 2014. godine u knjizi Svjetski poredak Kissinger je zagovarao obnovu globalnog poretka koji bi uzimao u obzir interese jakih nacionalnih država, a to u praksi znači povratak načelima vestfalskog poretka iz 1648. godine. Nacionalne države ostaju glavni igrači u međunarodnoj areni, a ne nadnacionalne institucije ili nedržavni akteri. Natjecanje između država za utjecaj i dalje je najvažnija stvar u sferi međunarodne politike. EU kao nadnacionalna struktura bez granica je utopija. Stoga bi, prema Kissingeru, „bilo nepromišljeno i opasno očekivati ​​da će ostatak svijeta slijediti primjer Europe“.

Nerealni prijedlozi

Zanimljivo, Kissinger se danas, među ostalim, zalaže za mirovne pregovore s Rusijom o okončanju rata u Ukrajini. To bi podrazumijevalo i određene teritorijalne ustupke Ruskoj Federaciji. Takvi stavovi naišli su na velike kritike ukrajinske strane i američkog demokratskog establishmenta.

Kissinger je nedavno, u članku za Spectator, izjavio da se približava vrijeme da se radi na strateškim promjenama koje su već postignute i da ih se integrira u novu strukturu u cilju ostvarenja mira putem pregovora. Bivši američki Harkivdiplomat smatra da bi mirovni proces trebao dovesti do uključenja Ukrajine u NATO jer alternativa neutralnosti više nema smisla. Rusija bi se povukla na linije prije 24. veljače, a o Krimu bi se pregovaralo. Ako se povratak na status quo pokaže nemogućim na područjima koje je Rusija anektirala proveli bi se međunarodno nadgledani referendumi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prijedlozi o Ukrajini potpuno su nerealni

Kissinger upozorava da bi želje da se Rusiju učini „nemoćnom“ ili da se ona raspadne mogle izazvati kaos. „Raspad Rusije ili uništenje njezine sposobnosti za stratešku politiku moglo bi pretvoriti njezin teritorij koji se proteže kroz 11 vremenskih zona u vakuum oko kojeg bi se borilo“, smatra Kissinger.

„Njezina konkurentna društva mogla bi odlučiti riješiti svoje sporove nasiljem. Druge zemlje mogle bi pokušati proširiti svoje pretenzije silom. Sve te opasnosti produbile bi tisuće nuklearnih bojnih glava koje čine Rusiju jednom od dviju najvećih nuklearnih sila“, upozorio je Kissinger.

Henry Kissinger nastupa kao glasnogovornik dijela američkog establishmenta. I dok su njegove opservacije o današnjim liderima prilično točne kvalitetne, prijedlozi o Ukrajini potpuno su nerealni. Rusija se nikada ne će mirno povući iz okupiranih dijelova Ukrajine, a ukrajinski političari a – što je potpuno normalno – i prirodno – nikada se ne mogu odreći dijelova svoje zemlje. Uz snažnu zapadnu potporu u naoružavanju Ukrajina je pokrenula vraćanje teritorija, no ruski raketni napadi na infrastrukturu s druge strane otežavaju normalno funkcioniranje života u toj zemlji.

Povratak realizma

Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu probila je određene barijere i proširile granice mogućeg. Richard Haass tako primjećuje da je agresija preokrenula „mnoge pretpostavke koje su utjecale na razmišljanje o međunarodnim odnosima u razdoblju nakon hladnog rata. Završio je praznik iz povijesti u kojemu su ratovi među državama bili geopolitikarijetkost. Izgubljena je norma protiv stjecanja teritorija zemalja silom. I pokazalo se da ekonomska međuovisnost nije bedem protiv prijetnji svjetskom poretku. Mnogi su vjerovali da bi oslanjanje Rusije na zapadnoeuropska tržišta za izvoz energije potaknulo suzdržanost“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Liberalna paradigma međunarodnih odnosa u mnogim je aspektima srušena. Javljaju se države kojima je nacionalistička paradigma važnija od trgovine i suradnje.

Dolazi do velike obnove realizma i borbe za moć među državama i drugim akterima. Geopolitika ponovno dolazi u prvi plan, a to znači i njezine ključne aspekte kao što su sukob velikih sila i borba oko resursa i utjecaja.

Što bi se trebalo dogoditi da obje strane sjednu za stol i postignu diplomatsko rješenje? Takvo nešto trenutno se čini kao posve nerealno, no u konačnici svaki rat završava za pregovaračkim stolom, često i nakon desetljeća krvavog ratovanja. Povijest Europe je povijest ratova, uz rijetka razdoblja mira. Nažalost, rat u Ukrajini samo nas vraća na „tvorničke postavke“ kad su u pitanju međunarodni odnosi. Nadamo se samo da na obje strane postoji dovoljno razuma da se ne prijeđe granica kad će povratak biti nemoguć. Živimo u vremenu kad stari poredak umire, a novi se još nije rodio. To su najopasnije točke povijesti kada jedan krivi potez može eksplodirati u vrlo nasilne oblike.

Obuzdavanje Rusije i Kine istodobno

Na sastanku na vrhu u Madridu prošloga lipnja čelnici NATO-a izdali su novi strateški koncept u kojemu je Rusija zauzela središnje mjesto kao očita prijetnja transatlantskom savezu. No kao velika prijetnja detektirana je i Kina kao zemlja koja predstavlja „sustavne izazove“ euroatlantskoj sigurnost. Istaknuto je da Kina dovodi u pitanje interese, sigurnost i vrijednosti saveza. Gotovo identične ocjene iznesene su i u novoj američkoj strategiji nacionalne sigurnosti koja Kinu detektira kao jedinog konkurenta sposobnog za preoblikovanje postojećega međunarodnog poretka.

Sjedinjene Američke Države prošle su godine formirale AUKUS, a reaktivirale su i Kvadriletaralni sigurnosni dijalog. Ove inicijative predstavljaju pokušaj revitalizacije odnosa sa saveznicima sa ciljem obuzdavanja kineskih ambicija u azijsko-pacifičkoj regiji. S druge strane, Washington ponovno pokušava u potpunosti usisati Europsku uniju u svoj sigurnosni kišobran i tako skršiti ideju strateške autonomije.

Natjecanje s Kinom i Rusijom

Richard Fontaine u analizi za Foreign Affairs primijetio da je Washington odlučio natjecati se, a ako je potrebno i sukobiti i s Rusijom i s Kinom na neodređeno vrijeme. On pritom smatra da je natjecanje s Kinom i Rusijom o svakom pitanju, i na svakom mjestu gdje su ove države aktivne recept za neuspjeh. Kreatori politike trebali bi se najviše usredotočiti na radnje na mjestima i na pitanja gdje je potencijalna šteta za ključne interese SAD-a velika, a potencijalna korist za izazivača značajna. Potrebno je usmjeriti velik dio energije i resursa na rusku prijetnju u njezinoj trenutnoj akutnoj fazi, dok bi dugoročno valjalo lavovski udio obojega posvetiti Kini.

U situaciji izostanka diplomacije i direktne strateške komunikacije, ali i nespremnosti na kompromise prilično je jasno da nas očekuje nastavak rata, a da Kissingerova predviđanja o mogućem velikom globalnom kaosu, na žalost, nisu bez temelja.

Uvodno smo govorili o krizi liderstva i državništva. Postavlja se pitanje kakav bi bio rasplet situacije da su danas na čelu Sjedinjenih Američkih Država i Rusije neki drugi lideri?

Nedostatak istinskoga vodstva

Odgojen u duhu komunizma i zaplotnjačkog KGB-ovskog načina rada, Vladimir Putin teško može biti drugačiji nego što jest. Njegovo deklarativno prihvaćanje pravoslavlja tek je maska za najprizemniji politički makijavelizam. Borba protiv gender ideologije – kao sastavnice ideologije kulture smrti – je naravno dobra. No ako je netko pobornik života onda neće napadati drugu suverenu državu i tamo sijati smrt niti će sklapati savezništva sa čečenskim džihadistima.

Raketirati energetsku infrastrukturu druge države i milijune ljudi ostavljati bez struje i grijanja, i to lakonski opravdavati uz čašu šampanjca – ovdje nedvojbeno možemo prepoznati psihopatološke crte lica. Mentalni sklop KGB-a i nedostatak ikakve empatije.

U nekim ranijim vremenima Joe Biden je imao kvalitete solidnoga diplomata, no posljednjih godina njegove su kognitivne sposobnosti vrlo upitne. Čovjek je u poznim godinama i često se gubi pa je pitanje tko uopće vodi SAD. Biden je eksponent demokratskog establishmenta koji provodi agresivnu vanjsku politiku, a na unutarnjem planu nameće tzv. woke ideologiju. Sam Biden je čovjek bez dosljednosti i karaktera koji se odrekao mnogih ranijih stavova. Najveći je salto mortale izvršio glede pitanja pobačaja. Podsjetimo, kao deklarirani katolik Biden je ranije bio oštri protivnik abortusa, a posljednjih se godina pretvorio u najgrlatijeg zagovornika „prava“ na abortus. Nakon što je Vrhovni sud ukinuo „pravo“ na abortus na saveznoj razini upravo se aktualni američki predsjednik najviše usprotivio ovoj odluci. Čovjek bez dosljednosti i karaktera (a biti vođa znači imati karakter), koji se zarad političkog probitka prilagođava duhu vremenu teško može pripadati skupini državnika i vizionara.

Iza nas vremena velikih državnika

Prethodni američki predsjednik Donald Trump teško se može svrstati u skupinu moralnih vertikala. Često je vodio privatni život koji je daleko od etike i morala. No na političkome planu riječ je o čovjeku koji je imao dobar instinkt, ali i protivljenje cijele tzv. Duboke države. Trump, pored toga, nije započeo niti jedan rat te je uspijevao držati pod kontrolom Putinove imperijalne apetite. Trumpa ne treba nekritički glorificirati, ali je riječ o daleko boljem izboru nego što je senilni i nekarakterni Joe Biden.

Iz sadašnje perspektive govoreći čini se da su iza nas vremena velikih državnika i lidera. Ako kao osobine lidera – prema knjizi Istinsko vodstvo Alexandrea Havarda – uzmemo jak karakter, velikodušnost, poniznost, razboritost, hrabrost, pravednost i sposobnost vladanja samim sobom (tko želi biti vođa najprije mora biti vođa sam sebi) – danas na paralelama i meridijanima zapadne civilizacije teško možemo pronaći veći broj istinskih lidera i državnika. Zapadne zemlje uglavnom vode birokrati i politički kokošari koji nemaju niti viziju niti misiju istinskoga vodstva, a politiku shvaćaju kao polugu osobnog bogaćenja i promocije. Većina njih su lutke na koncu globalističkih struktura i velikih korporacija. Moralne horizontale bez ikakva karaktera.

Poštapajući se Ksaverom Šandorom Gjalskim i mi danas – zaključno govoreći – možemo zavapiti: „Oj bijedna Hrvatska (oj bijedna zapadna civilizacijo!, dodatak D. D.), kroz milijune svojih usta ponavljaj vječnu molitvu: ‘Daj nam, o Bože, pošteni kruh, oprosti nam grijehe naše, kako mi praštamo dužnicima našim; ne uvedi nas u napast, već izbavi nas od svega zla — i daj nam značajeva, daj nam značajeva!’”.

O autoru

* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. Četrnaest godina iskustva u online i tiskanom novinarstvu te digitalnim platformama. U rodnom Bjelovaru završio je opću gimnaziju, a na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu magistrirao međunarodne odnose i diplomaciju. Završio je Londonsku školu za odnose s javnošću, smjer Odnosi s javnošću i upravljanje reputacijom, a na Učilištu Petar Zrinski edukaciju za specijalista digitalnog marketinga. Od 2008. do danas objavio oko 1500 novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, odnosi velikih sila i međunarodna sigurnost. Autor je knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.) i voditelj podcasta Geopolitički objektiv. U sezoni 2021. – 2022. vodio emisiju „Argumenti“ na Hrvatskom katoličkom radiju. Oženjen, otac četvero djece.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/HKV

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.