Prije nekoliko dana – analizirajući moguću politiku nove Bidenove administracije prema Bosni i Hercegovini – skeptično sam ocijenio kako se političkom vodstvu, pa i čitavom hrvatskom narodu u BiH – „loše piše“. Također, iznio sam bojazan da bi se i političko vodstvo Republike Hrvatske, ako nastavi politiku potpore i zalaganja za konstitutivni status BiH-Hrvata, moglo naći na udaru nove Bidenove administracije i EU-saveznika. Na žalost, vijesti i događaji koji svakodnevno sustižu jedni druge, nameću dojam de se upravo to i događa tj. da se aktualnom političkom i državnom vodstvu RH, a time i čitavom hrvatskom narodu, također – „loše piše.“, piše dr. sc. Darko Bekić za geopolitika.news.
> Dr. sc. Darko Bekić: Bidenu ni Tuđman ni neovisna Hrvatska nisu bili pri srcu
Iz dana u dana gomila se broj očigledno koordiniranih, uvredljivih i, čak, prostačkih napada na najviše hrvatske institucije: predsjednike države i Vlade, kako u stranim tako i domaćim medijima, ali i s političkih govornica, očigledno potaknutih izvana. Strani centri moći, u nastojanju da „počiste police“, prije negoli krenu u nametanje novih ustavno-pravnih rješenja za Bosnu i Hercegovinu, odnosno, u sukobu Srbije i Kosova, nastoje „identificirati, uhititi i privesti“ ili, barem, politički dezavuirati sve političke i državne subjekte koji se protive jednostranim, izvana nametnutim rješenjima. Tako je već i svojevremeni (2013.) kandidat za dodjelu Nobelove nagrade za mir Hashim Taqi završio u pritvoru, nakon što je protiv njega, na Specijalnom sudu za Kosovo u Haagu, podignuta optužnica za ratni zločin. Istovremeno, William Walker, američki diplomat i bivši šef OESS-ove „Kosovo Verification Mission“ (1999.) izvukao je iz ormara dossier notornog „Račkog pokolja“ i založio za pokretanje kaznenog progona protiv srpskih generala, dajući naslutiti da bi optužnica mogla biti proširena i na Aleksandra Vučića. Kada je, pak, riječ o Bosni i Hercegovini, odnosno, Hrvatskoj, najdalje je u koordiniranoj, sustavnoj kampanji otišao Bodo Weber, analitičar berlinskog Democratization Policy Council-a u razgovoru s novinarom zagrebačkog „Indexa“. Ovaj navodno neovisni think-tank je, ustvari, usko povezan s moćnom zakladom Hanns-Seidel Stiftung, koja u svijetu energično promiče stavove njemačke socijaldemokracije o pitanjima „demokracije, mira i razvoja“ a ima ulogu i u formuliranju njemačke vanjske politike prema Jugoistočnoj Europi i Zapadnom Balkanu.
Milanović – „ultradesnačar“, a hrvatska vlada „remetilački faktor“?
Bez imalo poštovanja i pristojnosti, njemački analitičar optužuje predsjednika Milanovića da se: “.. od stupanja na dužnost pretvorio u ultradesničara, a na štetu kako njegove Socijaldemokratske stranke, tako i zemlje u cjelini.“ Takvim vokabularom, Bodo Weber se, ustvari, pridružuje besprimjernoj hajci protiv Milanovića koja je proteklih dana pokrenuta u Sarajevu iz redova SDA i islamističkog dijela BiH javnosti – ohrabrenoj javnim upozorenjima iz Washingtona hrvatskoj Vladi – da se odmah prestane „miješati u BiH-politiku“! Ali gospodinu Werneru, čini se, pravi cilj napada nije bio Milanović, već predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman. Nakon svega što je hrvatska vlada učinila u ispunjenju povjerene joj uloge „brvna“, preko kojega će se zemlje Zapadnog Balkana lakše i brže pridružiti Europskoj uniji, pogotovo, u njezinim diplomatskim aktivnostima tijekom nedavnog predsjedavanja EV, Bodo Werner iznosi krajnje nepravednu, gotovo huligansku „analizu“ djelovanja RH u tijelima EU: „Hrvatska je, na moju veliku žalost, od ulaska u Europsku uniju sa svojom politikom prema BiH postala trojanski konj politike proširenja. Jer svim skepticima prema proširenju unutar EU daje odlične argumente, a to je ogroman udar za sve nas koji smo svojevremeno upravo protiv tih skeptika lobirali za ulazak RH u Uniju.“ Zatim, optužujući de facto hrvatsku vladu za „filoustaštvo“, Weber nastavlja: „Zbog neraščišćenog odnosa sa nedavnom prošlošću (podvukao D.B), hrvatska politika, od ultradesnice do ljevice, dok službeno nastupa kao branitelj interesa bh. Hrvata, uistinu ostaje zarobljena u položaju produžene ruke i glasnogovornika Dragana Čovića i HDZ-a BiH, a na ogromnu štetu hrvatskog naroda, te na vlastiti ugled unutar EU, u Europskom parlamentu, u Vijeću EU gdje se hrvatske predstavnike doživljava kao remetilački faktor.“
Unitaristička Jugoslavija – neoplakani ideal zapadne socijaldemokracije i političkih elita
Međutim, kako svaka laž „ima kratke noge“, stvarni motivi i političko-ideološka pozadina na osnovu koje nastupa „Budimir“ Weber, odnosno, njegov Democratization Policy Council a, vrlo moguće, i moćna Hanns-Seider Stiftung, otkriva se u njegovu „argumentu“ da izvorište pogrešne politike i strategije Zagreba, utemeljenih na doktrini o “konstitutivnosti“ hrvatskog naroda u BiH, leži još u davnom vremenu socijalističke Jugoslavije, kada je Tito, valjda, naivno dozvolio da mu Edvard Kardelj „skuha“ Ustavne amandmane i formulira Ustav iz 1974., koji je odredbom o „pravu na odcjepljenje“ doveo do raspada Jugoslavije, najveće ljubavi socijaldemokracije, ali i političkih elita svih zapadnih država. Naime, razočarana u sovjetski državno-administrativni i blokovski socijalizam, zapadna ljevica jedinu utjehu i nadu za ostvarenje svojih ciljeva i ideala, vidjela je u Titovom odmaku od istočnog bloka, u samoupravnom, tržišno-planskom socijalizmu i formalnoj ravnopravnosti federalnih jedinica u unitarističkoj Jugoslaviji, iz sredine 60-ih godina. Vlade zapadnih zemalja, mediji, pa ni akademska zajednica nisu se nikada udubili u stvarne odnose i razloge nezadovoljstva, ponajprije hrvatskog i slovenskog naroda u takvoj državnoj zajednici i obliku socijalizma, čak niti poslije Titove smrti, kada je – pod vodstvom SPC, SANU i Slobodana Miloševića – počela agresivna restauracija velikosrpskog hegemonizma. Najveći dokaz političkih sloboda u titoističkoj Jugoslaviji vidjeli su u pravu građana da mogu dobiti pasoš i pobjeći iz zemlje. Isto kao tada o Jugoslaviji, socijaldemokrati i političke elite Zapadne Europe i SAD, danas rezoniraju i o Bosni i Hercegovini, koju, očigledno, doživljavaju kao „malu Jugoslaviju“. Na tim premisama, Weber sebe samoga raskrinkava: “Veliki broj ljudi u današnjoj BiH i Hrvatskoj ne zna da je izvor koncepta konstitutivnog naroda u Titovoj, socijalističkoj Jugoslaviji nastao u kontekstu ustavnih reformi 1970-ih, u kuhinji Edvarda Kardelja, Titovog ideologa nacionalne politike. Kao kopija sovjetske nacionalne politike, na snazi je bio socijalistički ‘social engineering’.“ U jednoj stvari, treba priznati, Bodo Weber ima potpuno pravo, a to je da je marksističko-lenjinistička teorija o „pravu naroda na samoodređenje“ jedno od epohalnih dostignuća međunarodnog prava, našla svoju primjenu i u Daytonsko-pariškom sporazumu, upravo u odredbi o „konstitutivnosti tri naroda“.
(…)
Izbrisati sve što je do sada postignuto u emancipaciji naroda Jugoistočne Europe ?
(…)
Umjesto uključivanja u raspravu i odlučivanje autentičnih i demokratski izabranih predstavnika tri konstitutivna naroda BiH, vodstva dvije susjedne matične države i svih drugih involviranih sila, prvenstveno Ruske federacije, Bodo Werner rješenje vidi isključivo: “… u pretvaranju prošlogodišnjeg Mišljenja Europske komisije za BiH, koji je svojevrsni inicijalni masterplan za sveobuhvatne strukturalne reforme sa ustavnom reformom u centru, u dugoročnu strategiju EU, uz jaku podršku i ulogu SAD-a. U toj strategiji Zapad bi određivao uvjete strukturalnih reformi i njihov konačan rezultat, tj. državu, politički sustav i ekonomiju BiH koji čine zemlju spremnom za euro-atlantsku integraciju. Pri tome bi Zapad uvjetovao osnovne principe budućih ustavnih reformi te prihvaćao građane BiH kao saveznike, a odgovorne osobe u BiH odlučivale bi kako će se buduća ustavna struktura ispregovarati na osnovu tih principa.(podvukao D.B.)“
Postavlja se pitanje tko će izabrati te “odgovorne osobe u BiH“, koga će one predstavljati i kome će odgovarati ? Uistinu, ima li u suvremenoj demokratskoj Europi, nedemokratskijeg prijedloga od ovoga Weberova koji jednoj suverenoj i međunarodno priznatoj zemlji, članici OUN-a, OESS-a i svih drugih međunarodnih organizacija, želi izvana nametnuti ustavna rješenja? Nažalost, čini se da je u navedenom citatu, sadržana bit prijedloga rješenja BiH-krize, kako je vidi njemačka socijal-demokracija ali, vjerojatno, i sam vrh njemačke politike – a time i EU. Bosna i Hercegovina i čitav zapadni Balkan, po njima su neprijeporna „interesna sfera“ Zapada, u kojoj ni tri konstitutivna naroda u BiH, niti susjedne Republika Hrvatska i Republika Srbija, koje su matične zemlje polovine ukupnog bosansko-hercegovačkog stanovništva, niti zainteresirane sile i jamci Daytonskog mirovnog procesa, nemaju nikakva prava govoriti o rješavanju duboke političke krize, koja je zahvatila BiH – „zemlju u raspadanju“, da iskoristimo formulaciju Badinterove komisije o Jugoslaviji, s kraja 1991. godine.
Što se tiče Republike Hrvatske i njezine uloge u ratu a kasnije i u miru, na tlu Bosne i Hercegovine, Bodo Weber i njegovi sponzori trebali bi uvažiti nekoliko ključnih činjenica:
prvo, da su hrvatski građani BiH, sudjelujući na referendumu za neovisnost BiH, u ožujku 1992., bitno pridonijeli uspostavi cjelovite, suverene i samostalne Bosne i Hercegovine;
drugo, da su vojnici HV i HVO dali odlučnu podršku oslobađanju velikog dijela okupiranih bošnjačkih teritorija od velikosrpske vojske ,
treće, da su, nakon „Oluje“, kod Bihaća, spriječile da se ponovi srebrenički genocid nad Bošnjacima;
četvrto, da su stotine tisuća prognanih Bošnjaka i Hrvata upravo u Hrvatskoj našle sigurno utočište:
peto, da je preko Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu bio poslan daleko najveći dio vojne i humanitarne pomoći;
šesto, da je u poslijeratnom razdoblju, Hrvatska postala jedan od najvećih trgovinskih partnera Bosne i Hercegovine itd., itd. Ukratko, da nije bilo Hrvatske i BiH-Hrvata, može se slobodno zaključiti da danas ne bi bilo ni države Bosne i Hercegovine. Preko ovih povijesnih činjenica ne može preći ni jedna objektivna politička analiza, niti se može „draftirati“ bilo kakav projekt ustavnih promjena u susjednoj zemlji!
(…)
Cijelu kolumnu možete pročitati ovdje
* Dr. sc. Darko Bekić, hrvatski diplomat, početkom 1990-ih savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Franje Tuđmana, autor brojnih rasprava i studija s područja međunarodnih odnosa, autor knjige Povijest hrvatske diplomacije (2016.). Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, 1982.; u razdoblju 1984.-1986 bio je postdoktorski stipendist Rockefellerove zaklade u „George Kennan Institute for Advanced Russian Studies“, Washington D.C. te predavač na US Department of State Foreign Service Institute; od 1990. – 2012. bio je: savjetnik Predsjednika Republike za vanjsku politiku (1990-1991), veleposlanik RH pri OESS (1992-1996), veleposlanik RH pri OUN-Ženeva (1996-1998), veleposlanik RH u Portugalu (1998-2002), pomoćnik ministra vanjskih poslova za analitiku (2002-2006) i veleposlanik RH u Kraljevini Maroko (2006-2011). Od 2012. je neovisni politički konzultant, pisac i kolumnist.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
