DW: kako je pokopana kemijska industrija Tuzle – pozadina nemira

Polihem, Dita, Guming, Konjuh…imena su tvrtki koje su radnici nekada zbog odličnog poslovanja zvali “tvornice novca”. Radnici su ovih dana na ulicama Tuzle. A novac je, tvrde oni, završio u rukama “stečajne mafije”, objavio je danas Deutsche Welle na svojim internetskim stranicama objašnjavajući pozadinu socijalnog bunta koji se na ulicama Tuzle pretvara u narodni ustanak.

Godinu dana bez plaće. Bez zdravstvenog osiguranja. Četrnaest godina bez upisanog dana radnog staža. Ovo su neke od sudbina radnika firmi Polihem, Dita i Resod-Guming. Radnici su i u četvrtak (6.2.) ponovo bili na ulicama Tuzle. Pridružile su im se i kolege živiničkog Konjuha, još jednog giganta na koljenima. Tvornice koje su nekada hranile desetine tisuća osoba danas su uglavnom prazne. U njima sjede stečajni upravitelji. Radnici Dite više od godinu dana ispred kruga tvornice “brane” strojeve kako ne bi završili u starom željezu.

Polihem je nekada zapošljavao 1200 radnika, imao obrt od 120 milijuna njemačkih maraka godišnje. Radnici su uoči rata u BiH od svojih plaća izdvajali novac kojim su kupovali akcije poduzeća. Nakon rata, procijenjeno je da je njihov udio u tvornici iznosio 49%, tvrde sindikalci. Predsjednik sindikata radnika Polihema Sakib Kopić tvrdi da su nakon toga stranke na vlasti “namirisale” korist od privatizacije. Vlasti Tuzlanskog kantona, kako kaže Kopić, imenuju direktore koji su bili politički podobni, ali nesposobni. Poduzeće tone u dugove, najviše prema Elektroprivredi BiH. “Mi smo tada bili poduzeće od strateškog interesa za državu”, kaže Kopić: “Nama su prodavali kilovat struje za 18 pfeninga, a Aluminijumskom kombinatu u Mostaru, koji je također bilo poduzeće od strateškog značaja, cijena kilovata je bila 4 pfeninga po kilovatu.”

2001. se bilo blizu toga da se ponovo pokrenu pogoni punom parom. Polihem od vlade Tuzlanskog kantona traži garanciju za kredit od milijun maraka. Imaju kupca za proizvode, jamče vraćanje kredita, vraćanje dugova Elektroprivredi BiH u 36 rata. Prema nekim izvorima, upravo Elektroprivreda BiH je nakon rata od države dobila čak 680 milijuna maraka za “potrebe revitalizacije proizvodnje”. Proizvodi Polihema (lužina i kiseline) neophodni su za proizvodnju i prvim susjedima u Termoelektrani Tuzla. Njima je jeftinije da to uvoze iz inozemstva. “Preskupi ste”, govorili su Polihemu. “Kako nećemo biti skupi kad smo toliko plaćali struju”, kaže Kopić.

Cilj politike bliske tajkunima tada je ipak bio da se Polihemu smanji vrijednost, da ide u stečaj, da se otvori mogućnost “lova u mutnom”, tvrde radnici. Polihem potom ide u stečaj. Tvrtku, preko Federalne agencije za privatizaciju, kupuje poljska Organic Trade za 10,7 milijuna KM. Organic Trade, preko svoje “tvtrke kćerke” Organika BH, obećava investiciju od 70 milijuna KM i zapošljavanje novih radnika. Međutim, ubrzo slijede novi otkazi, gašenje pogona i to navodno zbog nepovoljnih tokova na svjetskom tržištu. Kompletni dijelovi tvornice su isječeni i prodani kao staro željezo. Povrh svega, tvrde radnici, Organika BH je navodno uzimala kredite kod banaka, a kao jamstvo za kredite bila je imovina nekadašnjeg Polihema. Banke su sada došle po svoje.

“Polihem je bio velika praonica prljavog novca. Iza svega stoji “stečajna mafija” u Tuzli koja je kroz ovo legalizirala nezakonito stečeni novac u kriminalnim djelovanjima“, kaže Kopić: “Kakav je to vlasnik iz Poljske koji za četiri godine niti jednom nije došao u Tuzlu vidjeti svoju tvornicu i svoju imovinu?” Kaže kako o svemu imaju informacije “insajdera” iz tvtrke i da su te informacije proslijedili istražnim organima, ali da se ništa nije dogodilo.

I DITA je prošla sličnu sudbinu. Nakon rata tu je bilo 786 radnika, koji su dobrim dijelom otkupili dionice nekada najvećeg proizvođača deterdženta za rublje u bivšoj Jugoslaviji (Ava, 3DE). “Ipak, politika je uvijek određivala direktora”, kaže sindikalac Dževad Mehmedović: “Tada su smijenili najbolju direktoricu na svijetu – po političkoj liniji”. I ponovo počinje spirala propadanja. “To se moglo zaustaviti kada su došli predstavnici tvtrke Rekitt Benckiser iz Njemačke. Bili su zainteresirani za saradnju, ali su ih otjerali s vrata, nisu im dali ni da uđu”, kaže Mehmedović.

Radnici nakon toga spas vide jedino u ulasku strateškog partnerta, tvrtke Lora iz Sarajeva. Lora je tada, tvrdi Mehmedović, svoj udio u firmi kupila za 680.000 KM gotovine. Samo zemljište na kojem se nalazi DITA obuhvaća 82 duluma. U tom trenutku DITA na zalihama ima sirovina i proizvoda koji su ravni uloženoj sumi. Roba je samo izvožena iz tvtrke i prodavana. Sindikalci tvrde da su na ime firme dizani lažni krediti “za revitalizaciju proizvodnje”. Novac nije završavao u DITI, kažu radnici. Lora početkom 2013. godine sklapa aranžman sa Beohemijom iz Zrenjanina. Tada su radnici i dobili posljednju plaću. Njih 119. Toliko ih je “preživjelo” procese privatizacije i reorganizacije. I taj aranžman je propao. Dita je u stečaju.

“Proces privatizacije je od početka pogrešno postavljen”, tvrdi Siniša Vukelić, glavni urednik portala Capital, koji se bavi ekonomijom. Političari u BiH su prihvatili pogrešne savjete međunarodne zajednice kako je budućnost isključivo u malim i srednjim poduzećima. “U razdoblju globalizacije, veće ribe jedu manje. Uz velike tvtrke nastaju manje i srednje koje ih opslužuju. Teško je da stvari funkcioniraju obrnuto”, kaže on.

Osim toga, zakonski je omogućeno da se tvtrke kupuju ispod cijene. Ukoliko se primjerice, vrijednost tvtrke procijeni na milijun KM, a nitko se ne javi na ponudu, onda se prihvaća manja, pa još manja cijena. Tako se imovina od milijun KM lako pretvarala u, primjerice, 300.000 KM. Osim toga se često događalo da se i ta manja cijena ne isplaćuje u gotovini, nego u staroj deviznoj štednji. Nju se na slobodnom tržištu moglo “kupiti” za trećinu njene nominalne vrijednosti. Povrh svega, kaže Vukelić, zakon je omogućavao da “novi” vlasnik tvtrke koji je kupio 30 posto dionica raspolaže tvornicom kao da je stopostotni vlasnik.

U procesu privatizacije nije se dovoljno vodilo računa o tome kome se daje tvrtka. Često se događalo da se kupovina dogovori sa tajkunima bliskim vladajućim političarima. Novopečeni bogataši su novac stekli tijekom rata na sumnjiv način. “Njima interes nije bio održavanje proizvodnje, niti su za to uopće bili sposobni, nego im je stalo samo da što brže izvuku uloženi novac i ostvare dobit. Tako su se dizali krediti na ime firmi, ili su uručivani otkazi radnicima, a zemljište i objekti prodavani”, navodi Vukelić.

Neki radnici i danas žive u zabludi kako bi giganti od jučer na isti način funkcionirali i danas. Mnoge tvtrke su, po socijalističkom principu, imale mnogo više radnika nego što je to bilo potrebno. Konkurencija tijekom ratnih godina nije spavala. Izgubljena su važna tržišta, poslovni partneri, tehnologija je napredovala…

Ipak, vlasti bi mogle intervenirati, bez obzira što se radi o privatnim tvtrkama, kažu radnici (sada već bivše) kemijske industrije u Tuzli. Nekadašnji Polihem bi mogao proizvoditi kiseline i lužine za termoelektrane u cijeloj BiH, samo ako dobije struju po razumnoj cijeni, tvrde radnici. “I Dita bi mogla živjeti od proizvoda poput deterdženta Arix i 3DE”, kaže Mehmedović. Sedamdeset posto sirovina potrebnih za rad tvornice nalazi se u regiji Tuzle. Potrebno je da se deblokiraju računi i naprave planovi sanacije, spase radna mjesta.

To su i radna mjesta za budućnost. “S fakulteta u Tuzli svake godine izlaze novi inžinjeri tehnologije, strojarstva i elektrotehnike, a mi gasimo pogone”, upozorava Mehmedović. Kolege iz živiničkog Konjuha kažu da bi samo pokretanjem pogona za proizvodnju furnira mogli ostvariti “čistu zaradu” i vratiti dugove.

Vlada Tuzlanskog kantona, za sada šuti. Načelno su za pomoć radnicima, ali navode kako su im ruke svezane i da se ne mogu miješati u rad stečajnih upravitelja i u privatno vlasništvo. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, na području Tuzlanskog kantona ima oko sto tisuća nezaposlenih. Dakle, više nego zaposlenih (oko 80.000 osoba).

Kemijska industrija u ovoj regiji nekada je bila jedan od glavnih poslodavaca. Pokrenuta je još od strane Austrougarske. Nedavno je u Tuzli srušena i nekadašnja Špiritana (tvornica kvasca Kvin), također djelo nekadašnje monarhije. Na tom mjestu danas niče – novi tržišni centar. Po svemu sudeći u njemu se neće moći kupiti ni Arix ni 3DE.