Unatoč tome što smo se prije određenog vremena ponadali – da je dolaskom Bidena na čelo SAD-a prošlo vrijeme Trumpove američke izolacionističke politike u kojoj su države bile ključni entitet međunarodnih „proigravanja“ (koja je odgovarala Ruskoj Federaciji, ali je bila opasna po svijet – zbog prijetećeg sukoba među državama, kao pred Prvi svjetski rat), odnosno bili smo se ponadali da se, na globalnu scenu vraća liberalna demokracija (koju ruska država kao najveća na svijetu, vidi samo kao praktičan alat za vlastito destabiliziranje – sa svrhom da se Zapad domogne njihovih sirovina i velikog tržišta…), kratki, recentni pogled na ovu našu civilizaciju ipak otvara mogućnost da bi suvremeni svijet mogao odgledati reprizu odnosa / sukoba koje su vladali među državama prije stotinu godina, piše za Narod.hr analitičar Tonči Mirić.
Naime, donedavno jedinstveni Zapad se povlači i uzmiče. On sve češće počinje sa svojom tehnologijom, kapitalom, te zbog pohlepe za profitom, snažiti i velike i male diktatore, tako da je sve teže razabirati što je taj naš „demokratski Zapad“.
Dakle, EU jeste gigant, i demokratski, i ekonomski, i tehnološki, ali nema ni institucije ni mehanizma koji može Uniju a ni njene prve susjede obraniti od vanjskih i od unutarnjih diverzija. Naime, u Bundestag se probila Alternativa za Njemačku. Britanija je napustila EU. Navlače se oblaci na savezništvo SAD i Francuske, a sve su češći i glasovi da se EU odveže i udalji od Amerike. Ignorira se istina da su Amerika i NATO jedina obrana Europe, dok u našem susjedstvu, tj. na Balkanu vrije. Tragični ratovi iz devedesetih kao da nisu završeni. BiH je blokirana država / protektorat. Bugarska ne dopušta Sj. Makedoniji, članici NATO, kretanje ka EU. Crnu Goru, članicu NATO alijanse i državu koja je bila pred članstvom u EU, unutarnja i vanjska srpska agresija gura ka građanskom ratu. Kosovo je tzv. „srce Srbije“ a nije u Srbiji. I u Srbiji je dramatično, ona je iznutra podijeljena, dok pokliči o ujedinjenju „srpskog svijeta“ potresaju čitavu regiju…
Chembrlenovski pogled iz EU na Zapadni Balkan
Sudeći po rezultatima nedavnog sastanka EU čelnika s političkim vođama Zapadnog Balkana – jedino što se suvislo može zaključiti je da je izvoz stabilnosti kroz proširenje – propala ideja, te da se Zapad i dalje nastavlja chembrlenovski ponašati prema ideji „srpskog svijeta“. Tako, Zapad primjerice zatvara oči pred indicijama da je vrijednost mirnodopskih investicija nekoliko puta manja od cijene kupljenog oružja u državama Zapadnog Balkana. U prepoznavanju tih i takvih političkih slika kroz bivše povijesne slike pomaže nam i nedavni esej Vuka Draškovića – pod naslovom „Pred vratima rata“ a u kojem, između ostaloga, piše, praveći paralelu između nekadašnje Njemačke i sadašnje Srbije, sljedeće: „Ja o ratu ne razmišljam ni u snu samome – govorio im je firer. Ja samo želim da ujedinim, danas razjedinjeni – ‘njemački svijet’. Mirnim putem, samo mirnim putem. Hoću stvoriti europskom miru i blagostanju odanu njemačku političku naciju, bez mijenjanja postojećih granica i bez kapi prolivene krvi, i njemačke i tuđe…“
Pogled iz SAD-a, odražava uglavnom bojazan za liberalnu demokraciju u Srbiji
U analizi američkog stručnjaka za Balkan Daniela Serwera, za Peacefare.net, tvrdi se da se ne treba zavaravati oko toga je li Srbija izgubljena za liberalno demokratski svijet, uz tvrdnju da je to tako, sve do trenutka dok je Vučić njen predsjednik. Iznio je i da je on prijetvoran lider, naglašavajući da „udvaranje Zapada (Vučiću) za njegove ‘usluge’ ne vodi nikamo“, te da će se za pronalazak alternative Aleksandru Vučiću morati pričekati šest ili više godina.
Dakle, Vučić pošto ne vidi nadu da bi se u idućih pet do šest godina mogao priključiti EU, ponaša se u skladu s tim predviđanjem, te grabi što može više od Rusije i Kine, pokušavajući ujedno realizirati “srpski svijet“, a zapadnjacima servira / ponavlja dvije teze koje žele čuti a te su da ima strah od masovnih migracija Srba (kao svojedobno iz RH, tako i s Kosova u Srbiju), te kako on samo nastoji poboljšati položaja Srba u susjedstvu. No po Serweru, u podtekstu tih priča vjerojatno se krije njegov cilj – ne zebnja, a taj je kako je „siguran da će sutra Europljanima svih nas i naših svađa bit preko glave“.
Dakle, Serwer misli da se radi samo o Vučićevom prijetvorništvu, te nabraja:
1. Na Kosovu, Vučić kontrolira Srpsku listu koja zauzima sva srpska mjesta u kosovskoj Skupštini. Srpska lista ne surađuje s drugim političkim strankama u cilju poboljšanja položaja Srba, već se više ponaša kao netko tko šteti, bojkotirajući često parlament. Beograd je prijetio i maltretirao Srbe koji se priključuju novonastaloj kosovskoj vojsci, a nedavno su rasporedili jedinice vojske, kao i ruskog veleposlanika, na granicu s Kosovom, kao odgovor na spor oko registarskih pločica (sic). (Tu je i nerazjašnjeno ubojstvo Olivera Ivanovića.)
2. Vučić se poigrao s idejom razmjene stanovništva općina s većinskim albanskim stanovništvom na jugu Kosova za većinsko srpsko stanovništvom na sjeveru. Naime, većina Srba na Kosovu živi južno od rijeke Ibar, no ova shema “ispravljanja granica” okončala bi održivost tih zajednica i dovela bi do njihovog napuštanja.
3. U BiH, sadašnji srpski član tročlanog Predsjedništva, Vučićev saveznik, Milorad Dodik, konstantno potkopava državne institucije u pripremama za otcjepljenje i nezavisnost RS/BiH. Dodik se ujedno protivi i bilo kakvom jačanju državnog pravosuđa, policije, vojske i parlamenta.
4. Vučić „kao s batinom“ favorizira “srpski svijet”, državu koja bi anektirala srpsko stanovništvo s „njihovom teritorijom“ u BiH, Kosovu i u Crnoj Gori. Ideja se ne razlikuje od ideje „velike Srbije“ i „svih Srba u jednoj državi“, a što je bio slogan pod kojim je Milošević vodio četiri rata 1990-tih, i svi su izgubljeni te su doveli do masovne migracije Srba u Srbiju.
5. U Crnoj Gori nova, s Vučićem povezana vlada, kojom dominiraju osobe koji se identificiraju kao Srbi, pozdravlja rusku i srpsku dominaciju i podriva nezavisnost i suverenitet nove članice NATO-a, dok istovremeno loše tretira manjine u zemlji.
Nadalje po Serweru, osim što Vučić prijeti svojim susjedima, on definitivno vodi Srbiju u autokratskom smjeru, kao i prema rusko kineskim interesima. Vanjska politika Srbije je samo oko 60 % usuglašena s EU, što je najniži nivo na Zapadnom Balkanu. Također, Srbija se priključila zajedničkoj slobodnoj trgovinskoj zoni – Euroazijska ekonomska unija, koju predvodi RF, a što je nekompatibilno sa članstvom u EU.
Ujedno, Beograd je sebe proglasio “neutralnim“, bez namjere da se priključi NATO-u (za razliku od svih svojih susjeda). Njihovi mediji nisu slobodni, sudstvo nije nezavisno, a njihova je ekonomija u velikoj mjeri državno – usmjeravana, s velikim investicijama iz RF i još većim iz Kine. Nedavna kupovina oružja u Beogradu, također je uglavnom stigla iz Moskve i Pekinga.
Po Serweru, Vučića iduće godine, tj. za 6 mjeseci, čekaju izbori, iako ne slobodni i fer, pri čemu on nema održivu liberalno demokratsku alternativu. Trenutno jedinu „prijetnju“ po njegovu dominaciju predstavljaju još veći srpski nacionalisti, a koji su vjerojatno i njegov konstrukt.
Serwer na kraju zaključuje članak tvrdnjom da se nitko se ne treba zavaravati, i da je vrijeme da se Washington i Bruxelles probude i postanu proaktivni.
SPC – jedina preostala prekogranična infrastruktura velikosrpstva
I predsjednik Crne Gore Milo Đukanović se slaže da današnji prizori iz regije podsjećaju na 90-e, uz napomenu da je i u tim godinama srpski nacionalizam promovirao ideju o svim Srbima u jednoj državi.
“Tih godina velikosrpski nacionalisti imali su na raspolaganju saveznu policiju, carinu, službu sigurnosti, sve savezne organe koje su mogli zloupotrebljavati protiv onih dijelova države koje su vidjeli kao svoj plijen. Danas toga nema, danas je SPC jedina prekogranična infrastruktura srpskog nacionalizma“.
U tom je političkom kontekstu SPC, odnosno Crkva Srbije na svojim stranicama objavila vijest kako je patrijarh Porfirije odlikovao glavnog i odgovornog urednika beogradskih Večernjih novosti Milorada Vučelića za višegodišnju uspješnu suradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju kršćanskih vrijednosti i vrlina. No, radi se o osobi koja je 1990-ih bila glavni direktor RTV Novi Sad i RTS-a, a stanovnici Dubrovnika ga posebno pamte po izjavi koju je objavio Dobrica Ćosić, 1. listopada 1991. godine, na dan napada na Grad: „Milorad Vučelić mi javlja da će večeras ili sutra piti kavu na Stradunu, u Dubrovniku, koji su opkolili Crnogorci, i Užički korpus“.
Tu je okolnost apostrofirao i Davor Krile u komentaru, u Slobodnoj Dalmaciji upitom: “Na čije će junačke grudi leći sljedeće Porfrijevo mirotvorno odlikovanje još se ne zna, no, izbor je prilično predvidiv i nimalo raskošan: sve od Vojislava Šešelja pa do kapetana Dragana“… “Nakon što se, poput niškog specijalca, helikopterskim desantom spustio ustoličiti mitropolita na Cetinje usprkos masovnim prosvjedima Crnogoraca, tamo veličao ideologa četništva i intimusa brojnih ratnih zločinaca Amfilohija Radovića, te potom nazvao Republiku Srpsku „djelom pravde“, jesenski je opus ovaj duhovnik okrunio dodjelom ordena Svetog Save jednom od najtvrdokornijih Miloševićevih medijskih sekundanata i ratnih huškača, zloglasnom Miloradu Vučeliću”.
Također, vrhunski srbijanski intelektualac Tomislav Marković o ovom potezu Porfirija i Crkve Srbije piše sljedeće za Al Jazeeru: „Novinarski profesionalizam i Milorad Vučelić ne mogu se upotrijebiti u istoj rečenici, jer nema suprotnijih pojmova i pojava na zemlji. Teško je procijeniti kada je to Vučelić bio odaniji novinarskom profesionalizmu: kao direktor RTV Novi Sad 1991/92. ili kao direktor RTS-a u periodu od 1992. do 1995. Na obje funkcije bavio se istim poslom koji nema veze s novinarstvom – ratnim huškanjem i ratnom propagandom za račun režima balkanskog ‘kasapina’. RTS je pretvorio u TV Bastilju koja je svoja otrovna propagandna zračenja ispuštala svakog Božjeg dana.
Kao što je tada bio sluga Miloševića i njegove klike, tako je danas poslušnik režimu Aleksandra Vučića. S nepromijenjenom agendom koja se sastoji od općih mjesta nacionalističke ideologije: Srbi su ugroženi od cijelog svijeta, svi nas mrze, pogotovo susjedi, nikakvih ratnih zločina nije bilo, u Srebrenici nije bilo genocida, Haaški tribunal je antisrpski sud, Srbi su se devedesetih samo branili, Mladić i Karadžić su srpski heroji itd. Ujedno, preuzimanje RTS-a nije prošlo bez otpora, svakog tko je želio da se profesionalno bavi svojim poslom, a ne da širi Miloševićeve laži i mržnju Vučelić je otjerao s posla. Toliko o novinarskom profesionalizmu zakletog neprijatelja novinarske profesije, činjenica, objektivnosti i istine.“
Kako li se danas samo osjećaju prevareno, odnosno iskompromitirano – kao politički naivci, ciljani lijevo-liberalni sudionici Porfirijevih kružoka u Zagrebu… (Prema pisanju Jutarnjeg lista, „sudionici tih ‘Porfirijevih kružoka’, među ostalima, bili su bivši predsjednik RH Ivo Josipović, katolička teologinja Anna Gruenfelder, isusovac Tvrtko Barun, rabin Luciano Moše Prelević, glumac Vili Matula, povjesničari Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić, politolog Dražen Lalić, akademik Vlatko Silobrčić, feministička aktivistkinja Rada Borić, protestantski teolozi Peter Kuzmič i bračni par Raffai, novinar Branimir Pofuk, katolički svećenik don Anton Šuljić te mnogi liječnici, znanstvenici, nastavnici i drugi, uz očekivane Milorada Pupovca i Dejana Jovića. Broj sudionika je varirao, ali nerijetko bi ih se ondje skupilo i po 60, a tehnički dio organizacije obavljao je novinar Drago Pilsel“.)
S obzirom da se radi o ideološkim neprijateljima SPC-a (čini se da spomenuta Crkva sve čvršće stoji na poziciji velikosrpskog klerofašizma), nameće se, kao moguć, zaključak (donijet „naknadnom pameću“ tj. temeljem „post-zagrebačkih“ aktivnosti Porfirija Prvoslava Perića), da se radilo o ciljanoj kompromitaciji spomenutih intelektualaca.
Prepoznaje li to Vučić znakove vremena i mogući zaključak
Čini se da Vučićeva Srbija rehabilitiranjem svih sudionika u ratovima devedesetih za Veliku Srbiju, te aktivnim, recentnim podupiranjem velikosrpskih snaga na području bivše SFRJ, čeka povoljnije geopolitičke okolnosti kako bi nastavila ratove prekinute 90-ih godina prošlog stoljeća.
Naime, suštinski 6,5 milijuna Srba pasivizira i kompromitira 4,5 milijuna Albanaca nudeći im iluziju („navlakušu“) o Velikoj Albaniji, dok približno isto toliko Hrvata i više od dva milijuna Bošnjaka pasivizira i „kompleksira“ ustrajnim ponavljanjem priča o zločinima počinjenim u Pavelićevoj Hrvatskoj, otvarajući na taj način sebi nesmetani politički prostor za potpuno preuzimanje Crne Gore, kao trenutno najvažnije velikosrpske i ruske akvizicije – „jer je Srbija bez CG samo ‘crna rupa’ od države“.
No, ipak ključno je pitanje koliko još dugo Vučićeva Srbija i njen neliberalni režim može pogoniti svoje pristaše na mržnji prema susjedima. Naime, za pretpostaviti je kako, za velikosrpske planere okolnost što Srbija politički nadzire RS/BiH, Crnu Goru, te Sj. Kosovo, uz gubitak od oko 30.000 svojih sunarodnjaka, među ukupno – do 150.000 izgubljenih ljudskih života, te uz prihvaćanje haaških presuda, među kojima i one za genocid, – je to „nešto“, što je u ovoj fazi nezavršenog rata, prihvatljivo za Srbiju!?
Ujedno, kao zadnje ali ne i manje važno je da je Srbija kao promatrač u Pokretu nesvrstanih ovih dana domaćin skupa tih država a povodom 60. godišnjice prvog summita koji je bio održan u Beogradu 1961. godine. Na tom skupu sudjeluje 550 osoba, između kojih su predstavnici 11 međunarodnih organizacija, 105 državnih izaslanstva, uključujući 40 ministara vanjskih poslova. Među njima je i rusko izaslanstvo na čelu s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom, koji će očito kao glavni Vučićev gost ovaj skup / summit, između ostaloga, iskoristiti i za promicanje svojih pogleda na situaciju na Zapadnom Balkanu.
* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
