Granza: Mainstream konzervativci u osnovi brane ono što je liberalizam zastupao prije deset godina

Mark Granza je osnivač i urednik IM-1776, malog časopisa koji se fokusira na umjetnost, kulturu i socio-politiku s desnog političkog spektra — iako Granza ne želi poistovjećivati ​​časopis s politikom, za koju vjeruje da je problem mnogih suvremenih konzervativaca. Časopis postoji većinom online, na adresi im1776.com, ali je nedavno objavio svoje prvo tiskano izdanje. Iako je živio u Italiji kada je pokrenuo časopis, Granza se nedavno preselio u Budimpeštu. Upoznao sam ga u kafiću u Múzeum körútu, gdje smo razgovarali o njemu, njegovom konceptu za časopis i zašto će Budimpešta postati magnet za intelektualnu desnicu. Intervju za Hungarian Conservative koji djelomice prenosimo vodio je Rod Dreher, viši urednik časopisa The American Conservative. Dreher je inače autor bestselera Oduprite se laži i Benediktova opcija, a koji su objavljeni u Verbumu.

Napomena; ovo su neki od članaka IM-1776 koje je Narod.hr preveo:

Trumpov dužnosnik za nacionalnu sigurnost: Ako režim nastavi ovako, mase će se doista pobuniti

Jedan od profesora koji je podržao Trumpa: ‘Velik dio njegove vrijednosti je bio u njegovoj sposobnosti da razotkrije Režim’

Bannon: Milenijalci su bolje odjeveni ruski kmetovi 19. stoljeća, koji ne posjeduju ništa zbog globalizacije

Magazin IM-1776: Kako je kontroverzni oligarh Igor Kolomojski izmislio ‘slugu naroda’ Volodimira Zelenskog?

Polemika na desnici – Haywood vs. Miller: Trebaju li desničari prestati nalaziti neprijatelje među desnijima od sebe?

Tko si ti?

Imam 31 godinu, odrastao sam u Veroni, u sjevernoj Italiji, a zatim sam, vrlo mlad, počeo putovati. Nisam se baš bavio politikom sve do svojih kasnih dvadesetih; politika nikad nije bila tema za stolom. Iako sam odgojen kao katolik i uvijek sam bio pomalo društveni konzervativac u srcu, nikada se nisam zvao ‘konzervativcem’. Jedina konstanta u mom životu bila je protivnost establishmentu – nepovjerenje u institucije, nepovjerenje u masmedije i sve što je zapravo povezano s moći. Uvijek sam mislio da me to čini ljevičarem.

Ali onda se dogodila 2016. Živio sam u Londonu u to vrijeme i Brexit i Trump su me u biti natjerali da shvatim da je svaki sektor moći na Zapadu otišao ulijevo, ili je možda uvijek bio, i tada sam shvatio da sam na desnici. Počeo sam se više zanimati za politiku i nedugo nakon toga, susret s konzervativnim piscima poput Rogera Scrutona ostavio je utisak — posebno njegovi spisi o ljepoti. Oduvijek me više zanimala kultura nego politika.

Ipak, do 2020. bio sam vrlo razočaran mainstream konzervativnim pokretom. Činilo mi se da nije voljna prepoznati razmjere korupcije i zla moderne ljevice, pa sam tražio alternative. Na kraju sam naišao na ono što je poznato, u nedostatku boljeg izraza, ‘disidentsku desnicu’. Ono što su ti (uglavnom online) ljudi govorili puno je više odjeknulo kod mene nego u mainstreamu. Tada sam odlučio pokrenuti publikaciju.

Tko su ti ljudi u konzervativnom pokretu koji nisu svjesni stvarnosti?

Rekao bih mainstream konzervativci koji u osnovi brane ono što je liberalizam bio prije deset godina. Promoviraju se kao desničari, a zapravo su samo klasični liberali, i to u najgorem smislu riječi. Mnogi od njih pokušavaju usporiti napredak, a da mu se zapravo ne protive.

Zapravo nemam problema s tim kako ljevica radi to što radi; imam problem s onim što radi ljevica. Zapravo vjerujem da bismo trebali biti donekle poput ljevice, a da ne izgubimo dušu i ljudskost, barem u smislu njihove odlučnosti da pobijede.

Uzmimo naprimjer kulturu otkazivanja. Loša je jer se čini da postoji psihopatski i fanatični element među ljudima koji to guraju, i naravno, ide predaleko u mnogočemu. Ali ideju da bi se ljudi s naše strane trebali osjećati izopćenima ili pod pritiskom jer ne dijele vaša uvjerenja onoliko koliko bi trebali, to je nešto što i ja dijelim. Također vjerujem u nužnost korištenja moći, za razliku od većine konzervativaca koji su u biti libertarijanci. Fobija od moći koja je dio desnog liberalnog načina razmišljanja naša je najveća prepreka danas. Nećemo pobijediti u ovome na javnom trgu, ako tako nešto uopće više postoji. Kao što moj južnoafrički prijatelj Ernst van Zyl kaže, ovo nije vrijeme za rasprave, vrijeme je za ukopavanje u rovove.

Kako biste razlikovali svoju vrstu desničarske politike od desnog liberalizma? U SAD-u, konzervativna tradicija je desni liberalizam.

Da, tradicionalno je američka desnica uvijek bila gorljiva za obranu slobode. Ali razmislimo na trenutak o sljedećem misaonom eksperimentu: ako biste prenijeli Utemeljitelje (op. prev. pisce američkog Ustava) u 2022. i zatražili od njih da napišu novi Ustav, bi li ga napisali točno onako kako su to učinili prije 250 godina? Čisto sumnjam u to.

Oni su napisali Ustav unutar zajedničkog moralnog univerzuma i homogene kulture koja je dopuštala mnogo individualne slobode. Ali Amerika to više nema.

Da, John Adams je slavno napisao da Ustav SAD-a vrijedi samo za ‘moralne i religiozne ljude’. Bez toga, rekao je, ljudske bi ga strasti parale poput kita uhvaćenog u mrežu.

Upravo tako. Stoga vjerujem da smo daleko od te točke. Nadalje, ta ideja – koju podjednako dijele i ljudi desnog i lijevog centra – da Amerika pati od viška plemenskog i ideologijskog ponašanja, mislim da je jednostavno pogrešna. Vjerujem da je suprotno. Marshall McLuhan vjerovao je da slabi identiteti proizvode nasilje kako bi sami sebi dokazali da postoje. To je ono što imamo danas. Mnoštvo slabih identiteta postaje nasilno kako bi dokazalo sebi da postoji. Dakle, rješenje nije više liberalizma ili individualizma, nego jačanje našeg identiteta.

O tome smo objavili jako dobar članak pod nazivom ‘Istinski vjernici u mraku‘, u biti kritiku Intelektualnog Dark Weba (op. prev. pojam za javne intelektualce koji vjeruju u klasični liberalizam a la John Locke, John Stuart Mill; s tim pojmom se najčešće asociraju Jordan Peterson, Sam Harris, Brett Weinstein itd.) koristeći Shakespeareovog Koriolana da bi istaknuli poantu. Da citiram potonje, ‘Samo moć može nadvladati drugu moć, samo pleme drugo pleme.’ Problem nije previše identiteta, ili previše ideologije, već premalo kvalitete.

Otkrio sam da su ljudi iz Fidesza daleko svjesniji načina na koji moć funkcionira od američkih konzervativaca i daleko su spremniji koristiti tu moć na načine od kojih američki konzervativci zaziru. Američki konzervativci još uvijek vjeruju u mit liberalne neutralnosti. U teoriji se slažem: ne mislim da bi se država trebala nametati civilnim institucijama. Ali u praksi to ne funkcionira tako, pa ljevica sve kontrolira.

Da, desni liberali su naivni kada je u pitanju ideologija. Oni brane apstraktne ideale poput slobode govora i slobodnog tržišta, ali ih spajaju kao ciljeve sami po sebi. Pogledajte što se dogodilo ljevici 60-ih. Jesu li se zaustavili kad su dobili slobodu govora? Ne, shvatili su da je sloboda govora, kao i svaki drugi princip (ne treba ovo brkati s moralom), alat, a ne cilj sam po sebi.

Ako vjerujete da ste u pravu, zašto ne biste nametnuli svoja uvjerenja? Ovo je jedan od razloga zašto mi se sviđa netko poput [američkog konzervativnog aktivista protiv wokeizma] Christophera Rufa. Nije mu stalo do uvjeravanja druge strane, niti do borbe na ‘tržištu ideja’. Reći će vam što će učiniti, a onda to i učini, slagali se vi s njim ili ne. To je ono što vjerujem da bi konzervativci trebali učiniti: iskoristiti svu moć koju imaju ili mogu dobiti i nametnuti svoja stajališta društvu.

Evo što mađarski strani kritičari ne shvaćaju: ako ste ovdje ljevica, možete govoriti što god želite i nitko vam neće smetati. Budimpešta nije desničarska verzija San Francisca. Peter Boghossian je anti-woke, ljevičarski ateist koji je početkom ove godine došao u MCC na poziv. Bio je nervozan zbog onoga što je čuo o Mađarskoj, ali sada mu se sviđa ovdje, jer je otkrio da je ovdje moguće voditi daleko otvorenije razgovore nego u svojoj woke državi Oregon.

Da, ali imam teoriju o tome. Vjerujem da se Mađarska osjeća ugodno dopuštajući ovakvu vrstu neslaganja jer ljevica ne dominira ovdašnjim diskursom. Da dominiraju, gledajući što je ljevica učinila svakoj drugoj zemlji i instituciji u kojoj dominira, bi li Mađarska bila ovako tolerantna? Vjerujem da ne bi, makar samo da se spasi. Opet se vraćamo na mit o liberalnoj neutralnosti. Možemo vidjeti da se ljevica samo pretvara da daje prednost neutralnosti i toleranciji sve dok ne dođe u položaj dominacije. To jednostavno funkcionira tako i, iskreno, tako bi i trebalo funkcionirati.

Želim vas pitati o eseju u prvom tiskanom izdanju časopisa, autora Alexa Pereza, o opasnosti da budete previše pod utjecajem pesimizma. Riječ je o francuskom romanopiscu Michelu Houellebecqu, neusporedivom dijagnostičaru duhovne praznine našeg vremena. Ali esej ističe da nam treba više od dijagnoze. U tom izdanju postoji još jedan esej Lole Salem o potrebi za bogatim pokroviteljima na desnici koji bi podržavali mlade konzervativne pisce.

Da, slažem se s argumentom Alexa Pereza. Ne sa svakim pojedinim aspektom, ali ideja da su mladi pisci fantastike na desnici danas previše pesimistični i da se to odražava na njihovo pisanje je istinita. Trebali biste se povezati s masama, ali mase nisu spremne prihvatiti najmračniju istinu našeg vremena, pa morate pronaći drugi način. Što se tiče Lolinog argumenta: Koliko je konzervativaca zapravo danas “u lovu” na umjetnike? Nijedan. Njih to ne zanima i to zato što mainstream konzervativizmu, ponavljam, nedostaje vizija. Kakvu ćete umjetnost proizvoditi ako nemate viziju? Ne trude se odgovoriti na to pitanje jer su samo usredotočeni na očuvanje umjesto na proizvodnju.

Kažete da je IM—1776 ‘umjetnost i književnost za disidente’. Kako definirate disidenta?

U publikaciji smo upotrijebili riječ ‘disident’ jer je izraz ‘desnica’ kada je riječ o umjetnosti očito neprikladan. To implicira da umjetničko djelo može biti eksplicitno političko. Obično kad to netko pokuša, to se samo pretvori u propagandu, pa smo htjeli pronaći bolji izraz koji ne implicira da pokušavamo politizirati umjetnost. Što se tiče toga kako bih danas definirao biti disidentom: Jeste li ikada bili u opasnosti da izgubite posao zbog svojih političkih stavova? Bojite li se što bi vam se moglo dogoditi ako javno iznesete svoje stavove? Ako da, to je vjerojatno zato što imate stavove koji su radikalno suprotni statusu quo. Tako da bi to moglo funkcionirati kao moderna definicija. Ipak, rijetko koristim sam izraz. Ja nisam Solženjicin i ne pretvaram se da jesam.

Kad god govorimo o ne-mainstream desnici, uvijek se postavlja pitanje fašizma, opravdano ili ne. Primijetio sam da ste u tiskanom izdanju objavili fotografiju neke arhitekture iz Mussolinijevog doba. Suosjećate li s fašizmom?

Izrazi poput fašizma su anakroni. Oni pripadaju jednoj eri. Dakle, prva pogreška koju ljudi naprave kad vas optuže da ste to jest pretpostavka da su izazovi s kojima se suočavamo 2022. isti kao s kojima se suočavala Mussolinijeva Italija 1920-ih.

S tim u vezi, iako priznajem da je fašizam stvari odveo predaleko, posebno kako je implementiran u Njemačkoj, ne mislim da se svaka pojedinačna stvar koja se može točno povezati s fašizmom može odbaciti, jednostavno zbog povijesne povezanosti. Ideja da je svaki oblik politike koji naglašava snagu, ili povratak državne ruke, ili snažnu vezanost za zemlju i kulturu loš jer je dijele fašisti, danas je problem na desnici.

Vjerujem da bi ljudi trebali posvetiti svoj život nečemu većem od sebe, izvan svoje obitelji.

Vjerujem u Boga, Obitelj i Domovinu, ali i Veličinu.

Pa zašto onda nisi fašist?

Jer prepoznajem da postoji točka u kojoj on odlazi predaleko.

Koja bi to točka bila?

Pa, kad počnete sadistički uživati ​​u kažnjavanju svojih političkih protivnika na primjer. Kad više ne radite ono što je potrebno za dobrobit zemlje, nego iz nekakve želje za osvetom ili osvajanjem moći. To ide predaleko. Privrženost zemlji, kulturi i ljepoti može se politički implementirati bez prerastanja u nacističku Njemačku. Klasični liberali nisu u pravu kada kažu da se autoritarizam ne može zaustaviti kada jednom počne. To je u osnovi njihova pogrešna pretpostavka glede slobode govora ili apsolutizma slobodnog tržišta, na primjer.

Branim klasičnu liberalnu poziciju djelomično jer je to jedini način na koji vidim da će konzervativci poput mene moći razgovarati u tako podijeljenoj Americi. Jedna stvar koja mi se sviđa kod Budimpešte je da je vrlo tolerantna, ali to ima granice. Možete vidjeti homoseksualce kako hodaju ruku pod ruku, ali ne vidite zastavu duginih boja posvuda, poput nove religije koju nam guraju u grlo. Ne želim biti tip koji homoseksualcima govori da ne smiju hodati ulicom.

Da, ali vraćamo se na pitanje Utemeljitelja: Mađarska ima — iako također u mnogo manjem stupnju naravno — onu vrstu kulturne homogenosti i zajedničkog moralnog univerzuma koji je Amerika imala zadnjih 200-tinjak godina, vjerojatno sve do post-svjetskoratnog razdoblja, što dopušta neku vrstu neslaganja. Stoga se njihov izazov sastoji u očuvanju trenutnog statusa quo. Ali to nije izazov s kojim se većina zapadnih zemalja suočava.

U Americi se više ne radi o očuvanju nečega, već o potkopavanju trenutnog statusa quo.

Mislite li da to možete učiniti mirno, pristojno i samo kroz raspravu, kako vjeruju klasični liberali? Pa, jedino što mogu reći na to je ovo: sretno vam bilo.