Užario se svibanj, cvrkuću štiglići, a agencija Fićfirić obećava Hrvatskoj lijepu skoru budućnost i rejting iz snova u doba inflacije, rata u Europi, bez pandemije osim što se govori o pojavi majmunskih boginja, ali daleko od nas. Pesimisti se pitaju hoće li ovo biti posljednji svibanj u povijesti čovječanstva ili samo generalna proba za konačni dan pobjede nad planetom Zemljom.
Glede već postojećega Dana pobjede vrlo je zanimljiva zagrebačka situacija s “oslobođenjem” Zagreba, koji nova lubeničarska vlast slavi kao da smo još na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, najmanje. Zagreb nije trebalo oslobađati jer ga nitko nije ni branio, a nakon toga nastupio je ordinarni, staljinistički teror – pa dakle danas, 2022.! slavimo početak (nastavak) nasilja nad Zagrepčanima i Hrvatima uopće. Isto se tako velik dio Europe, zapadne i sjeverne, pravi blesavim, premda se u Drugom velikom ratu dao pokoriti i pokorno surađivati, a u međuvremenu se zaboravilo, u žaru opće pobjede, valjda, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
Iz hitlerovskih u staljinističke ruke
Srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje pale su iz hitlerovskih u staljinističke ruke i ondje ostale skoro do svršetka stoljeća. Tako i jugoistočne – iz jednoga totalitarizma u drugi. Zgodan je primjer Austrija, koja pere ruke, Austrija nije postojala u vrijeme toga rata, kažu austrijski pametnjakovići, pa ni za što nije kriva. Hitler doduše nije imao židovske korijene, kako veli Lavrov, ali je rođen u Austriji koja taj podatak skriva kao zmija noge, kao i oduševljenje velikoga dijela Austrijanaca anšlusiranim jedinstvom s nacističkom Njemačkom. Zato toliko vrišti na Bleiburg, da se netko ne podsjeti pa ju zapita gdje je bila. Zato uzima čekić i razbija hrvatski grb na ploči za poginule Hrvate. Usporedno, austrijski kancelar ne ide u Kijev nego u Moskvu, zlu ne trebalo.
> Hitrec: Bliži se spomen na genocid nad hrvatskim narodom 1945.
> Hrvoje Hitrec: U najnovijoj spletki oko Perkovića i Mustača bez sumnje najviše uživa Nobilo
Je li raskucavanje hrvatskoga grba možda i odmazda što su Hrvati 1918. razbili raščerupanog austrijskog dvoglavca (i zatim učinili još gore)? Ili su Austrijanci zaboravili na tzv. veliki grb Austro-Ugarske u vrijeme Prvoga rata, u kojemu je grbu bio i hrvatski grb i to s prvim bijelim poljem, kao što je u povijesti često i bio?
U to ratno doba imala je i mađarska polovica Monarhije svoj posebni grb, a i u njemu omanji hrvatski, i opet s prvim bijelim. Ali koga briga, hajmo napakostiti Hrvatima, nije nam bilo dosta što smo im obezglavili Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, što smo prevarili Jelačića, što smo prije, a i nadalje slali Hrvate na sva moguća europska bojišta, sve u slavu očuvanja habsburške baštine, a u novijoj povijesti učinili (skupa s Mađarima) takav politički rašomon u Bosni da se ni do danas nije oporavila.
Hrvati nakon 1868.
No, dosta o sretnoj Austriji i njezinoj državnoj sili na račun Hrvata. Ili nije. Ivo Pilar pisao je u “Južnoslavenskom pitanju” o hrvatskim političkim prilikama u drugoj polovici 19. st. ovo: “Gotovo stalni sukob Hrvata s državnom silom obuzeo je njihove snage koje su se beskorisno trošile. Hrvate treba prekoriti što im politika u glavnim potezima ne bijaše dobra. Ali kad već jednom jedan narod dođe na kosu ravninu kao Hrvati nakon 1868. onda ga iz tog položaja može osloboditi samo jaka ličnost, a takve ličnosti Hrvati nisu imali.”
Nastavljajući se na Pilara, pisao je i potpisnik ovih redaka 2002.: “Stotinu i više godina poslije bijaše na dlaku isto. Naoko iscrpljeni stalnim sukobima s državnom silom koja je u 20. stoljeću imala srbijansko i srpsko lice, Hrvati su u šutnji – prekinutoj tek žustrom i beizglednom pobunom početkom sedamdesetih – čekali povoljnije prilike i snažnu osobu koja će im podići duh i dati nov zamah starim težnjama.”
Stota obljetnica rođenja dr. Franje Tuđmana
Bio je to uvod u politički esej o Tuđmanu, čiju stotu obljetnicu rođenja slavimo ovih dana, naravno podvojeni, rastrgani, s priglupim pokušajima vlasti da prisvoji Tuđmana i odvoji ga od naroda, da ga ne “prepusti narodu”, pa neki službeni prokulice tumače javnosti tko je poznavao Tuđmana a tko nije, tumače najbližim Tuđmanovim suradnicima, još živima i konsterniranima.
U nemogućnosti da i ja na velikom skupu kažem koju o ovima sada i nama onda, posežem opet za Pilarom koji veli: “Spozna li se očajnički položaj Hrvata u posljednjih pedeset godina i uzme li se u obzir da su se nalazili pritisnuti između dva mlinska kamena, odozgo od nadražene države, a odozdo od srpstva prožetog vjerskom mržnjom i željom za osvajanjem, sve će se razumjeti i naći posve prirodnim….Hrvatska država je jedino ispravno i jedino moguće rješenje južnoslavenskoga pitanja.”
Bez slobode naroda, nema ni slobode pojedinca
U međuvremenu se dogodilo što se zbilo, onaj kamen odozdo postao je kamenom odozgo u čak dvije Jugoslavije, s kratkotrajnim prekidom, svašta je bilo, da, a na kraju se pojavio Tuđman s onima poslije nazvanim tuđmanistima, i danas suspektnim valjda nacionalistima, a i jest. Citiram sebe: “Upravo ta Tuđmanova znanstvena uvjerenost spojena s osobnom samouvjerenošću, bila je ona tvrda kost na kojoj su lomili zube njegovi isljednici i tamničari.
Jednostavno rečeno: svaki narod ima pravo na vlastiti slobodan izbor, znači i na vlastitu državu ako ju želi, a bez slobode naroda nema ni slobode pojedinca, pripadnika toga naroda. I tu nema razgovora. Sve je ostalo magla, bijedno kreveljenje kvaziintelektualnoga dovijanja da bi se prikrila nemoć i malodušnost, nepoznavanje povijesti i duha naroda, paravan za sluganstvo ili otvorena izdaja. Otud onaj Tuđmanov bijes prema prodavačima iluzija, prijezir prema rezigniranosti, otud ona prividna arogancija koja nije drugo do davanje sugovorniku do znanja da je on sve to prošao, da je davno bio tamo odakle mu oni sada govore. Otud ta brunovska tvrdoća i upornost koju su mnogi proglašavali tvrdoglavošću.”
Moskovska neman
Toliko uz stotu obljetnicu. Uz nadopunu one da svaki narod ima pravo na vlastitu državu ako ju želi, a nadopuna glasi: na slobodnu vlastitu državu bez ograničenja koja joj nameću drugi, znači bez ograničenoga suvereniteta i bez kontrabande ideologija, bioetičkih i svakih drugih konstrukata, bez hemunga trajanja među velikima i stalnog otpora njihovoj trajnoj želji za usisavanjem malenih. A takve tendencije su očite, čemu je dokaz nedavna konferencija o budućnosti Europe na kojoj su prevladavali tonovi nametanja i gotovo jasne poruke da nisu svi za europskim stolom jednaki, pri čemu je šifra bila izbacivanje mogućnosti veta.
Pristaše europske naddržave u kojoj se gube male nacionalne države a ostaju velike u obliku u neke vrsti tajnom društvu moćne korporacije, izabrali su pravi trenutak kada se cijeli Zapad, uključujući sjeverni prekooceanski, na trenutak ujedinio u strahu od moskovske nemani – iskoristili priliku za svoje ciljeve.
Europski unitaristi rade
Vrlo providno, ali i opasno. Europski unitaristi rade. A mirna i dobra budućnost Europe može biti samo u poštivanju suvereniteta svake, pa i najmanje, nacionalne države, u skladnoj “koegzistenciji“ (rabim tu potrošenu riječ). Svaki korak koji odstupa od te premise zloguki je znak da elita želi nešto što narodi ne će. Gledao sam nekidan dramatičnu emisiju o svemiru i crnim rupama posebno: velika nakupina tvari pomalo usisava sve zvijezde (i planete naravno) oko sebe, a zatim se – mjereno u milijardama zemaljskih godina – počinje urušavati zajedno s usisanima i postaje crnom rupom na nedokučiv za sada način. Svemir nam šalje poruku, a mi ju ne znamo pročitati. I habsburško i rusko carstvo imalo je istu putanju, i Sovjetski savez, i srpska Jugoslavija, da samo navedemo bliže primjere. A na putu je i putinovska Rusija, tek na početku puta, u etapi usisavanja najbližih susjeda, ali i “šire” takoreći.
Dok ovo pišem, junaci Mariupolja još se drže u čeličani, doista ljudi od čelika o kojima će se stoljećima (ako bude stoljeća) pisati romani i snimati filmovi. Nadam se da imaju izlaznu strategiju, ako nemaju bit će to pravi putinovski masakr u slavu “denacifikacije”. S tim da se i tu ruska vojska sramoti, kazuje svijetu da sama ne može nikoga svladati, pa je dozvala ljude iz Čečenije, iz Libije, oni nisu (za Moskvu) “strani plaćenici”. Nego što su?
Papin razgovor s Kirilom
Zalud i vapaji iz Vatikana, Papini govori u korist mira na Trgu svetoga Petra, Papin razgovor s Kirilom koji čita iz papira razloge agresije na Ukrajinu, što me je podsjetilo na kazivanje biskupa Bogovića koji je sudjelovao u naporima Crkve u Hrvata da u razgovorima s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve dođe do zaustavljanja ratnih razaranja – rezultat isti kao Franjin s Kirilom, a nego što, nego čija je SPC nego Crkva srbijanske države koja se naivnošću susjeda lijepo održava i (nakon svega) u njihovim državama, što je nonsens i politička lakrdija.
Uz to su Pupovac i njegovi u vlasti i na vlasti, cenzori i arbitri u pitanjima hrvatske prošlosti, pa je rečeni “zabrinut” što će se govoriti u Udbini (kad se ne može u Austriji) – najbolje bi bilo da sam napiše govore. I tako, hvala biskupu Bogoviću i dragomu Bogu, barem imamo Crkvu hrvatskih mučenika kao pričuvni “Bleiburg”. Sloveniju smo preskočili, a najveća su groblja upravo ondje.
Hrvati u BiH
Usporedno, Hrvati u BiH opet su na kosoj ravnini, što bi rekao Pilar, škrguću zubima i cijede kroza zube da će ostvariti zaključke Hrvatskoga narodnog sabora o novoj teritorijalnoj organizaciji Federacije, jer su za sada ? svi koraci oko promjene izbornih zakona pali u vodu. Ako budu “radikalni” i uspostave nešto nalik republici Herceg-Bosni, tko im to može zapriječiti? Hoće li Izetbegović pozvati Erdogana i turske trupe? Jer, da se vratim početku napisa: svaki narod ima pravo na državu ako ju želi. Hrvati u BiH su narod i žele državu barem u obliku mogućem unutar organizma zvanog BiH koji može preživjeti jedino kao konfederacija triju republika.
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
