Slika o ratu u Ukrajini se mijenja. Zaoštrava se debata za ili protiv pomoći Ukrajincima. Prenosimo argumente koji dominiraju debatom u SAD.
Američka pomoć Ukrajini nakon početka ruske invazije ili – kako je Rusi nazivaju: ”specijalne vojne operacije” – predmet je žučne debate kako u samom SAD, tako i u ostatku svijeta.
Tome odnedavno pridonose i unutarnje debate unutar same Ukrajine, gdje je predsjednik Zelenskij sve češće predmet kritika.
Možda će vas zanimati
Vladimir Zelenskij u problemima: Trpi žestoke kritike kod kuće, a i situacija na bojištu nije bajna
Vladimir Zelenskij sve je češće meta kritičara kod kuće. Dvojica među njima su i zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga Valerij Žaluzni i gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko.
Promjena narativa
U ovom trenutku, kad se medijski “narativ” o ratu u Ukrajini mijenja u smjeru od bezrezervne podrške i optimizma ka skepticizmu, dobro je istaći argumente skeptika i optimista u SAD te kako se oni reflektiraju diljem svijeta.
Argumenti skeptika uglavnom se usredotočuju na ekonomsku štetu koju bi budžetska izdvajanja mogla nanijeti domaćoj američkoj ekonomiji, a posljedično i prosječnom “poreznom obvezniku”.
Tako se često postavlja pitanje, zbog čega bi Amerikanci oporezovani dio svojih prihoda slali u “korumpiranu istočnoeuropsku državu”, u kojoj sami, navodno, nemaju nikakvog interesa.
Američki izolacionizam
Tomu slijede standardne parole američkih izolacionista, poznate još od doba u osvit 2. sv. rata, o tomu kako to nije “američki rat”, kako “Putin (nekoć: ‘Hitler’) nije neprijatelj SAD-a” te da se SAD treba maksimalno povući iz uplitanja u svjetska zbivanja.
Naposljetku, tvrde suvremeni izolacionisti, riječ je o republici, a ne o carstvu koje bi imalo svoje prste u cijelom svijetu, na račun dobrobiti vlastitih građana.
Zanimljivo je pritom kako tzv. “geopolitički realisti”, na koje se zagovornici ovih parola često pozivaju, nikad ne zanemaruju primijetiti kako Rusija, van svake dvojbe, ima pravo na vlastitu sferu utjecaja.
Slične argumente onda ponavljaju skeptici širom svijeta, pa tako i kod nas, zanemarujući često specifičnosti američke ekonomije i vanjske politike spram njihovih vlastitih. O geopolitičkoj poziciji da i ne govorimo.
Podrška Ukrajini
Pogledajmo, međutim, argumente druge strane, odnosno onih koji u SAD zagovaraju vojnu podršku Ukrajini, kao i povećanje iste.
U kolumni u Washington Timesu od 29.11.2023. Marc A. Thiessen ponudio je tezu kako američka ekonomija zapravo profitira od vojne pomoći Ukrajini i to upravo na, običnim Amerikancima toliko dragoj, grassroots razini.
Naime, tvrdi Thiessen, kad je u pitanju pomoć Ukrajini ‘većina novca se troši kod kuće u SAD’ te dodaje:
“Sredstva odobrena za naoružavanje Ukrajine ne idu izravno u Ukrajinu, nego se troše kod kuće za proizvodnju novih oružja, koja će zamijeniti ona poslana Kijevu iz američkih vojnih zaliha. Od 68 milijardi dolara koje je Kongres odobrio otkad je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, gotovo 90% ide samim Amerikancima, pokazuje analiza”.
Revitalizacija američke vojne industrije
Thiessen je, sa svojim kolegama s American Enterprise Institute uspio utvrditi kako je pomoć Ukrajini odgovorna za uspostavu 117 proizvodnih linija u 31 saveznoj državi i 17 gradova. Pod tim se podrazumijeva proces industrijske proizvodnje i sve što uz njega ide: ponajprije zapošljavanje radnika, transport, uslužne djelatnosti i drugo.
U tom smislu, rat u Ukrajini, barem prema gornjim pokazateljima, revitalizira američku vojnu industriju.
Većina američke vojne pomoći ne sastoji se od novoproizvedenih oružanih sistema, nego dolazi iz već postojećih američkih vojnih zaliha.
Primjerice, podsjeća Thissen, ‘SAD nisu proizvele niti jedan novi Stinger protuzračni projektil od 2005. godine.’
Kako vojna pomoć Ukrajini uključuje isporuku protuzračnih oružanih sistema iz vojnih zaliha, koje bi u protivnom išle u otpis, ‘Pentagon je prošle godine potpisao ugovor u Tucsonu težak 624,6 milijuna dolara za izradu Stinger projektila, kako bi se zamijenilo nekih 1400 poslanih u Ukrajinu’.
Po svemu sudeći ‘proizvodna linija za Stinger ostala bi neaktivna da nije bilo naših napora na opskrbi Ukrajine’ zaključio je.
Država i slobodno tržište
Način funkcioniranja američke vojne industrije načelno je takav da zahtjevima vojske odgovara industrija na slobodnom tržištu. Otud, svako povećanje proizvodnje, premda predstavlja trošak na federalnoj razini, potencijalno stvara rast na razini saveznih država.
To također znači kako vojska, kao, po naški: državna institucija, za opskrbu ovisi o privatnom sektoru koji se sad nanovo aktivira na poticaj države.
Također, Thissen napominje kako ‘pomoć Ukrajini ne samo da sili Pentagon ne povećanje vojnih proizvodnih kapaciteta SAD. Ona također modernizira američku vojsku. Kako je umirovljeni general John G. Ferrari primijetio, (…) mi Ukrajincima dajemo desetljeća stare zalihe i sad ih zamjenjujemo novima i poboljšanima. Zbog ograničenja budžeta vojska nikad sama ne bi uspjela provesti takvu razinu modernizacije vojne opreme.’
To su samo neki od Thissenovih argumenata o ekonomskoj revitalizaciji koju pomoć Ukrajini potiče u SAD. Međutim, on napominje i geopolitički aspekt koji je izravna kritika izolacionističkih argumenata.
Geopolitički argumenti
Naime, ‘od životnog je značaja za SAD naoružavati Ukrajinu u borbi protiv ruske agresije. Naša podrška Ukrajini desetkuje rusku vojnu prijetnju NATO paktu, obnavlja obranu protiv kineskih presizanja i odvraća druge nuklearne sile od pokretanja agresivnih ratova. Ona također poboljšava američku vojnu spremnost spram drugih protivnika.’
Teško je vjerovati kako će Thissen uvjeriti skeptike u opravdanje povećanja pomoći Ukrajini. To čak i ako znamo kako po većini procjena izdvajanje za kombiniranu vojnu i humanitarnu pomoć Ukrajini od početka rata iznosi tek oko 0.32% ukupnog bruto domaćeg proizvoda SAD.
No mora se primijetiti kako njegovi argumenti pogađaju neke točke skeptičkog “narativa” koje, usput budi rečeno, idu na ruku Rusima.
Američki izolacionizam
Naime, ideja da se SAD može izolirati od kriznih žarišta u svijetu, pretpostavlja i to da druge sile, poput Rusije, Kine i država vođenih islamističkim načelima nastoje činiti isto.
Recimo, ako se SAD neće širiti, pretpostavlja se da se onda ni Rusija neće širiti. Ona će imati “sferu utjecaja” i pustiti prekoatlantsku državu na miru.
Naravno, riječ je o potpunoj besmislici, koja postaje očigledna kad se stvar promotri nepristrano, s distancom, u zrcalu povijesti.
Pogledajmo, recimo, kako su stvari stajale u osvit 2. sv. rata.
Naime, dvije ideologije, nacizam/fašizam i komunizam, geopolitički su nosile Njemačka, Italija i Rusija, zajedno s Japanom koji je tražio vlastitu isključivu prevlast u Aziji.
Pobjeda bilo Njemačke, bilo Sovjetskog saveza, bez ikakvog upliva SAD, značila bi potpuno uništenje republikanskog i demokratskog političkog ustroja ponajmanje na cijelom eurazijskom masivu, od Lisabona do Vladivostoka. O japanskoj Aziji ne treba ni govoriti.
U takvom svjetskom poretku, SAD bi bile postigle toliki stupanj izolacije, da bi, kako bi uopće politički i ekonomski funkcionirale, morale prilagoditi svoje uređenje bilo komunizmu, bilo nacizmu/fašizmu uz nešto japanskog imperijalizma kao šlag na torti.
Naravno, samo bi pitanje vremena bilo kad će u tim okolnostima, milom ili silom, i same SAD napustiti svoje, izolacionistima toliko drago, ustavno republikanstvo.
Skeptički narativ
I danas, skeptički narativ kao da zanemaruje presizanja američke geopolitičke konkurencije. Ruski predsjednik Vladimir Putin odavno je jasan po pitanju vraćanja, ponajmanje Istočne Europe i baltičkih država u krilo “ruskog svijeta”.
Kako je tu dobrim dijelom riječ o članicama NATO-a, posrijedi je ujedno i otvoreni izazov Americi.
Ako SAD ne odgovara na izazove, stvara se vakuum u koji ulaze drugi igrači. I to je manje više, to.
Uopće dosta komentatora danas, oscilirajući između optimističkog i skeptičkog “narativa” spram pomoći Ukrajini, primjećuje kako je ta pomoć dostatna da Ukrajina ne izgubi, ali ne i da dobije rat.
Premda je u medijima glavne struje u Europi i SAD ipak još uvijek nemoguće naići na otvorenu podršku Rusiji, jasno se vidi kako se sve glasnije zaziva kompromisni mir.
Tu se, pretpostavljamo, misli na odustajanje Ukrajine od okupiranih područja, ali i na odustajanje Rusa od daljnjeg prodora na Zapad.
Koliko je tako nešto uopće moguće, imajući u vidu vrlo jasno izražene ruske ratne ciljeve, koji ne daju baš osnove za kompromis, kao i ukrajinsko inzistiranje na potpunom oslobođenju vlastitog teritorija pokazat će budućnost.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
