„Idi u Hrvatsku, nemoj u Bosni bit’, ba. Bosanski pričaj. Nisam protiv Hrvata. Idi u Hrvatsku, pričaj hrvatski“, riječi su koje je vijećnik Općinskog vijeća Bugojno Semedin Omerinović uputio predsjedatelju Općinskog vijeća Bugojno Miroslavu Zeliću koji je tijekom rata proživio teška mučenja u logoru bošnjačke Armije BiH.
Povod za ovakav šovinistički izljev mržnje prema Hrvatima Bugojna je bio taj što je Omerinoviću zasmetalo što Zelić i ostali hrvatski vijećnici Općinskoga vijeća Bugojno govore hrvatskim jezikom.
Omerinović je, naime, na posljednjoj sjednici OV Bugojno „poselamio“ predsjedatelja Zelića, a ovaj mu uzvratio kako on njega blagoslivlja. Potom je Omerinović rekao kako ne razumije jezik kojim Zelić govori i da mu je potreban prevoditelj nakon čega je jasno poručio da je bosanski jedini jezik kojim se, prema njegovu mišljenju, može govoriti u Bugojnu, prenosi Centralna.ba.
> Opća ofenziva na Hrvate Bosne i Hercegovine: Postoji li hrvatski odgovor?
„Idi u Hrvatsku, nemoj u Bosni bit, ba. Bosanski pričaj. Nisam protiv Hrvata. Idi u Hrvatsku, pričaj hrvatski“, rekao je Omerinović Zeliću, što su zabilježile i kamere.
Inače, Omerinović nakon napuštanja Nezavisne liste od 25. veljače ove godine djeluje kao samostalni vijećnik. K tomu, on je i predsjednik Mjesne zajednice Vučipolje, mjesta pored Bugojna u kojem stanuje i značajan broj Hrvata te je jasno u kakvom su društvenom položaju s obzirom na javno izrečene šovinističke stavove Omerinovića.
Njegov govor mržnje je pak izazvao pljesak vijećnika SDP-a u OV Bugojna, što dovoljno govori o multietničkom karakteru ove stranke.
Nitko od vijećnika nije stao u obranu Hrvata
Istovremeno, vijećnici SDA prešutjeli su negiranje ustavnog prava na korištenje hrvatskog jezika iako su s vijećnicima HDZ BiH kojima je ono osporeno formirali većinu u Vijeću.
Jedini koji su reagirali bili su oni kojima su uvrede i prijetnje upućene, predsjedatelj Vijeća Zelić i predsjednica Kluba Hrvata Lucija Pavlović koja je zatražila više poštovanja jednih prema drugima te podsjetila na ustavna prava konstitutivnih naroda u BiH među kojima je i pravo na jezik.
“Nitko meni ni bilo kojem drugom Hrvatu nema pravo osporiti pravo na korištenje jednog od Ustavom BiH garantiranih prava, a to je pravo na jezik. Hrvatski je jedan od ravnopravnih jezika moje domovine koja se zove Bosna i Hercegovina, a ne Bosna“ , nedvosmisleno je istaknula Pavlović koja je potvrdila da će najvjerojatnije o ovom događaju izvijestiti i Povjerenstvo za etička pitanja, ali i neke druge organizacije, domaće i međunarodne.
No, umjesto da stanu s omalovažavanjem predstavnika hrvatskoga naroda i čak stanu u njihovu zaštitu, ostali bošnjački vijećnici OV Bugojno pokušali su joj osporiti pravo da govori u ime hrvatskog naroda.
„Vi možete govoriti samo u ime stranke koju predstavljate, a to je HDZ, a nikako u ime hrvatskog naroda“, dobacivali su joj vijećnici.
Lucija Pavlović: Nitko mi nema pravo osporiti korištenje jednog od ustavom zagarantiranih prava
Istina je pak da su i Zelić i Pavlović legalno i legitimno izabrani politički predstavnici hrvatske povratničke zajednice u Bugojnu, gradu iz kojeg je bošnjačka ARBiH protjerala 15.000 Hrvata u ljeto 1993., a bošnjačka vlast nakon rata sustavno opstruirala održivi povratak.
„Ovo je država konstitutivnih naroda, a Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda koji bi trebali biti ravnopravni. Nitko meni nema pravo kazati da sam ja manji domoljub od drugih, ja sam za razliku od mnogih mogla otići, ali sam ostala jer živjeti u Bugojnu koji je i moj grad“, poručuje Pavlović.
Vijećnik Omerinović je pak po struci električar i u svojem radnom vijeku uradio je brojne poslove po narudžbi Hrvata. Pri sklapanju poslova s Hrvatima nikad mu nije trebao prevoditelj niti mu je smetao novac od Hrvata.
U Bugojnu bošnjačka Armija BiH počinila brojne zločine nad Hrvatima
Podsjetimo, Bugojno je tijekom rata bilo mjesto gdje su pripadnici bošnjačke Armije BiH počinili brojne zločine nad Hrvatima.
Sa stadiona Iskra u Bugojnu u ljeto 1993. nestao je 21. hrvatski vojni i civilni dužnosnik u Bugojnu. Oni su ubijeni, a tek je dio tijela nestalih godinama kasnije pronalažen na više lokacija.
“Agresija na Hrvate Bugojna je počela 17. srpnja 1993. Mi smo do tada bili saveznici i mi takvu agresiju, koja se dogodila nad nama od strane tzv. Armije BiH, nismo očekivali i nismo bili spremni za taj rat.
Bugojno je u tih 10-ak dana doživjelo katastrofalnu sudbinu – agresija je rezultirala progonom gotovo svih Hrvata sa cijelog područja Bugojna. Protjerano je oko 15 tisuća Hrvata, poginulo je i na razne načine ubijeno preko 200 Hrvata u tih 10 dana. Mi 27. srpnja svake godine obilježavamo Dan stradanja Hrvata jer – u tim danima se dogodila Kalvarija našeg naroda kakva se do tada nikad nije dogodila.
Od samog početka smo bili u okruženju i ja sam, kao i velik broj nas, završio u logoru. Nismo imali mogućnost da se probijemo i da izađemo iz tog okruženja – branili smo se, borili se dok smo imali municije dok smo imali hrane i vjerovali smo da će nam pristići pomoć. Međutim, bugojanskom HVO-u nije stigla nikakva pomoć i to je također jedna tragedija u zapovijednom lancu, trebali su se potruditi da nam pomognu – 10 dana nije bilo malo. Tako se dogodilo to da smo bili prinuđeni predati se ili izvršiti samoubojstvo.
Bili smo zatočeni u bugojanske logore. Puno pripadnika HVO-a je zarobljeno i zatočeno po kućama i stanovima koji se nisu uspjeli ni boriti, ali i oni su ostali u tim logorima punih 8 mjeseci.
Nas 294 logoraša je odležalo 8 mjeseci. Ja sam bio u tamnici u gimnaziji 3 mjeseca, mi smo svi bili fizički i psihički maltretirani, krv su nam vadili nasilnim putem, ja sam osobno odveden na prvu crtu bojišnice prema Uskoplju, kopao sam rovove i tu sam ranjen kao živi štit. Armija BiH nije dozvoljavala ni da dobijem krv, ni infuziju, ali, Bogu hvala, ipak sam uspio preživjeti. To je bio jedan od najgorih logora na području cijele Bosne i Hercegovine.” – opisao je za Narod.hr prošle godine Miroslav Zelić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
