U Velikoj Britaniji nedavno je rođeno dijete s troje roditelja, objavili su tamošnji mediji o slučaju novorođenčeta začetog metodom genske manipulacije koja izaziva moralne i medicinske dvojbe.
Novorođenče, medicinski gledano, ima oca i dvije majke, jer nosi DNK muškarca i dviju žena čije je stanično tkivo u postupku oplodnje međusobno pomiješano. Postupak je proveden kako bi se spriječilo da dijete naslijedi bolest “glavne” majke, a začeće i rođenje obavljeno je u klinici u Newcastleu, koja je za to dobila posebno odobrenje nadležnih vlasti.
Mitohondrijski transfer
Riječ je o izmjeni, odnosno doniranju mitohondrija, sićušnih dijelova koje sadrži gotovo svaka ljudska stanica, a njihova je je glavna uloga pretvaranje hrane u korisnu energiju. Oštećeni mitohondriji zakazuju pri opskrbi tijela hranom i izazivaju oštećenja mozga, slabljenje mišića, prestanak rada srca i sljepoću. Budući se mitohondriji nasljeđuju putem majke, postoji realna opasnost da se majčine smetnje prenesu na dijete. Procjenjuje se da jedno od pet do šest tisuća novorođenčadi nasljeđuje mitohondrijske smetnje od majke.
Manipuliranjem majčinih stanica, točnije, kombiniranjem sa stanicama zdrave žene, ta se opasnost umanjuje. Pritom se tkivo iz jajnih stanica zdrave donorice uzima i ugrađuje u stanice majke kako bi se začeo embrij koji nema štetnih mutacija majke. No time nastaje nova genska kombinacija, čije posljedice nije moguće potpuno predvidjeti.
Metoda se zove pronuklearni ili mitohondrijski transfer, a zahvat u klinici u Newcastleu bilo je moguće provesti nakon što ga je britanski parlament odobrio 2015. na kraju duge rasprave, a klinika je potom dobila posebno odobrenje nadležnih vlasti.
> Velika Britanija dopustila “troje roditelja“
Velika Britanija, koliko je poznato, jedna je od rijetkih zemalja u kojima je takva genska manipulacija zakonom odobrena. No začeće u Newcastleu nije prvi takav slučaj. Američki su liječnici još 2016. omogućili rođenje djeteta tom metodom. Dijete jordanskog bračnog para začeto je i rođeno u Meksiku, budući je metoda u SAD-u zabranjena. Bračni par je odlučio podvrgnuti se zahvatu uz pomoć donorice tkiva, jer supruga ima mitohondrijski poremećaj i prije toga joj je umrlo dvoje djece koja su od nje naslijedila bolest.
Nedostatak pravne regulative
Pravni okviri za takve postupke najčešće ne postoje u izravnom smislu. Nije poznato da je, osim u Velikoj Britaniji, metoda igdje izričito dopuštena zakonom, u Meksiku je zahvat bio moguć vjerojatno zbog nedostatka odgovarajuće regulative. U Njemačkoj su takvi zahvati zabranjeni kao i u SAD-u. Pitanje je međutim imaju li nadležne vlasti uvijek uvida u takve eksperimente. Prema navodima klinike u Newcastleu, tom je metodom začeto više djece, ali “ne više od petoro”. Neki mediji istodobno procjenjuju da je u svijetu ukupno petoro djece došlo na svijet na taj način. U jednom od ranijih takvih slučajeva u Velikoj Britaniji, roditelji su odbili tu metodu iz vjerskih razloga, jer se pritom uništavaju embriji koji su “višak”.
O tome kako zakonodavstvo kaska za znanošću svjedoči i sličan primjer iz SAD-a, gdje je prije dvadesetak godina pokrenut pokus izmjene stanične strukture u cilju povećanja plodnosti. Kad su vlasti saznale za slučaj, zabranile su projekt, ali je primjenom te metode rođeno 17 djece.
Industrija djece
Izmjena genske strukture tijekom procesa oplodnje za znanost otvara put prema “proizvodnji zdrave djece”, budući se, kako često naglašavaju znanstvenici koji se bave tim metodama, na taj način uklanjaju nasljedne smetnje. No takvi postupci moralno su i medicinski dvojbeni iz više razloga, štoviše izazivaju zabrinutost zbog opasnosti od manipulacije ljudskim bićem.
Ponajprije se javlja pitanje tko ima pravo odlučivati o tome tko će preživjeti a tko neće, jer pri provedbi zahvata umiru “nepotrebni” embriji. Nije potpuno jasno ni tko su pravi roditelji djeteta začetoga na takav način, jer su u njegovu začeću sudjelovale tri osobe čije gene dijete nosi u sebi, pa stoga ni pravni odnosi unutar tako nastajuće obitelji nisu do kraja razjašnjeni.
Nesagledive posljedice
Zagovornici postupka pozivaju se na činjenicu da dijete pritom naslijedi 99,8 posto DNK od oca i “prave” majke, ali onih oko 37 gena što ih je dobilo od majke donorice također su dio njegove genske strukture i u konačnici njegova identiteta. Štoviše, taj “zanemarivi” udio DNK majke donora u biti je ključan, jer odlučujuće usmjerava zdravstvenu sliku djeteta. Nadalje, u odgovarajućim raspravama gotovo se i ne spominje sama definicija obitelji i roditeljstva, u kojoj odnos između roditelja i djeteta podliježe etičkim, psihološkim i brojnim drugim kriterijima.
Obitelj kao temeljna stanica društva, kao nužni okvir za razvoj djeteta i temeljni oslonac njegove emocionalne sigurnosti u ovom slučaju postaje barem u određenoj mjeri rastezljiv pojam, a to već može biti uzrok teškoj nestabilnosti osobe.
Stručni izvori također tvrde da su medicinske posljedice postupka nesagledive. Mitohondriji “prave” majke ne mogu se potpuno odstraniti, pa iako su svedeni na najmanju moguću mjeru, s vremenom se mogu razviti i kod djeteta izazvati zdravstvene tegobe kao da je začeto prirodnim putem bez sudjelovanja “druge” majke. Naposlijetku, upitna je i uzajamna “suradnja” gena dviju žena koje su sudjelovale u oplodnji, jer njihova kombinacija u tijelu djeteta može izazvati nove tegobe i dosad nepoznate konstelacije.
Cilj pronuklearnog transfera, izmjene stanične strukture i kombinacije DNK različitih osoba, trebao bi biti sprječavanje nasljednih bolesti. Međutim, u medicinskom smislu posljedice toga zahvata nisu predvidljive, a u moralnom kontekstu, zbog mogućnosti manipuliranja ljudskim identitetom, otvaraju čitavi niz pitanja od ključne važnosti ne samo za pojedinca, nego i za sudbinu čovječanstva.
