Predsjednica meksičkog Udruženja za pravo na dostojanstvenu smrt, Amparo Espinosa Rugarcía, nedavno je dala svjedočanstvo o tome kako je prestala promovirati eutanaziju te se sada zalaže za palijativnu skrb kao stvarnu alternativu za pacijente koji su u terminalnoj fazi bolesti, prenosi Aleteia.
Istaknula je kako je 2009. imala jasnu viziju: “Željela sam raditi u Meksiku na legalizaciji eutanazije i medicinski potpomognutom samoubojstvu”. Espinosa je objasnila kako je bila snažna zagovornica eutanazije jer je smatrala da je to najbolje što se može ponuditi teško bolesnim ljudima.
Međutim, nakon što je detaljno iščitala svjedočanstva ljudi koji su se brinuli o terminalno bolesnim pacijentima, uočila je da nikada nisu govorili o tome “kako ublažiti njihovu bol”, zbog čega je odlučila dublje istražiti pitanje skrbi za nemoćne i starije osobe.
“Nešto se dogodilo zbog čega sam počela razmišljati o poslanju svoje udruge. Riječ je o nizu svjedočanstava koja sam počela čitati o iskustvima ljudi koji su prolazili proces smrti članova svoje obitelji. Svjedočanstva imaju jedan zajednički nazivnik: nije bilo načina da im se ublaži bol.”
Bivša pobornica eutanazije – koju je meksičko izdanje magazina Forbes 2016. uvrstilo među 100 najmoćnijih žena – nakon toga je upisala studij bioetike i obrazovanja na katoličkom sveučilištu u Avili, što joj je omogućilo “dobiti nove uvide u dostojanstvenu smrt, a među njima je prvi taj da to nije ista stvar kao eutanazija ili medicinski potpomognuto samoubojstvo”.
Espinosa je objasnila da će odsad umjesto eutanazije promovirati palijativnu skrb za bolesne koji ju trebaju. “Mislim da će prva stvar, poglavito u mojoj zemlji, biti promocija palijativne skrbi, zato što ona trenutno ne postoji.”
Dodala je kako će joj jedna od zadaća biti ukloniti strah od lijekova koji se koriste u palijativnoj skrbi, kako bi obitelji i liječnici mogli pomoći terminalno bolesnim osobama da im umiranje prođe bez boli.
Katekizam Katoličke Crkve u točki 2279 o tom pitanju kaže: “I onda kad se smatra da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno je liječenje (olakšanje boli) povlašten oblik nesebične ljubavi. Zbog toga ga treba poticati.”
