Prof. Miliša: Rat u Ukrajini sukob je između velikoruskoga imperijalizma i zapada Europe

miliša ruska invazija na ukrajinu
Foto: Snimka zaslona, Fah; fotomontaža: narod.hr

Otkrivanje strategije paraliziranja kritičkog mišljenja je prvi znak da izlazimo iz ralja katastrofičnih spekulacija, režiranih laži /ili upravljanog kaosa, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.

Koje su posljedice kada laži postaju važnije od istine?

Medijske laži u Ukrajini se šire kao vatrena stihija. U moru lažnih bombastičnih naslova na tzv. društvenim mrežama, zadnja je da su “Amerikanci odobrili slanje borbenih aviona”. Iz naslova se može zaključiti kako SAD-e kreću u rat s Rusima. To je klasični primjer senzacionalističkog novinarstva da svi čitatelji kliknu za otvoriti takve katastrofične naslove, a to nam je i bez korone postalo “novo normalno”.

Ima i onih koji se nazivaju “analitičarima” a ljude plaše novim razaranjima. Takve koji ciljano i namjerno obmanjuju ili straše ljude vidim kao (ratne) profitere (koji trguju patnjama unesrećenih) ili kao piromane koji izazivaju razorne požare! Neki spekuliraju kako je nakon Ukrajine na redu BiH, stvarajući prostor za nove nerede i/ili nova žarišta kaosa. Tako se stvaraju preduvjeti za aktiviranje sumanutih ideja zlikovaca i na ovim prostorima! Jednom će proći i medijima interes za ovaj rat, pa ćemo vidjeti kojim će nas novim spekulacijama i/ili lažima bombardirati.

Jestin Coler kao vlasnik internetske kompanije (disinformedia.inc) namjerno obmanjuje građane. Njegov glavni moto je: “Na lažima se dobro zarađuje!” Danas, osobito u umreženom svijetu informacija, vrijedi stara pouka: Sto puta ponovljena laž postaje istinom! Ratovi i stradanje civila u Siriji, Somaliji i Jemenu, započeti 2015. godine i traju i danas, ali to ne zanima svjetske lidere pa onda ni medije! Prije sedam godina, novinar-komentator Gearoid O’Colmain, otkrio je istinu o financiranju ISIL-a, koje su “naoružali i obučili SAD, a sada se licemjerno zgražaju nad situacijom.” Istaknuo je da se mediji stavljaju u službu širenja straha.

Medijski manipulatori služe se strategijom zaglupljivanja ljudi sa širenjem lažnih vijest ili informacija, preusmjeravanjem pozornosti javnosti s važnih problema na nevažne, poticanjem emocija i njihovom zloporabom, što se koristi za poticanje strasti i otklon od razumnog razlučivanja te stvaranjem beznađa. Medijske manipulacije imaju učinka jer imaju uporište u ljudima koji vole živjeti u hotimičnim obmanama. Njemačka poslovica kaže: “Istina je kao sveta voda: svatko je hvali, ali nitko ne voli da mu je u oči prskaju”. Latinska poslovica kaže Veritas odium parit – “Istina stvara neprijatelje”.

Važan korak prema osobnom i društvenom oslobođenju jest osloboditi se laži u koje sebe uvjeravamo. Samo veliki mislioci su uvidjeli antropološku odrednicu moći laži i obmana u ljudskom rodu. Problem nastaje kada ljudi “žele saznati baš sve osim onoga što vrijedi znati” (Oscar Wilde). Turska narodna izreka kaže: “Da nema laži, istina ne bi bila dragocjena”. Nerijetko ljudi mrze ljude koji govore istine, a obeshrabrujuće je koliko “se malo ljudi čudi kada čuju istinu, a koliko ih malo šokiraju laži.” (Noël Coward).

Jedan vrhunski psihijatar jednom je izjavio: “Čovjek ima sjajnu sposobnost da ne vidi ono što ne želi vidjeti”. Svjetski priznati psihoterapeuti otkrivaju da ljudi radije žive u lagodi svojih obmana, nego u nelagodi svjetla istine. Problem nastaje kada laži postaju navike ili način života, jer “ljudskom samozavaravanju nema granica.” (L. E. Shapio)

Oni koji obmanjuju ili zatupljuju ljude opasni su kao i oni koji “ne znaju, a ne znaju da ne znaju. Tko ne zna, a zna da ne zna – naučite ga! Tko zna, a ne zna da zna – probudite ga! Tko zna i zna da zna – slijedite ga!” (Konfucije).

 

Poučne ratne priče o moći laži ili samoobmana

 

Kako možemo na prošlost i sadašnjost gledati s podozrenjem, a očekivati vedriju budućnost?

Potresno pismo Ukrajincima Aide Čerkez izvrsno opisuje destruktitvnu snagu laži. U svom pismu podrške Ukrajincima prenosi svoja iskustva iz opkoljenog Sarajeva. Aida Čerkez je u ratnim godinama u BiH radila za agenciju The Associated Press u Sarajevu. Iz njezinog pisma prenosim dijelove o razornoj moći laži:

“Dragi prijatelji, bit ćete gladni, žedni, promrzli i prljavi, izgubit ćete svoje domove, prijatelje i članove obitelji, ali ono što će vas najviše boljeti bit će laži. Laži, da ste vi odgovorni za ono što vam se događa. Laži, da vi činite ono što se čini vama…. Žele da vas drže u mraku, baš kao što su držali nas u mraku. Žele ugasiti svjetlo, da ne možemo vidjeti što vam rade “, napisala je (između ostaloga) Čerkez.

Zlatko Dizdarević, proživljavajući kao novinar strahote rata u Sarajevu, je 8. lipnja 1992. napisao: “Agresori su nam srušili sve… Ni oprošteno ni zaboravljeno neće biti to što su srušili najbolje u nama…” Parafrazirajući misli M. L. Kinga, da nas manje ubijaju riječi naših neprijatelja od šutnje prijatelja, onda je lakše oprostiti neprijateljima nego prijateljima!

O zametnutim sudbinama žrtava rata pisao sam 1996. u reportaži o Branku Šegariću, jednom od rijetkih preživjelih svjedoka stradanja Škabrnje s kraja 1991. godine. Tome junaku iz moje (najemotivnije) reportaže (objavljene u tadašnjem splitskom tjedniku Dan) lokalni su Srbi ubili oca, tri brata, baku, strica i strinu te tri najbliža rođaka. Tada sam se pitao zašto novinari nisu prikazati dramu obitelji Šegarić, jedne od najvećih stradalnika Domovinskog rata.

Junak ove moje priče nije dočekao dan da se izvedu pred “lice” pravde krvnici koji su izvršili zločine nad njegovim najbližima i mještanima. Pomogla mu je vjera, ali je ipak i on preminuo, ne dočekavši presudu krvnicima. Mediji radije objavljuju poluinformacije i senzacionalističke laži negoli teške i istine o “malim ljudima”, pravim junacima.

Margaret Mazzantini, talijanska autorica sjajnog romana Napokon rođen, koja je bila u Bih u vrijeme rata, za svoje lažne prijatelje iz Rima rekla je da su “moreplovci nizina”. Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH na Zapadu su željeli udovoljiti svojoj morbidnoj znatiželji o žrtvama rata pretvorenim u polja “zečeva za odstrel” (M Mazzantini). Tada su Sarajevo, Mostar, Vukovar… bili “u modi”. Ti gradovi mučenici, odvojeni od ostatka svijeta, bili su prepušteni na “milost i nemilost svojim krvnicima” (Mazzantini). Sada se, prikazivanjem najbrutalnijih slika, čak i lažnih iz Ukrajine, nastavlja isti trend.

Thruman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo navodi primjer posljedice izbora dvaju prijatelja. “Kad su SAD zaratile s Meksikom, David je bio protiv toga da je primjerom pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov se prijatelj Emerson isto protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao ni prosvjedovao. Jednog dana Emesron je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo pa se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori: ‘Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani.” Naš život nije autentičan kada ga dajemo u ruke drugima, a svoj identitet formiramo tek onda kada sami odlučujemo.

Laži u koje se uvjeravamo

Laži u koje sebe uvjeravamo naziv je knjige sjajnog psihologa Chrisa Thrumana. Zavaravajući sebe, varamo i druge. Thruman, otkriva brojne primjere destruktivnih laži. Od poduže liste laži, opisanih u knjizi, ovdje izdvajam samo tri s kojima mnogi žive…

1. Lakše je izbjegavati probleme nego se suočiti s njima. Problemi se umnožavaju kada se izbjegavaju. Oni koji su bježe od promjena navode brojne “razloge”, a radi se o izgovorima, jer “kad ima volje, ima i načina” (G. B. Shaw).

  1. Za moje probleme i/ili nesreće kriv je netko drugi. Oni koji stalno okrivljuju druge uživljavaju se u ulogu žrtve i od drugih očekuju sažaljenje. Koliko smo puta imali prilike čuti: “Mene – nas nitko ne razumije!” Nesreće (koje nam se događaju) rijetko poznaju samo jednu stranu koja je isključivi krivac. Život nije crno-bijeli svijet, a priklanjanje jednoj strani ne otkriva sagledavanje spektra činjenica i odnosa. Vrlo je malo slučajeva u kojima je kriva samo jedna strana. Takve osobe teško prihvaćaju druge sa svojim različitostima i minimaliziraju njihove probleme. Thruman je ovako demistificirao ovu laž: “Vrlo je lako povjerovati u laž da mi uzrokujemo sve svoje probleme, kao što je lako povjerovati u suprotnu laž – da naše probleme uzrokuju drugi…”

Rat u Ukrajini pokazuje da to sukob između velikoruskoga imperijalizma i zapada Europe. Licemjerstvo Europskih političara koji suosjećaju s narodom Ukrajine, a isti su u svim ranijim ratovima, kao i SAD producirali ratne strahote.

  1. Ljudi su dobri. Thruman je jedan od rijetkih psihologa koji ne vjeruje tezi da su ljudi (u osnovi) dobri. “Ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot i ljubav prema drugima. Ljudi su u osobnom životu češće sebični nego nesebični, češće neprijateljski nego prijateljski raspoloženi”… (Thruman). Istaknuti psihijatar i bračni savjetnik, Jürg Willi, višegodišnjim iskustvom otkriva da ogovaranje zajedničkih prijatelja unosi stabilnost u vezama! Oscar Wilde provocira pitanjem: “Čemu prijatelji ako im ne možete reći sve u lice?” S druge strane, laskanje je hraniteljica prijetvornosti. Oscar Wilde provocira pitanjem: “Čemu prijatelji ako im ne možete reći sve u lice?” Pascal ovo radikalizira: “Nitko ne govori u našoj prisutnosti onako kako govori u našoj odsutnosti. Kada bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu.”

Otkrivanje strategije paraliziranja kritičkog mišljenja, ratovanja i pokoravanja, defetizma, indiferentnosti prema patnjama drugih, dužničkog ropstva, kriznih žarišta, manipulacije ljudima, laži u koje nas ili se uvjeravamo, … će biti prvi znak da izlazimo iz ralja režiranih laži /ili upravljanog kaosa.

 

Zaključno: Poučna priča

 

Aurelije Augustin u Ispovijestima (prvo) je upitao pa (lucidno) ustvrdio: “Zašto istina stvara mržnju, a ugađanje prijateljstvo? Zato što ljudi ne ljube istinu, nego svoje mišljenje kao istinu.”

Jorge Bucay u knjizi Ispričat ću ti priču navodi ovaj poučan primjer suočavanja s istinom. “Neki je čovjek šetao uličicama grada. Imao je vremena i zato bi zastajao pred svakim izlogom, pred svakom trgovinom, na svakom trgu. Iznenada se našao pred skromnim dućanom bez ikakva natpisa. Znatiželjan, odluči ući. Ugleda pult na kojemu je stajala tabla s natpisom: Dućan istine. Čovjek je bio iznenađen.

Prišao je gospođici koja je stajala za pultom i upitao: ‘Oprostite, ovo je dućan istine?’ ‘Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?’ ‘Potpunu istinu’, odgovori bez razmišljanja. ‘Toliko sam umoran od laži i krivotvorenja. Ne želim više generalizacija ni opravdanja, laži ni prijevara. Čistu istinu želim.’ ‘Dobro, gospodine, ali znate li koja je cijena?’ ‘Ne. Koja je?’ ‘Ako je kupite’, rekla mu je, ‘cijena je da više nikada nećete biti mirni!’ Čovjekovim su prošli trnci.. ‘Hvala, hvala… Oprostite’, promucao je. Okrenuo se i izašao. Osjećao se postiđen kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu, da mu još trebaju laži…”

O autoru:

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.

Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

 

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.