Prateći medije u Srbiji ovih dana vrlo jasno uočava se jedna stvar: prva tema vodećih medija su izbori. Neupućeni čitatelj bi pomislio da se uskoro održavaju izbori u Srbiji i da je to razlog tolike buke oko izbora. Upućenom čitatelju je sasvim jasno o čemu se radi: izbori nisu u Srbiji, ali jesu u Crnoj Gori.
A Srbija po svojim starim navikama vrši psihološko-propagandni rat protiv susjedne i neovisne države, ne prvi puta i ne sa zlom namjerom.
U ovom slučaju danas 2020. godine, 30 godina nakon što je slično Beograd radio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, meta psihološko-propagandnog rata je susjedna neovisna i samostalna država Crna Gora.
Srbija je izvor svih sukoba i ne odstupa od politike već 30 godina
Država Srbija, izvor i generator svih sukoba i ratova na prostorima susjednih država Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, do danas nije odstupila od svojih velikosrpskih pozicija, te je glavni čimbenik i uzrok nestabilnosti susjedne Crne Gore. Izbori u nedjelju smatraju se u Srbiji presudnim za budućnost Crne Gore, ali po željama i scenariju Beograda.
Tko čita beogradski tisak pomislio bi da Crna Gora uopće nije samostalna država i da je, zapravo, pokrajina koja je dio Srbije. Objede i optužbe na račun crnogorskog vodstva koje je 2006. godine građanskim referendumom istrgnulo Crnu Goru iz „bratskog zagrljaja“ Srbije svakog dana dio su naslovnica i političko-duhovnog vodstva Srbije. Te pogrde i uvrede Hrvati dobro znaju, vrlo su slične onima kojima su bili ili još uvijek jesu izloženi Franjo Tuđman, Ante Gotovina ili Alojzije Stepinac. Premda se kod ove trojice radi o tri različite profesije i različitim vremenima djelovanja (predsjednik, general i kardinal Katoličke Crkve), beogradski tisak ih je redovito, do danas, smještao u kategoriju ‘ustaša’. A što tisak piše, to je bilo ono što Milošević mislio i radio. A tako je ostalo do danas: tisak piše što Vučić misli i radi.
A Aleksandar Vučić je slika većinske Srbije danas, baš kao i prethodni predsjednik četnički vojvoda i dobrovoljac u agresiji na Hrvatsku Tomislav Nikolić.
Za Srbiju su domoljubi Crne Gore – ‘milogorci’
Kao što su Hrvati koji su branili svoju domovinu pogrdno nazivani ‘ustašama’, tako se danas Crnogorce koji su domoljubi i vole svoju domovinu zove – ‘milogorcima’. Naziv ‘milogorci’ se već ukorijenio u srbijanskoj javnosti kao sinonim izdaje srpstva, mržnje prema Srbima, ‘separatizma’ i antisrpstva općenito. Premda se radi samo o domoljubima koji žele biti svoji na svome.
Šteta je što hrvatski mediji ne prate situaciju u susjednoj Crnoj Gori ni približno kao u Srbiji, jer bi Hrvati mogli vidjeti da se u Srbiji nije puno toga promijenilo u ovih 30 godina. A možda je i to razlog da se situacija u Crnoj Gori ne prati pažljivo, jednako kao i u Makedoniji, Sloveniji, Kosovu, pa čak i BiH.
Ne slučajno.
Ovih dana srbijanski mediji su zasuti temama o Crnoj Gori, ali u crno/bijeloj slici po željama Beograda. Četnički vojvoda i lider Demokratskog Fronta Andrija Mandić, oporbene stranke u Crnoj Gori, je za beogradske medije pozitivno lice koje donosi bolje dane za Crnu Goru, a Milo Đukanović je tiranin i diktator kojeg treba smijeniti.
Informer piše za Đukanovića kako je krajnje vrijeme da “autokrat ode sa vlasti” te kako je bilo dosta “bahaćenja nad vlastitim narodom”. Srpski telegraf objavljuje šest fotografija predsjednika Đukanovića, uz komentar da se radi o “šest stadija psihoze” i postavlja svojim čitateljima retoričko pitanje: “Je li je ovaj kolaž fotografija dokaz straha diktatora od pada sa vlasti?!” Srbijanski Kurir slavodobitno objavljuje zaključak opsežne političke analize: “Vrijeme je da se u Crnoj Gori mijenja vlast”. Večernje novosti najavljuju da će se predsjednik uskoro spakirati i pobjeći avionom, a Alo piše o “povijesnom dogovoru opozicije”.
Kada bi sada pobrojali sve što tisak u Srbiji piše o izborima u Crnoj Gori, mnogima bi se vjerojatno okrenuo želudac. Ali kada se podsjetimo što su vodeći ljudi Srbije, duhovni i politički vođe Srba govorili o Crnogorcima, to nas ne bi nimalo začudilo.
Srpska pravoslavna crkva negira Crnogorce kao narod
Tako je patrijarh Irenej, prvi čovjek SPC-a i duhovni vođa, bez imalo grižnje savjesti prošle godine poručio Crnogorcima da oni ne postoje i da su isto što i Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Hercegovci ili Bosanci, da se država Crna Gora od svog postanka 1878. godine, dakle istog dana kada je i Srbija postala država, „dičila svojim srpskim identitetom“.
Patrijarh Irenej: Crnogorci su Srbi iz Crne Gore
Prije par dana episkop budimljansko-nikšićki Joanikije javno u Herceg Novom izjavio: „Jezik koji je ovdje utemeljen, na kome je stvoreno sve što zaslužuje pažnju, na kojem su ispjevani “Gorski vijenac” i “Luča mikrokozma”, epske pjesme, jeste srpski jezik, koji je u Crnoj Gori utemeljen duboko. Ponekad nam se čini da je Crna Gora ognjište srpskog jezika i po mnogo čemu jeste. Po mnogo čemu to jeste i danas“.
Manifestacija koju je SPC organizirala u Herceg Novom imala je znakovit moto „Pokradene svetinje“, u sklopu šireg programa „Trg od ćirilice“.
Slične stvari se već stotinu godinu pišu o dubrovačkoj književnosti, pa čak i ustanova koja bi trebala biti ugledna, Matica Srpska, svrstava dubrovačke velikane pisce u red srpske književnosti, a time i hrvatski jezik kao srpski jezik.
Najpoznatiji velikosrbin iz redova SPC-a u Crnoj Gori je prvi čovjek te crkve u toj državi: episkop crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Doveden na mjesto episkopa pred početak rata u Jugoslaviji, s ciljem da utvrdi velikosrpsku ideju u Crnoj Gori prije agresije na Hrvatsku i BiH, Amfilohije Radović već više od 30 godina sablažnjava svojim ponašanjem sav kršćanski svijet. O tome je TV Crna Gora snimila i dokumentarni film pod ciničnim nazivom „Amfilohije Radović – svjedok Božje ljubavi“. Milo Đukanović je nedavno djelovanje Amfilohija Radovića usporedio s djelovanjem episkopa SPC-a u Crnoj Gori na početku II. svjetskog rata Joanikija Lipovca, koji je blisko surađivao s talijanskim fašistima. To nije spriječilo Srpsku pravoslavnu crkvu da ga proglasi svecem.
Đukanović: Amfilohije na tragu Lipovca koji je zapisan kao suradnik okupatora
Premda se srbijanski tisak mjesecima trudio prikazati „događanje naroda“ i litije u Crnoj Gori kao vjerski i duhovni događaj, karte su otkrivene prije izbora. Sada se i ne skriva da se litije organiziraju s ciljem rušenja vlasti Mila Đukanovića i dovođenjem prosrbijanske vlasti koja će „ponovno zbližiti dva oka u glavi“, naravno pod vlasti Beograda kako je bilo u obje Jugoslavije, pa i onoj trećoj Jugoslaviji koja je trajala do 2006. i bila sastavljena od Srbije i Crne Gore.
Najsnažnija anticrnogorska poruka mitropolita Amfilohija glasi da će prvi put u životu izaći na izbore te poziva građane da izađu na izbore i da nipošto ne glasaju za one “koji su krvlju obgrlili Božić i 1919. i 1941. godine i koji i danas temelje na toj i takvoj lažnoj ideologiji, bezbožnoj i antibožjoj, budućnost Crne Gore”.
Tko će o čemu, nego mitropolit SPC-a Amfilohije Radović o – krvi.
Samo Amfilohije zaboravio reći da su oni koji su u Crnoj Gori ustali na Božić 1919. bili domoljubi koji su se protivili velikosrpskoj okupaciji Crne Gore nakon I. svjetskog rata, kada su istu sudbinu doživjeli i Hrvati u Jugoslaviji, što su oba naroda skupo platila u 20. stoljeću. „Bratimljenje sa Srbima“ dovelo je hrvatski i crnogorski narod u obje Jugoslavije gotovo do ruba egzistencije. Crna Gora je izbjegla rat 1990-ih koji Hrvatska, BiH i Kosovo nije, ali velikosrpski mač i danas u 2020. godini visi nad glavom ove mlade države.
Obavještajni rat Srbije protiv Crne Gore
Samo jedan detalj svjedoči o obavještajnoj umiješanosti Srbije u život Crne Gore, a to je proizvedena ‘afera Parezanović’ pred izbore u Crnoj Gori. Nebojša Parezanović je drugi čovjek BIA-a, srbijanske tajne službe. Upravo on je osoba koja je apostrofirana od Mila Đukanovića kao glavni organizator afere koja treba diskreditirati predsjednika Crne Gore pred izbore. Prema riječima crnogorskog predsjednika, Parezanović je samo nominalno dio sigurnosnog sustava Srbije, a u stvari je najeksponiraniji ruski agent u Srbiji. Afera je potaknuta ponovno iz srbijanskih medija, točnije Glasa, a tvrdi se da su bivši ministar BiH Fahrudin Radončić i predsjednik Crne Gore Đukanović sudjelovali u podjeli novca od krijumčarenja droge. Ne zaboravimo, Srbija ima tradicionalno vrlo snažne tajne službe u interesu velikosrpske politike, a ove danas u BIA vuku svoje korijene iz zloglasnih UDBA-e i KOS-a u kojima je većinu djelatnika bila – Srbi. A to je Srbiji donijelo veliku prednost i pomoć prilikom agresije na Hrvatsku, a posljedice neprovođenja lustracije u Hrvatskoj i Srbiji, znače da taj utjecaj postoji i danas. Brojni arhivi, dokumenti, mikrofilmovi i ‘tajne’ otišle su 1980-ih i 1990-ih u Beograd. A to je izvanredno tlo za obavještajne igre manipulacije i ucjene. Kako u Hrvatskoj, tako i Crnoj Gori i drugdje.
(Srbija preko BiH želi nauditi crnogorskom predsjedniku Đukanoviću prije izbora u nedjelju)
Bit okršaja crnogorskog političkog vodstva s politikom Srbije, pa i SPC-om, najbolje je objašnjena na proruskom portalu Sputnjik, što je kasnije srbijanski tisak uredno prenio, od Srpskog telegrafa pa nadalje. Naslov sve govori: “Milo je sluga globalnih sotonista, zato je udario na crkvu”. U tekstu se opširno citira Nebojša Medojević, jedan od lidera Demokratskog fronta, članice Koalicije Za budućnost Crne Gore. Medojević do detalja „raskrinkava“ tajni Đukanovićev plan: “Od globalnih sotonista dobio je zadatak eliminirati pravoslavno kršćanstvo iz Crne Gore, formirati partijsku ‘Crkvu’, pounijatiti pravoslavce i iščupati korijene tradicionalne Crne Gore…“
Treba li ovim riječima jednog od vođe prosrpske oporbe u Crnoj Gori nešto dodati ili je sasvim jasno sa smo ovakve iste riječi slušali mi u Hrvatskoj od Jovana Raškovića i Gorana Hadžića prije 30 godina?
Koliko daleko ide ludilo u Srbiji, koje se ipak čini organizirano i ciljano s glavom i repom, svjedoči sljedeći tekst: Suština okršaja crnogorskog režima s crkvom najbolje je objašnjena na ruskom portalu Sputnjik, što su kasnije tabloidi uredno preneli, od Srpskog telegrafa pa nadalje. Naslov sve govori: “Milo je sluga globalnih satanista, zato je udario na crkvu”. U tekstu se opširno citira Nebojša Medojević, jedan od lidera Demokratskog fronta, članice Koalicije Za budućnost Crne Gore. Medojević do detalja raskrinkava tajni Đukanovićev plan: “Od globalnih satanista dobio je zadatak da eliminiše pravoslavno hrišćanstvo iz Crne Gore, da formira partijsku ‘Crkvu’, pounijati pravoslavce i iščupa korene tradicionalne Crne Gore..“
Smatra li službena Srbija da je Crna Gora samo privremena država s rokom trajanja i da se treba vratiti u okrilje ‘majčice Srbije’ kao u cijelom 20. stoljeću? Je li Srbija uopće išta naučila iz strašnih ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu? Ili jednostavno ne mari za to jer se na teritoriju Srbije nije vodio niti jedan rat, a oni ubijani i mučeni su ljudi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu?
Žalosno je da se u 2020. godini u Srbiji vodi ista agresivna politika kao pred ratove 1990-ih. Povijest očito, za Srbiju, nije učiteljica života.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
