Veliki i prešućivani zločini nad Hrvatima Kaknja na dan Svetog Ante: Armija BiH ubila 46 nevinih Hrvata

Kakanjski kraj je bio poznat po Hrvatima koji su, običajima i narodnom nošnjama, njegovali spomen na posljednju kraljicu Bosne, katolkinju i Hrvaticu Katarinu Kosača-Kotromanić, pokopanu u Rimu, u Katoličkoj crkvi na brdu Kapitol. Niti Srbi niti Bošnjaci nisu njegovali spomen na bosanske kraljeve nego najstariji narod BiH – katolici Hrvati.

Bl. Katarina Kotromanić – katolička kraljica Bosne

Stolni gradovi Bobovac i Kraljeva Sutjeska nalaze se upravo u blizini Kaknja. Ona je proglašena franjevačkom blaženicom, a njen grob je stoljećima mjesto hodočašća Hrvata katolika, koji se utječu na zagovor posljednoj kraljici Bosne, prije nego što su Bosnu okupirali muslimanske Osmanlije.

Iz ovog kraja je i slavni hrvatski nogometaš Dejan Lovren koji je s obitelji morao izbjeći u Hrvatsku pred progonima Armije BiH, koji su potjerali Hrvate starosjedioce s ovog područja.

Ubojstvo 46 osoba na blagdan Sv. Antuna

Na današnji dan 1993., proslave Svetog Antuna Padovanskog kojeg Hrvati Bosne silno štuju, ubijeno je 46 Hrvata u nekoliko sela u okolici Kaknja. Ubojice su bili vojnici Armije BiH. To nisu sve žrtve nasilja i progona Armije BiH, u samom gradu Kaknju su ubili 22 civila Hrvata i 87 zarobljenih vojnika HVO-a.

Čak 42 Hrvata općine Kakanj, ubijeni od zločinaca u redovima Armije BiH, se i danas vode nestalima.

Kakanj i okolica – mjesta izuzetnog povijesnog značenja za Hrvate i katolike

Općina Kakanj je po popisu stanovništva iz 1991. godine imala 55.950 stanovnika, a od toga je bilo Muslimana – Bošnjaka 54,60 posto, Hrvata 29,60 posto, Srba 8,80 posto i ostalih 7,00 posto.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Kaknju je živjelo 16.556 (29,6%) Hrvata, a prema popisu iz 2013. ih je živjelo 2.973 (7,9%). Broj Hrvata se smanjio za 13.583 (82,04%). Tijjekom rata kakanjska općina doživjela je velike demografske promjene, izvršeno je etničko čišćenje Hrvata i Srba. Čitava hrvatska sela su bez stanovnika, kuće su opljačkane, spaljene i minirane, piše croativ.net

Prema knjizi Davora Marijana i suradnika u općini Kakanj izvršen je ratni zločin nad 68 Hrvata.

Kraljeva Sutjeska (u općini Kakanj) s glasovitim franjevačkim samostanom iz 14. stoljeća i crkvom sv. Ivana Krstitelja je kultno mjesto bosanskih katolika i Hrvata. Franjevački samostan je prava riznica hrvatske crkveno-kulturne baštine, s knjižnicom koja broji 31 inkunabulu, a čitava BiH ih posjeduje tek 63, i arhivom u kojemu se čuva više od 3 tisuće neproučenih turskih dokumenata.

Kraljeva Sutjeska je bila prijestolnica banova i kraljeva Kotromanića. U blizini je kraljevski grad Bobovac s mauzolejem bosanskih vladara.

Protjerivanje 13 tisuća Hrvata

Iz osvojenog Kaknja Muslimani su protjerali više od 13 tisuća Hrvata, ubili 22 hrvatska civila i 87 pripadnika HVO-a. Kroz 12 logora pod upravom Muslimana prošlo je 595 zarobljenika, a 42 osobe su i danas pod oznakom “nestale”. Pred naletom muslimanskih postrojbi Hrvati su iz Kaknja izbjegli ka Varešu.

Na blagdan sv. Ante Padovanskoga (13. lipnja), kojega u Bosni uz katolike uvelike štuju i pravoslavci i muslimani, došlo je do masovnog stradanja Hrvata u općini Kakanj. Toga dana (13. lipnja 1993.) paravojne i redovite postrojbe Armije BiH ubile su u selu Drenoviku 17 Hrvata, u Slapnici 9, u Kraljevoj Sutjesci 4, u Bištranima 4, u Kovačima-Bradarićima 10, u Grmačama 3.

Na prostoru općine Kakanj do temelja su porušena 22 hrvatska sela, a 12 je teško oštećeno. Od ukupnog broja protjeranih Hrvata samo se oko 3.000 vratilo na svoju djedovinu (unatoč opstrukciji i pritiscima bošnjačko-muslimanskih vlasti i pojedinaca).

Ubijena časna sestra

Dokaz tome je i ubijena časna sestra Danka Ana Jurčević, koja je ubijena u Kaknju pred samim Caritasom, nakon završetka rata 1996. godine, s ciljem zastrašivanja povratka Hrvata.

30. rujna 1996. Danka Ana Jurčević – časna sestra ubijena pred Caritasom u Kaknju s ciljem zastrašivanja Hrvata

Kronologija muslimanskih zločina u općini Kakanj:

• U razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993. godine, dok još nema otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne bošnjačke formacije ubile su osam Hrvata.
• 17. ožujka 1993. godine ranjena je hrvatska djevojčica Gordana Radoš, na nju su pucali vojnici Armije BiH.
• 17. ožujka 1993. pripadnici muslimansko-bošnjačkih oružanih snaga ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a. Zatim počinju istjerivati Hrvate iz njihovih kuća i stanova. Sejo Kezić, pripadnik paravojne postrojbe Armije BiH koju je formirao imam Ševal Omerspahić, nožem je ubio jednu stariju ženu Hrvaticu.
• 19. ožujka 1993. pripadnici Armije BiH ubili su u mjestu Slapnica Jozu Tunjića
• 10. travnja 1993. vojnici Armije BiH ubili su dva kakanjska Hrvata, vojnika HVO-a., na prometnici Bugojno – Novi Travnik. Ubijeni su Zdenko Benić i Mirko Stjepić.
• Dana 19. travnja 1993. vojnici Armije BiH ubili su u mjestu Slapnica Vinka Stjepića.
• Dana 18. svibnja 1993., u selu Ćatići, mudžahedini su ubili Marinka Benića, zarobljenog pripadnika HVO-a. Mudžahedini su bili u sastavu tzv. Armije BiH.
• 5. lipnja Armija BiH napala je kakanjsko selo Ričicu. Hrvati su izbjegli u Vareš. Muslimanske postrojbe opljačkale su potom selo, a kuće uništili. Etničko čišćenje sela, izvela je 309. brigada Armije BiH pod zapovjedništvom Džemala Hodžića.
• 8. lipnja rano ujutro Armija BiH izvršila je napad na sela u kojima su živjeli Hrvati (sela u kakanjskoj općini: Lučići, Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač.).
• U selu Ričici 12. lipnja 1993. zarobljen je pa okrutno ubijen Drago Babić, vojnik HVO-a.
• Na blagdan sv. Antuna Padovanskog, 13. lipnja 1993., postrojbe Armije BiH su zauzele općinu Kakanj te protjerale Hrvate i počinile više zločina.
• Dana 13. lipnja 1993. pripadnici Armije BiH su u Kraljevoj Sutjesci ubili četri osobe.
• 13. lipnja 1993.  vojnici Armije BiH su u selima Ričica, Drenovnik, Kovači i Bradarići ubili 17 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. U selu Bradarićima vojnici Armije BiH naredili su skupini civila da legnu na zemlju, stave ruke na zatiljak i onda su ih izbliza ubijali. Tom prilikom ubijen je Juro Jurić i njegova tri sina. Još su ubijena tri zarobljena pripadnika HVO-a.
• U selu Slapnica pripadnici Armije BiH ubili su, 13. lipnja 1993., 7 zarobljenih vojnika HVO-a.
• 13. lipnja 1993. u blizini sela Teševa pripadnici Armije BiH ubili su dvoje civila.
• Dana 13. i 14.  lipnja 1993. u selu Ljeska pripadnici Armije BiH ubili su dvije osobe.
• U selu Balići pripadnici Armije BiH ubili su 13. lipnja 1993. dva civila.
• Od 9. do 13. lipnja 1993. godine na području općine Kakanj još je ubijeno 7 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a.
• Nakon okupacije općine Kakanj Armija BiH ubila je još 20 civila.
• U jednom hrvatskom selu nađen je zaklan starac, a njegove dvije kćeri su silovane i ubijene. Jedna od njih je bila vezana rukama oko umivaonika i nakon silovanja priklana. Druga je bila vezana rukama za bide i s glavom u njemu.
• Iz općine Kakanj protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu “Sretno” i na drugim mjestima, gdje su bili ponižavani i maltretirani. Hrvati su bježali prema Varešu. Vojnici Armije BiH koristili su hrvatsko pučanstva kao živi štit.
• Hrvatska sela su temeljito opljačkana, većina objekata je spaljena.
• Zločine su počinili pripadnici MOS-a Kakanj i pripadnici 7. muslimanske brigade Armije RBiH.

“Svijet je bio obaviješten o egzodusu kakanjskih Hrvata i broju i načinu ubijenih civila i ratnih zarobljenika. Da bi se u očima svjetske javnosti prikazali kao humanisti, bošnjačke vlasti pozivaju izbjegle Hrvate da se vrate u svoje domove u Kaknju i njegovim selima. Neki su Hrvati povjerovali toj promidžbi i vratili se. Od nekolicine povratnika četiri su ubijena, a dio je uhićen i zlostavljan u bošnjačkim zatvorima i logorima. Pod zaštitom UNPROFOR-a, u Čatićima je boravilo oko tisuću Hrvata.

Amir Kubura, bivši zapovjednik 7. muslimanske brigade, odnosno, “Allahove vojske” pred Haagom je oslobođen za zarobljavanja hrvatskih civila u logoru “Sretno” u Kaknju.

Katolici i muslimani su željeli suživot, Armija BiH i političari ga nisu htjeli

U jednom razgovoru o stanju u Kaknju 1993. godine svjedočio je župnik mons. Petar Jukić:

“Lipanj 1993. jest „sudbinski“. Točnije 13. lipnja. Za jedan dan – nestao je narod. Kao da sad gledam taj egzodus. Iz Kaknja u Vareš. Muslimanska je vojska (MOS) toga jutra, s nekoliko strana, svom žestinom napala prostore općine Kakanj, posebice hrvatska sela. Nakon kratkotrajna i simbolična, nazovi, otpora HVO-a žene, djeca, djevojke i starci s „najlon vrećicama“ u ruci moraju bježati. Oko 10 000 osoba u kolonama kreće planinskim putovima – jedinim otvorenim izlazom – prema Varešu. Tisuću ih se nije uspjelo priključiti tim kolonama. Srećom, naišli su na razumijevanje zapovjednika Francuskog bataljuna (FRABAT) koji ih je primio i zaštitio u krugu njihove vojne baze na platou Termoelektrane Čatići. Najviše je Hrvata ostalo u samom gradu Kaknju i manji broj u prigradskim selima i Kraljevoj Sutjesci. Ukupno oko 5 000 od 16 500, koliko nas je bilo samo jedan dan ranije. Ovom broju treba pridodati i oko 3 000 izbjeglica iz župa Čemerno i Ilijaš, iz Sarajeva i drugih, koji su se u to vrijeme zatekli na području općine Kakanj.”

“Ni Hrvate ni Muslimane općine Kakanj nitko nije pitao što misle i što žele. I jedni su se i drugi, protiv svoje volje, samo „našli u loncu pod kojim je netko treći zapalio vatru“. Poznajem tolike i tolike Hrvate i Muslimane koji su se međusobno poštivali, surađivali, bili kućni prijatelji i pomagali si, često više negoli rođena braća. Čak su kakanjski Muslimani 1992. predlagali kao jedinog kandidata za predsjednika Općine – mjesnog župnika! Svjetski moćnici, krojači sudbine malih naroda, dok „crtaju granice, bezdušno precrtavaju ljude“, na što je otvoreno upozorio i naš kardinal. Najprije je donekle zapela za oko pojava i nenametljivo klatarenje općinom posve  nepoznatih pojedinaca. Bit će poslanih žbirova i uhoda koji vješto pronalaze domaće suradnike za ostvarenje već „unaprijed skrojena strateškoga plana“ po kojem općinu Kakanj treba „očistiti“ od Hrvata, kao što i negdje drugdje od Muslimana. Već od ožujka 1993. počinju se događati „pojedinačni slučajni“ incidenti, potom u manjim skupinama sve češći ispadi i napadi na pojedine osobe i ustanove. Tenzije između HVO-a i MOS-a su sve više rasle. I kad su narasle do usijanja 8. lipnja – planulo je. U tom je ključ tolike nesreće i tolikih stradanja. Kako je „zacrtano“, ovdje su stradali Hrvati. Užasno je biti svjestan kako, ne ja, niti moj susjed, nego netko treći upravlja mojim životom, kroji i određuje moju budućnost.”

Ovo je citat iz razgovora s Petrom Jukićem koji je bio župnik u Kaknju 1993. godine. Napisao je i objavio knjigu: “Nasilje nad Hrvatima u poratnom Kaknju”.