Ne tako davno ceremoniji otvaranja najvećeg plinovoda u Europi koji ide iz Azerbejdžana preko Turske do Srbije su prisustvovali predsjednici Turske, Azerbejdžana, Srbije i Ukrajine (ali ne i Rusije!) , kao i lider nepriznate Turske Republike Sjeverni Cipar Mustafa Akindži, ministri energetike nekoliko zemalja i direktori energetskih kompanija.
„Danas je povijesni dan. Projekt TANAP je rezultat multilateralne suradnje. Posebno raduje što ga otvaramo prije planiranih rokova. Politička volja ubrzala je realizaciju tog projekta. To će biti najveći plinovod u Europi. Planiramo 2019. godine realizirati prvu isporuku plina Grčkoj. Projekt će otvoriti 10.000 radnih mjesta“, rekao je Erdogan na svečanom otvaranju, nakon čega su šefovi država odvrnuli simbolični ventil.
Plinovod TANAP, vrijedan 10 milijardi dolara i dužine 1.850 kilometara, povezuje Kaspijski bazen sa jugoistočnom Europom, a riječ je o projektu koji treba da transportirati plin od azerbejdžanskog nalazišta Šah Deniz 2 na Kaspijskom jezeru kroz Tursku do Europe, piše sputniknews.com
Formalnost objavljivanja vijesti, te hladno navođenje država koje su sudjelovale u otvaranju plinovoda, a osobito prisutnost Ukrajine, a ne i Rusije, odaje jasan dojam nezadovoljstva Rusije otvaranjem ovog plinovoda koji zaobilazi Rusiju. Postoji naime potencijalna mogućnost izgradnje odvojenog kraka plinovoda prema Ukrajini koji bi uvelike smanjio energetsku ovisnost Ukrajine o Rusiji.
No, ono što naročito upada, i kroz ovu vijest, u oči posljednjih mjeseci je – veliko zbližavanje Turske i Srbije.
Geopolitičko i ekonomsko zbližavanje Turske i Srbije
Naime, predsjednik Srbije Vučić je u Eskisehiru, na otvaranju plinovoda iz Azerbejdžana preko Turske do Europe, boravio na specijalni poziv turskog predsjednika Erdogana, s kojim je popričao kratko po dolasku, a na svečanoj bini stajao je pokraj Erdogana.
“Moja nazočnost danas ovdje predstavlja novu, vrlo vidljivu potvrdu uspješnih bilateralnih odnosa Srbije i Turske, koji doprinose kako napretku naše dvije zemlje, tako i regije Zapadnog Balkana”, rekao je predsjednik Srbije u svom obraćanju.
Vučić je dodao da je jako sretan što je ponovno u Turskoj, samo mjesec dana poslije službenog posjeta, kada je imao razgovore s Erdoganom i drugim turskim dužnosnicima, ali i kada je „srpskoj delegaciji ukazano izuzetno gostoprimstvo“.
Nakon svečane ceremonije Erdogan i Vučić imali su odvojeni bilateralni sastanak.
Vučić je već ranije ove godine izjavio kako je za Srbiju iznimno bitno da kontinuirano unapređuje svoje odnose s Turskom. “Hoću imati najbolje odnose s Turskom”, poručio je Vučić. On je na prethodnom sastanku u svibnju rekao da je turski vođa najzaslužniji za izvanredan uspon suradnje dvije zemlje i pompozno izjavio da je Turska “najveća sila na Balkanu“.
Da sve ne ostaje samo na riječima potvrđuje i ogromni porast gospodarskih i ekonomskih poveznica i ulaganja kapitala u posljednjih dvije godine, a osobito Turske u Srbiju.
Trilaterlani sastanak Erdogan-Vučić-Bakir Izetbegović
Treba naglasiti kako je Erdogan posjetio Srbiju u listopadu prošle godine, a intenzivni kontakti dvojice lidera upotpunjeni su i trilateralnim sastankom u siječnju ove godine u Istanbulu s članom Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda Bakirom Izetbegovićem. Tada se dogovarala trasa buduće autoceste Sarajevo-Beograd i relaksacija srpsko-bošnjačkih odnosa gdje je Erdogan imao ulogu posrednika za mir.
Sve je to u skladu sa javno deklariranom politikom neoosmanizma: nacionalističke, islamističke i panturkističke ideologije, kao političko-strategijski program koji zagovara obnovu i jačanje utjecaja današnje Republike Turske na svim onim područjima koja je ekspanzionističkom politikom osvojilo Osmansko Carstvo od 1300 godine pa sve do pada carstva 1922. godine (dakle vrlo nedavno). Bivši turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu u svojoj knjizi “Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske” predstavio je ciljeve ove višestoljetne ideje o nametanju snažnijeg turskog utjecaja u svim aspektima života (politika, gospodarstvo, kultura…) u državama srednje i jugoistočne Europe, tj. na prostoru koje je nekada bilo dijelom bivšeg Osmanskog Carstva.
Vrlo je važno znati: usprkos javno deklariranom velikosrpskom negativističkom diskursu i odnosu prema Turskoj i Turcima u Srbiji i javnosti u zadnjih 100 godina velikosrpstva, novija povijesna istraživanja pokazuju da je Srbija imala itekako bliske veze s Carigradom tijekom 500 godina okupacije. Naime, poznato je da se u Srbiji često rugaju Hrvatima da su bili „bečki konjušari“ (time se ismijava pripadnost Hrvata zapadnoj civilizaciji), no ozbiljna povijesna istraživanja pokazuju da je puno lakše na Srbe primijeniti izraz „turski konjušari“ tijekom tih 500 godina. Dapače, Srbija je nakon poraza kršćanskih vojski na Kosovu i Nikopolju često bila važan vazalni partner Turske u napadima Turaka na Europu, a postojala je i velika isprepletenost Carigrada sa Srbijom u mnogim područjima djelovanja.
S tog su područja bili mnogi javni službenici i čelnici koji su upravljali Osmanskim carstvom koje se prostiralo od Austrougarske do Bliskog istoka.
Tako da je historiografski bio nametnut mit o nekakvom srbijanskom otporu Trucima tijekom tih 500 godina – istina je da nije niti postojao do 19. stoljeća kada je bio potican, financiran i organiziran izvana i od Rusije i od Austro-Ugarske.
Sada se povijesne veze Srbije i Turske obnavljaju.
Dok diplomati iz Bruxellesa nastoje vršiti pritisak na države Zapadnog Balkana, Turska i Rusija se nastoje tome suprotstaviti i u tome imaju podršku balkanskih vođa kao što su Vučić i Bakir Izetbegović. To je prepoznao i francuski predsjednik Macron koji je izjavio da ne želi da se Balkan okrene Turskoj ili Rusiji. Za Erdogana je bitno da učvrsti svoje pozicije u Srbiji kako bi imao još jednu uporišnu točku u sukobu sa Zapadom. Također, odličnim odnosa sa Srbijom, Erdogan nameće dominaciju Turske na strateški izuzetno važnom prostoru jugoistoka Europe koji je važan ne samo gospodarski i politički već i zbog milijuna migranata koji se upravo iz Turske žele dočepati zapadne Europe.
Erdogan koristi Bošnjake i Sandžaklije za stacioniranje na Balkanu i približavanje Srbiji
“Kao što je Turska u svom neposrednom geografskom okruženju ključ za mir i stabilnost, tako je i Srbija na Balkanu, koji ima multietničku, multikulturalnu i dinamičnu strukturu, u poziciji da otvori put regiji”, naveo je Erdogan za “Politiku”.
On je rekao da su veze između Turske i Srbije jake i duboko ukorijenjene, da su u svojoj dugoj povijesti na ovim prostorima Turci i Srbi zajedno živjeli, te da se i danas mogu vidjeti tragovi te zajedničke povijesti u jeziku, arhitekturi, kuhinji, kulturi i mnogim drugim oblastima.
“Iako nemaju zajedničku granicu, Turska i Srbija se smatraju susjedima, a tajna je sakrivena upravo u ovim bliskim vezama”, naveo je Erdogan, napominjući da se u Beograd ulazilo kroz Stambol kapiju, a u Istanbul kroz Beogradsku kapiju.
Navodeći da je suradnja dvije zemlje neizbježna i zbog njihovog geopolitičkog položaja, Erdogan napominje da zajednička povijest po prirodi stvari sa sobom nosi neke osjetljivosti i različita shvaćanja, ali da te različitosti nisu prepreka za suradnju.
“U skladu sa zajedničkim ciljevima pokušavamo da se naši bilateralni odnosi nastave kroz konstruktivan pristup i iskren dijalog. Nikada nijedna od naših zemalja nije dozvolila da njeni individualni problemi naruše međusobno prijateljstvo i suradnju. Čak i u najtežim vremenima pridavali smo poseban značaj tome da održimo dijalog i da razumijemo jedni druge”, ističe on.
Erdogan je naveo da je “regija Sandžak“ još jedan most prijateljstva između Srbije i Turske.
“To što Vlada Srbije potiče Tursku da investira u Sandžaku je za pohvalu. Ovaj pristup srpske administracije važan je, kako za našu bilateralnu suradnju, tako i za budućnost regije”, naveo je Erdogan.
On kaže da su Srbija i Turska u mnogim oblastima postigle povijesne uspjehe – od trgovine do turizma, od kulture do investicija, te da danas u ekonomiji proširuju bilateralne odnose.
Turci, dakle, nisu na Balkanu samo kako bi pomogli gospodarski razvoj nego i kako bi rehabilitirali osmansko nasljeđe i uspostavili kulturnu suradnju’, tvrdi Jean Marcou. Oko 10.000 učenika u 150 bosanskih škola uči turski, treći strani jezik u BiH poslije engleskog i njemačkog jezika. Turci su financirali izgradnju džamije u Mitrovici, najveće na Kosovu, s dva milijuna eura. Planiraju izdvojiti i 30 milijuna eura za džamiju u Tirani, koja bi trebala biti najveća na Balkanu. Ankara ‘stvarno ima utjecaj’ na Balkanu, naglašava Enver Robelli. ‘Kosovo, Bosna i Hercegovina, Albanija i Makedonija smatraju se bivšim područjima Osmanskog Carstva i dijelom neoosmanskog svijeta’, rekao je.
Treba podsjetiti i na to da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan svojedobno citirao jednu pjesmu koju je napisao Mehmed Ziya Gökalp, panturski aktivist s početka 20. stoljeća. Pjesma u prijevodu glasi ovako: „Džamije su naše barake, kupole naši šljemovi, minareti su naši bajuneti, a vjernici naši vojnici…“.
Zbližavanja Turske i Srbije – koje su velike opasnosti za Hrvatsku?
Novi Hladni rat počeo je praktički još prije šest godina, a sad je sve jasnije kako neće imati jasne geografske granice kao nekoć već će to biti daleko bliže atomiziranim saveznicima i interesnim kartelima.
Turci i Rusi intenzivnom politikom na rubu EU-a i NATO-a jačaju svoje geopolitičke pozicije kako bi pokazali državama kao što su Srbija, BIH, Crna Gora i Makedonija da Zapad ima alternativu i da su obje velike sile.
Analitičari na Zapadu, ali i u ovom dijelu svijeta smatraju kako i određeni politički krugovi u Srbiji, unatoč protivljenju turskog utjecaja u regiji, igraju dvostruku ulogu. Navodno se dodvoravajući Erdoğanu, želi pridobiti politiku BiH na svoju stranu, povezati putnim komunikacijama Republiku Srbiju i BiH i integrirati BiH pod svoju utjecajnu sferu.
Tko bude imao Bosnu i Hercegovinu i BiH Vladu uz sebe, taj dominira ovim prostorima.
A to je sve vrlo opasno za Hrvatsku.
”Ne može se posjet (Vučića Hrvatskoj op.) gledati samo u kontekstu odnosa Hrvatske i Srbije, ako se ne stavi u širi politički kontekst i ne postavi pitanje zašto je uopće predsjednica Republike Hrvatske pozvala Vučića. A to je učinila zato jer se na ovim područjima jugoistočne Europe sučeljavaju četiri geopolitike: američka, ruska, turska i naravno jednim djelom i njemačka.
U ovome trenutku njemačka politika kontinentalizma i turska politika islamizma izravno su protiv hrvatskih nacionalnih interesa i naše geopolitike.
Ono što je Hrvatskoj korisno u ovim vremenima je američka geopolitika atlantizma.
Međutim, kako se na globalnoj svjetskoj političkoj sceni promijenio poredak, Amerika više nije vodeća sila svijeta, već svoju moć mora dijeliti sa druga dva tabora- jedan je Rusija, a drugi Kina, koja je ušla i na ove europske prostore”, kaže Davor Domazet-Lošo, te napominje da se Amerika sada fokusirala na jugoistok Europe.
Umirovljeni admiral hrvatske vojske i donedavni savjetnik Predsjednice Republike Hrvatske osobito se dotaknuo važnosti Jadranskog mora u cijeloj toj priči te nimalo slučajnih i uporno opetovanih pokušaja „osvajanja“ izlaza na Jadran kod Neuma i to u kontekstu Luke Neum čiji se spomen u posljednje vrijeme sve češće evocira. Domazet Lošo u vezi toga ističe kako u pozadini takvih nastojanja stoji ništa drugo nego pokušaj Turske da preko bošnjačkih saveznika izađe na Jadran, odnosno na sredinu Sredozemlja u čemu nije uspijevala ni za Otomanskog Carstva.
S druge strane Bošnjcima bi trebalo biti jasno da samo mogu opstati i imati matičnu državu uz potporu Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, dakako, posredstvom Europske unije i NATO-a, a da je svako koketiranje sa Srbijom, pa makar preko posredovanja Turske, za njih – tempirana bomba.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
