Zašto bošnjačka politika potiče širenje mržnje prema Hrvatima i katolicima u BiH?

Foto: dnevnik.ba

Osim što se vrijeđaju osjećaji katolika jer se sveta misa svodi na nekakav „skup“, hajka dovodi i do praktičnih prijetnji nasiljem, što se najbolje može vidjeti iz poruka izvjesnog Ajdina Lušije koje smo objavili uz ovaj tekst.

Najava održavanja svete mise u sarajevskoj katedrali Srca Isusova za duše svih žrtava Bleiburga, odnosno Križnog puta 1945. godine kad su partizani pobili na desetke tisuća ljudi po završetku 2. svjetskog rata bez ikakvoga suda, poslužila je kao povod za organiziranje hajke kako na kardinala Vinka Puljića, tako i na hrvatsku politiku u BiH te cjelokupan hrvatski i katolički puk u Bosni i Hercegovini, piše Jurica Gudelj za Dnevnik.ba.

Ovo nije ni prva ni posljednja hajka koja se iz Sarajeva organizira prema drugom i drugačijem, ali je svakako jedna od žešćih.

Tako su Hrvati i katolici izloženi brutalnom govoru mržnje, pozivima na ubojstvo i prijetnjama fizičkim nasiljem zbog najave održavanja spomenute svete mise. Predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović je osobno dobio prijetnje smrću s kojima je izišao u javnost, no postoji još drugih dužnosnika koji prijetnje ignoriraju nadajući da se radi ispraznim povicima. U bošnjačkoj javnosti nije objavljena vijest da je zaprijećeno Cvitanoviću.

Poticanje hajke

No, priča oko održavanja mise za žrtve Bleiburga nije ni mogla drugačije završiti. Sve je moralo eskalirati u hajku. Najprije su „vatru potpalili“ bošnjački politički dužnosnici poput Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića, Željka Komšića, Nermina Nikšića i Predraga Kojovića, potom su se u priču uključile razno-razne udruge koje baštine komunističko zločinačko naslijeđe, svoj nemjerljivi doprinos dali su i sarajevski mediji, da bi na kraju sve eskaliralo bujicom govora mržnje na društvenim mrežama prema katolicima i Hrvatima u BiH koji su kolektivno označeni kao fašisti i zločinci.

Tako je recimo Izetbegović u želji da opravda svoje neslaganje s održavanjem svete mise lupio kako su „ustaše vladale Sarajevom od 1992. godine do 1995. godine“.

„Sarajevo je upamtilo najgori period te vladavine (NDH op.a.). U ovom posljednjem ratu su pucali na Sarajevo, ali nisu vladali njime. Ustaše su tada vladale Sarajevom i to je možda najgori dio sarajevske historije. Kada se govori o tom periodu pristojno je samo govoriti isključivo o žrtvama Maksa Luburića, a nikako o nekim drugim žrtvama”, poručio je lider SDA i tako pokazao vlastitu zloćudnost jer nije u stanju prepoznati da je odgovornost za zločine individualna i nikako se može pripisivati cijelom narodu..

Drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić je pak pozvao „Sarajlije da ne nasjedaju na ustaška lukavstva“, tako označivši današnje Hrvate koji stanuju u BiH ustašama. Time je Komšić malo osvijetlio prave motive ove hajke – istiskivanje Hrvata iz moderne BiH.

„Još jednom, ovim putem pozivam građane Sarajeva da ne nasjedaju na ustaška lukavstva koja imaju za cilj da Sarajevo i njegove građane prikažu kao neprijatelje katoličanstva i Hrvata, samo zbog toga što imaju jasan i izgrađen stav o tome da su molitve za fašiste, u potpunosti anticivilizacijski čin”, poručio je Komšić odgovarajući na priopćenje Hrvatskog narodnog sabora u kojem se daje podrška katoličkoj crkvi.

Halal-Hrvati po bošnjačkoj mjeri

Iz navedene izjave je potpuno jasno kako Komšić sve stanovnike BiH koji su svoj glas dali strankama HNS-a BiH prikazuje kao ustaše i fašiste. Cilj takvih etiketiranja nema veze ni s Bleiburgom ni s katoličkom crkvom, nego ima za cilj bosanskohercegovačke Hrvate prikazati kao fašistički element koji se onda treba svim silama uništiti i prognati iz BiH. U BiH trebaju, dakle, ostati samo „pošteni Hrvati“, odnosno „hala-Hrvati“ kakav je sam Komšić.

Bošnjačka ljevica još je bizarnija. Tako je recimo Naša stranka najavila održavanje prosvjeda ako se misa održi, a isto je najavio i predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić.

„Ovime se na ‘mala vrata’ uvodi revizionistički pristup povijesti“ rekao je Nikšić uz obavezno ponavljanje fraza o „povampirenim ustaškim ideologijama“ i Sarajevu kao bastionu „multi-kulti“ priče.

Svoj značaj doprinos stvaranju ozračja hajke prema katolicima i Hrvatima u Sarajevu dali su i vodeći sarajevski mediji od N1, preko Avaza i Klix.ba do FTV-a i niza manjih medija. Svi oni su nekritički izvještavali o hajci, i niti jedan jedini put nisu upozorili bošnjačke političare da svojim izjavama potiču mržnju prema Hrvatima i katolicima. Nisu se oglasila ni novinarska udruženja.

Nije bilo koristi što crkveni velikodostojnici objašnjavaju kako prema katoličkom nauku nitko nije u paklu dok to Svevišnji ne odluči. Ljudi su grešni i kao takvi ne smiju suditi o tomu tko je u paklu a tko u raju. To je Božji posao. No, lideri hajke su redom ili muslimani ili ateisti koji pripadaju bošnjačkom kulturnom krugu i kao takvi ne znaju puno o katoličkoj vjeri.

Osim što se vrijeđaju osjećaji katolika jer se sveta misa svodi na nekakav „skup“, hajka dovodi i do praktičnih prijetnji nasiljem, što se najbolje može vidjeti iz poruka izvjesnog Ajdina Lušije koje smo objavili uz ovaj tekst.

Ponižavanje katolika

Iz perspektive vjernika katolika, piše velečasni Josip Vajdner, žalosno je da u cijeloj priči najprije moramo podsjetiti da sveta misa nije nikakav „skup“ i da je teška uvreda kada netko kaže kako ona služi u svrhu „rehabilitacije pripadnika ustaškog režima i njegovog naslijeđa“.

„Sveta misa ili euharistija je sakrament kojega je Isus Krist ustanovio na posljednjoj večeri te je ona spomen-čin njegove žrtve i kao takva je ‘izvor i vrhunac svega kršćanskog života’ (usp. Lumen Gentium, 11). ‘U njoj jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetom’ (Kongregacija za sakramente, Naputak Eucharisticum mysterium, 6). Ona je, dakle, ‘sažetak i ukupnost naše vjere’ (Katekizam Katoličke Crkve, 1327). Slaviti svetu misu znači izvršavati nalog samoga Isusa Krista nalog „što ga je dao u predvečerje svoje muke: ‘Ovo činite meni na spomen’ (usp. KKC 1356), piše vlč Vajdner u Katoličkom tjedniku.

Budući da Crkva ni za koga nije definirala da se nalazi u paklu, možemo konstatirati kako svetu misu valja slaviti za sve krštene pa čak i za one koje prema ovozemaljskim mjerilima s pravom smatramo zločincima, poput Hitlera, Staljina i Tita, pojasnio je.

U obranu održavanja svete mise stale su sve hrvatske političke stranke u BiH kao i veliki broj hrvatskih javnih ličnosti u BiH.

Svrha hajke

No, to će imati malo do ni malo učinka. Kad treba sotonizirati bh. Hrvate, onda se u Sarajevu zaboravljaju sve međusobne razlike i jedinstvenim frontom se udara na svoje susjede katoličke vjere i hrvatske nacionalnosti. U tim trenutcima iste stavove imaju Komšić i Kojović te Izetbegović i Nikšić.

To se pak čini isključivo zbog dnevno-političkih razloga. SDA recimo ima za cilj skrenuti pažnju sa različitih malina i respiratora, kao i notorni Komšić. Istovremeno, Nikšić i Kojović se moraju malo dokazivati „zelenoj“ sarajevskoj javnosti jer su stalno na rubu da se i protiv njih samih povede hajka.

Nikog u tom poganom društvu nije briga ni za kakve žrtve niti za bilo kakve povijesne istine. Njima je samo žao što komunistički zločinci nisu „bolje uradili posao 1945. godine“.

Jedan od ciljeva hajke je svakako i pokazivanje Hrvatima gdje im je mjesto u državi kojom vladaju sarajevske političke elite.

Križni put

Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj austrijskog gradića Bleiburga 15. svibnja 1945. godine. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje.

Znatan broj ljudi pomro je od iscrpljenosti i zaraznih bolesti u raznim logorima koje su osnovale komunističke vlasti. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. godine. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obimu) bilo i kasnije.

Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih tako da na primjer Hrvatska enciklopedija navodi brojeve od 45.000 do 200.000; Hrvatski obiteljski leksikon od istog izdavača iz 2005. godine govori o nekoliko desetaka tisuća ubijenih. Najvjerojatniji broj Hrvata koje su pobile snage Jugoslavenske armije, prema stanju istraživanja 2007., je oko 60.000; daljnjih oko 20.000 je iz redova pripadnika drugih naroda – prvenstveno Slovenaca, Srba i Nijemaca.

Zabrana sjećanja na bojovnike HVO-a?

Hajka koja se podignula zbog održavanja svete mise vjerojatni je zlosutni predznak skore nam budućnosti. Jednako kako se danas diže hajka zbog Bleiburga, sutra će se „kuka i motika“ podići zbog obilježavanja stradanja Hrvata u posljednjem ratu.

Naime, bošnjačka javnost bojovnike HVO-a i ljude koje su oni branili doživljava kao fašiste koje još uvijek treba poraziti. Stoga će biti vrlo moguće da se uskoro pokuša zabraniti, recimo, obilježavanje stradanja bugojanskih Hrvata i izlazak zarobljenih bojovnika iz bošnjačkog kazamata u logoru Stadion Iskra u Bugojnu i drugim logorima za nebošnjake. U bošnjačkoj javnoj memoriji to svakako nisu bili logori, nego „sabirni centar“.

Ovakvi događaji zapravo samo pokazuju nemogućnost opstanka Bosne i Hercegovine kao koherentnog i održivog društva pa posljedično i države. Razlike su nepremostive, i to nam se iz Sarajeva dokazuje svakom mogućom prigodom.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/dnevnik.ba