Iako je početkom Ruske intervencije u Siriji 30. rujna 2015. U glavnim medijima bilo prilično polemika o tome kako će taj potez ustvari samo otežati situaciju na terenu, razvoj događaja pokazao je da bez uključivanja Rusije u sukob, on realno ne može biti riješen. Nakon što se ID proširia velikim dijelom Sirije, Iraka i Libije, te generirala izbjegličku krizu, postalo je jasno kako se ona može riješiti samo na način da se u tim zemljama uništi ID. Potom se spomenutim državama ponovno mora vratiti društvena stabilnost. Primjer Libije s dvije Vlade, jednom u Bengaziju a drugom u Tripoliju, koje se međusobno ne priznaju, najbolji je primjer trenutnog stanja u tom dijelu svijeta. U prostoru između ta dva grada nalazi se ISIL.
Preraspodjela moći
Kako se u svijetu trenutno događa preraspodjela moći, pa države koje su postale ekonomske sile, ne žele više biti politički patuljci, time je situacija još kompliciranija.
Turska u kojoj je nekada bilo uobičajeno da vojska ukoliko nije zadovoljna radom izabranog predsjednika, jednostavno napravi vojni udar i postavi nekoga drugoga, znatno se promjenila. Ne samo u političkom nego i ekonomskom smislu. Turski rast BDP-a iznosio je 2002. prvih godina vladavine Erdogana 6 do 7 posto godišnje, i tako niz godina. Turska je, počela pristupne pregovore s EU-om 2005., četrdeset i dvije godine nakon sporazuma iz Ankare o carinskoj uniji s tadašnjom EEZ (1963. godine). Erdogan je još 2012.g. upozorio da bi EU mogao izgubiti Tursku, ako joj ne odobri članstvo do 2023., kada se obilježava stota obljetnica osnivanja moderne turske države.
Dugogodišnje čekanje na prijem u EU Turci su zamjenili svojim geostrateškim projektom poznatim pod nazivom „Neoosmanizam“. On zagovara obnovu utjecaja današnje Turske na prostoru bivšeg Osmanskog Carstva. To se dakle direktno tiče i Hrvatske.
Ministar vanjskih poslova Republike Turske Ahmet Davutoglu autor je djela „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“ u kome su predstavljena načela neoosmanske ideologije do 2071. g. Inače spomenuta ideologija vrlo je bliska načelima stranke Recepa Erdogana (AKP). „Turska kao nasljednica Otomanske imperije ne može biti epizodist, već protagonist na međunarodnoj sceni“, tvrdi neoeosmanizam. U tom kontekstu jasna je izjava Bakira Izetbegovića, kako je njegov otac Bosnu ostavio u amanet (ostavštinu) Turskoj, kao i izjava Erdogana da je “Turska Kosovo, a Kosovo Turska”.
Od sredine 1980-ih najvažnijim unutarnjim problemom Turske smatra se sukob s Kurdima. Nešto ranije 1978. je osnovana Kurdska radnička partija pa se sada opet vraćamo na Bliskoistočnu pozornicu. Erdogan nikada nije krio kako bi na svojim granicama radije vidio ID nego Kurde. U tom smislu Turska je propuštala islamiste iz Europe da bez ikakvih problema kroz Tursku ulaze u Siriju. Međutim u zamršenoj geopolitičkoj situaciji u Siriji i široj regiji iza Kurda su stale SAD. To je umnogome zakompliciralo položaj Turske, koja praktično uz Saudijsku Arabiju i Katar koji su glavni finacijeri ID-e, čini jednu skupinu država umješanih u tamošnji sukob,a koja podržava Sunite odnosno ISIL. Iza Šita je stao Iran i njegovo vojno krilo iz Libanona Hezbolah, pa su tako zaustavili napredak ID nadomak Bagdada i Damaska. A sada se u sukob uključila i Rusija ne samo zbog sredozemnih luka Tartus i Latakije koje im je ustupio Asad.
Geostrateški područje na kojem se sada sa svojim snagama nalazi Rusija oduvijek je bilo pod kontrolom SAD i Velike Britanije. Takav se prostor nikome ne prepušta olako. Stoga je ovo mogla biti jedna vrsta poruke Rusiji u tom smislu, jer je Turska članica NATO-a.
Međutim, još jedan vrlo važan razlog prelamanja silnica na tom prostoru je kontroliranje cijena nafte. SAD uz pomoć svojih saveznika Saudijske Arabije, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta, poprilično su naštetili ruskom gospodarstvu držeći cjene nafte na niskoj razini.
Rusi su stoga prije tjedan dana po prvi put izveli napade na naftna postrojenja pod kontrolom ISIL-a. U slijedećim napadima uništili su 1000 cisterna za prijevoz nafte, a ta nafta se po niskoj cijeni od 45 $ za barel prodaje najvećim dijelom u Turskoj. Mišljenja sam kako se to Turcima nije niti najmanje svidjelo.
Rusija je osim toga svojom akcijom u Siriji ojačala poziciju Irana, s kojim se Saudijska Arabija konfrontira već duže vrijeme. Iran je stajao iza pobune u Jemenu nastojeći krizu primaknuti što bliže Saudijskoj Arabiji.
S obzirom da je prema poslijednim vijestima Rusija u Siriji razmjestila najnapredniji protuzrakoplovni sustav S 400, tim potezom praktično je onemogućila djelovanje turskih borbenih zrakoplova, protiv svojih zračnih snaga u budućnosti.
Činjenica je da bez kopnenih snaga neće biti moguće poraziti ISIL, a Rusija koordinira zajedničkim stožerom u Bagdadu koji čine Iran, Irak, i Sirija. Niti jedna druga zemlja niti ne pomišlja o slanju kopnenih snaga. Također u raspletu situacije Turska neće uspjeti u dogledno vrijeme spriječiti Kurde u Iraku i Siriji da dobiju široku autonomiju.
To će spomenuti prostor još duže vrijeme činiti nestabilinim, osobito zato jer je iz ove situacije izostavljen Izrael, koji iako prema službenim izvorima nije direktno involviran u spomenuti sukob, itekako odlučuje hoće li se ovaj dio svijeta stabilizirati i kada.
Ratne igre
S druge strane, sam čin obaranja tehnološki naprednog borbenog zrakoplova postavlja dodatna pitanja. Npr. zašto su ruski piloti letjeli tako blizu granice? Jesu li samo htjeli „istestirati“ sposobnost turskih zrakoplovnih snaga na vojni odgovor ili su ruski piloti napravili kobnu pogrešku? Je li rusko borbeno zrakoplovstvo doista u tehnološkom vrhu ili njihovi zrakoplovi ipak nisu dorasli američkim? Jesu li cijelom operacijom upravljali turski zapovjednici ili su imali pomoć američkih instruktora? Radi li se o odmjeravanju tehnologije za neke eventualne buduće sukobe? Je li Rusija namjerno isprovocirala takvu vrstu incidenta samo kako bi mogla pojačati svoju vojnu prisutnost? To su sve pitanja na koja ćemo u narednim mjesecima zacijelo dobiti odgovore.
