Zašto se Francuzi bune i biraju Le Pen kad su najegalitarnija zemlja svijeta? Upravo zato!

Foto: hina

Već desetljećima je prezime Le Pen u Francuskoj nešto čime establishment plaši ljude i govori im da je Le Pen isto što i Hitler. Istina, otac Marine Le Pen je znao davati izjave koje su bile na tragu antisemitizma pa i otvoreno podržati Petaina: Marine je međutim, preuzevši stranku, tome stala na kraj, počistila iz nje ljude koji su davali izjave koje su mogle diskreditirati i pokopati stranku i cijeli pokret, apologete višijevskog režima – uključujući svog oca – i od onda počinje uspon Nacionalne fronte s margina u središte francuske politike.

A sad je pobijedila na izborima za europski parlament, ispred Emmanuela Macrona: Dvije godine ranije, od njega je izgubila predsjedničke izbore, i tada se činilo da je njena politička karijera u njenoj 50. godini završena.

No, Marine je rebrandirala stranku, uklonila ono “front” iz imena i nazvala je “nacionalno okupljanje”, izmijenila i modernizirala program. Stranka je odbacila svoju dugogodišnju politiku napuštanja EU, “Frexita” – i napuštanja zajedničke valute. “Uzeli smo u obzir ono što su nam Francuzi rekli”, rekla je. “Ne žele napustiti euro, ali to ne znači da ga ne možemo poboljšati”. Umjesto izlaska iz EU, ona predlaže vraćanje izvornih ugovora i zajedničkih pravila i pretvaranje EU u “uniju nacionalnih država” koje djeluju neovisno. Tijekom vremena ublažila je stav o istospolnim zajednicama, a podržava i legalan pobačaj na zahtjev.

No ostala je pri zahtjevu za deislamizacijom Francuske. Ekonomski, ne može se reći da je desničarka – ona favorizira protekcionizam naspram slobodne trgovine, i nije pobornik privatizacije javnih usluga, te smatra da Francuska treba izaći iz NATO pakta i američke sfere utjecaja, i podržava uspostavu povlaštenog partnerstva s Rusijom. U stvari, njena politika je desna uglavnom jedino još u odnosu prema imigracijama.

Ekstremizam većine

Na izborima za Europski parlament u Francuskoj 26. svibnja, ne samo da je zadala strahovit udarac Macronu, nego je i svoje ideje plasirala u politički centar: Marine Le Pen više nije marginalac, već pobjednik izbora, i teško da je se može zvati “ekstremistom” a da to ne bude komično.

Time je i Francuska, tradicionalno progresivna (da, to zvuči kao kontradikcija, no Francuzi vježbaju progresivizam još od 18. stoljeća), došla u krug zemalja koje predvode nove trendove u Europi – zemalja koje su odbacile politike koje već preko pola stoljeća čine Europu sve gorim i gorim mjestom za život – i sve manje sigurnim. A Francuska je jedno od manje sigurnih: U centru Marseillesa možete dobiti gadne batine i usred bijela dana, a u ostalim gradovima za sad još po batine morate na periferiju ili čekati večer, no to se sve brže mijenja.

Le Pen je u nedavnom intervjuu za AFP rekla, “Sve se promijenilo. Prije smo bili sami na europskoj sceni … nismo imali saveznika. Ali u razmaku od nekoliko mjeseci, cijeli niz političkih snaga se diže na spektakularan način”. Da, nakon desetljeća i desetljeća samoće, Le Pen više nije jedina desna baba-roga kojom plaše djecu u Europi. U posljednjih godinu i pol stranke koje dijele iste stavove o masovnoj imigraciji iz islamskih zemalja i o tome u što se EU pretvorila i kakva bi trebala biti ušle su u vlade u Italiji i Austriji, i ostvarile odlične rezultate na parlamentim izborima od Berlina do Stockholma i od Kopenhagena do Madrida.

Francuska je bila iznimka, gdje su Macron i njegova nova lijevo-liberalna, prosocijalistička i  proeuropska stranka “Republika u pokretu”, ostali na vlasti a desnica na margini.
Le Pen je pozvala birače da europske izbore pretvore u referendum o Macronovom mandatu, a on je već i bez toga bio ozbiljno uzdrman šestomjesečnim protuvladinim prosvjedima”žutih prsluka”.

Što ti ljudi žele?

A oni su u cijeloj priči o Francuskoj i bitniji od Le Pen. Francuzima treba priznati da su najbolji u svijetu kad se radi o kuhanju i dizanju revolucija: A ova posljednja, Žutih prsluka, je vjerojatno jedini pravi samonikli revolucionarni pokret koji smo vidjeli u jako dugo vremena. Dok su mediji inače u pravilu na strani prosvjednika za što god da prosvjedovali, pa i kad “Antifa” sruši pola grada, na Žute prsluke su se svi obrušili, pokušali im napakirati antisemitizam i svašta drugog.

Jer, žuti prsluci ne spadaju niti u jednu od “ugroženih društvenih skupina” koje promoviraju identitetske politike ljevičara, pa zato isti smatraju da oni nemaju pravo na prosvjed. Oni nisu žene, homoseksualci, manjine, imigranti, neka specifična rasa. Oni su osiromašena bijela radnička, pa dijelom i srednja klasa. Oni su morali napustiti gradove koji su im postali preskupi za život, jer su cijene najma porasle uslijed masovne imigracije i jer je sigurnosna situacija u njima takva da baš i nisu mjesta za obitelj i podizanje djece. Oni su sustavno ponižavani, njima se sustavno sužuje prostor slobode u ime zaštite ovog i onog prava, njima se često negiraju i osnovna ljudska prava koja pred pedeset ili sto godina nitko nije dovodio u pitanje.

A kad je Macron odlučio uvesti veliki porez na gorivo zbog “globalnog zatopljenja i ugljičnog dioksida”, iako automobili imaju minoran utjecaj na CO2 u atmosferi, pobunili su se: Gradove su morali napustiti, sad putuju u njih na posao automobilima, plaćaju ekstremno skupo gorivo još otkad je postojao konsenzus znanstvenika da će nafte nestati početkom ovog stoljeća, pa su dignute cijene u nebo. Sad se cijene goriva ponovo dižu jer postoji znanstveni konsenzus da ćemo se grijati i voziti i struju dobivati iz naftnih derivata bar još sto godina.

Oni su, kako ih je Steve Bannon nazvao, novi “Jadnici”, “Les Miserables”, što je netko u Hini tko nikad nije čuo za Hugoa preveo s “Bijednici”. Odbačeni od društva, “Deplorables”, kako je takve zvala Hillary Clinton. Oni su osiromašeni, oni su bijesni, oni su revolucionari. I oni žele da se Macron makne pod svaku cijenu zajedno s njegovim globalističkim politikama. Oni su izglasali Le Pen, iako ona i nije najautentičniji predstavnik nove europske desnice.

A mediji poput “The Economista” i dalje mudruju kako je Francuska najpravednija država na svijetu, s najmanjim razlikama između bogatih i siromašnih, jer se one prve izrazito visoko oporezuje. “Zašto uopće marširaju Žuti prsluci kada je Francuska najbolja u svijetu u izjednačavanju razlike između bogatih i siromašnih?”;  postavlja u naslov T-portal.

Laži, proklete laži, i statitsike

Oni se pozivaju The Economist, a on pak na brojke koje navodi OECD, a koje pokazuju da je Francuska među razvijenim zemljama najbolja u izjednačavanju razlike između bogatih i siromašnih. Kad se radi o raspodjeli bogatstva, francuski visoki porezi i socijalna davanja, kažu, također imaju najbolje rezultate.  Čime su dakle Prsluci nezadovoljni kad nigdje nema više jednakosti, zar nije geslo Francuske, “jednakost, bratstvo, sloboda”?

No sloboda je nespojiva sa socijalističkim i kulturnomarksističkim politikama, a jednakost malo znači kad nemate čime nahraniti djecu. Kog briga zarađuje li vlasnik tvrtke u kojoj radite milijun dolara godišnje ili deset, kad vi nemate uvjeta za normalan život? Mudrovanje medija kako im je zapravo dobro, jer žive u državi socijalne pravde, samo to ne vide, je na tragu navodne izjave Marije Antoanete “Neka jedu kolače”.

Francuzi su nezadovoljni tim socijalističkim politikama “jednakosti” jer to znači da oni koji rade i zarađuju moraju plaćati više poreza kako bi paraziti i socijalni slučajevi mogli nesmetano živjeti od socijale u pravednoj Francuskoj. A njima je tog tereta dosta, i ne kane se povući dok god je Macron na vlasti.  A to bi moglo trajati dugo, a moglo bi biti i kraće nego što itko misli.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr