Zar je Josip Šimunić državni neprijatelj broj 1?

Nakon svega, čini se da je Josip Šimunić ispao državni neprijatelj – broj 1. Upravo tako ga je instrumentalizirala i aktualna vlast i dio javnosti, a naslađivanje nad njegovom sudbinom osim što je nepravedno i neukusno čak je i bezobrazno.

Da, Josipa Šimunića kaznila je Fifa s deset utakmica zabrana igranja za reprezentaciju, a zabranjen mu je tijekom svjetske smotre čak i pristup brazilskim stadionima. U slavlju nakon izborenog plasmana na Svjetsko prvenstvo Šimunićev poklič “Za dom” bio je izvrstan okidač za neviđenu harangu prema uzornom sportašu koji je rođen u australskoj Canberri, no za domovinu je izabrao Hrvatsku za koju je tako zdušno odigrao više od sto utakmica. Za svoj odabir naposljetku nije dobio zahvalu, nego izgon iz nacionalne vrste za koju se davno opredijelio. Srcem i dušom.

Nesumnjivo, drakonska kazna Fife uslijedila je nakon silnog, organiziranog i instruiranog prozivanja Šimunića za fašizam, ne ostavljajući plemenitom sportašu ni mogućnost obrane. Na Šimunića su se poput uštimanog orkestra obrušili i političari i raznorazne udruge, a instrumente je sjajno sinkronizirao ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović. Bio je istinski dirigent glazbe koja je trebala dotući Šimunića.

Istina, Šimunić je kažnjen, no najveći dio navijača hrvatske reprezentacije ostao je uz njega, što rječito znači kako je priča kud i kamo ozbiljnija, dublja i poučnija nego što su je u orkestru za uništavanje Šimunića pokušali predstaviti. Zboriti sad kako je pozdrav “Za dom” moguće gledati i šire, a ne kao dio pozdrava iz razdoblja “endehazije” neće zanimati one koji žele uništiti život Šimuniću. No, iskreno će zanimati one koje je Šimunićevo kažnjavanje ljudski pogodilo, pa i zgrozilo.

Dakle, orkestriranim napadima na Šimunića želio se stvoriti dojam kako je pitanje kažnjavanja Šimunića ne samo hrvatski, već i svjetski problem, te se njegov istup uspoređivao sa zločinima s kojima pozdrav od nekoliko stotina godina ranije nema veze. Ako i ima u lingvističkom smislu onda bi se uskoro mogao mijenjati najveći dio hrvatskog riječnika.

S druge strane, onaj tko poznaje hrvatske navijačke tribine, razmišlja malo i sociološki i šire, veoma dobro će znati da je povijest klicanja na hrvatskim tribinama povijest klicanja zabranjenih pokliča. Vikalo se na tribinama i sedamdesetih godina i “Sretan Božić”, pa se i zbog toga išlo na robiju. Vikalo se i klicalo kasnije i Hrvatskoj, pa bi radila i palica i sudac, vikalo se uvijek ono što se dekretom zabranjivalo. Nije, eto, poželjan niti poklič “Za dom”, pa se opet kliče. Priča je uvijek ista, možda su tek okolnosti malo drugačije. Ako je kažnjen Šimunić što onda pravosudno napraviti s nekoliko tisuća navijača koji su klicali zajedno s njime?

Sve to nije zanimalo ministra Željka Jovanovića koji je brže-bolje odlučio pribiti Šimunića na stub srama. Najprije se oglasio na društvenim mrežama porukom: “E moj Šimuniću, tebi treba lekcija iz povijesti. Ako želiš, osobno ću ti pomoći da dobiješ dobrog profesora i shvatiš kakav je to poklič – za dom spremni!”. Nije tu stao… Prijavio je Šimunića i Hrvatskom olimpijskom odboru i tražio izričite sankcije.

Uzalud se Šimunić obraćao medijima, pritisak je bio nesmiljen.

– Strašna mi je pomisao da me netko može staviti u kontekst poticanja bilo kakvog oblika mržnje ili nasilja. Ne želim biti patetičan, ali za Hrvata koji je odgajan izvan domovine dom je asocijacija na ljubav, toplinu i pozitivnu borbu. Maksimir, Zagreb, Hrvatska – to je moj dom. Ako je bilo tko shvatio moje uzvike drukčije, negativno, ovim putem negiram bilo kakav politički kontekst svoje izjave, koja je bila vođena isključivo mojom ljubavlju prema mom narodu i domovini, a ne mržnjom i destrukcijom, isticao je Šimunić.

Vesna Pusić, potpredsjednica Vlade požurivala je i pravosuđe. Šimunića je ovako komentirala:

– Nadam se da se to istražuje i procesuira, odnosno da će se stati na kraj bilo kakvoj propagandi ekstremizma u bilo kojoj formi.

Potom je došla i kazna Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Šimunić je kažnjen novčanom kaznom od 25.000 kuna (nešto manje od 3.500 eura) “zbog incidenta nakon utakmice Hrvatska – Island”.

U obrazloženju kazne je slijedilo;

“Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je izdalo hrvatskom državljaninu (1978) prekršajni nalog zbog prekršaja iz članka 39.a stavak 1. točka 2. Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima (21. 11. 2013.)

Prekršajnim nalogom mu se stavlja na teret da je oko 22:15 sati 19. studenog 2013. u Zagrebu, na stadionu Maksimir, nakon službenog završetka utakmice nogometnih reprezentacija Hrvatske i Islanda, a u vrijeme dok su se na stadionu još uvijek nalazili navijači, uzeo mikrofon i izašao na središnji dio travnjaka te, iako svjestan da uzvik ‘Za dom’…, uz odzdrav okupljenih …’spremni’ simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske te kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti, okrenuo se gledateljima te uzviknuo ‘Za dom…’,nakon čega je uzdignutom rukom uvis pozvao gledatelje na odgovor, što je dio gledatelja i učinio podizanjem ruke i odgovaranjem riječju ‘…spremni’,a potom sve to isto i ponovio još tri puta. Okrivljenik im je na kraju čestitao riječima ‘svaka vam čast’ a opisanim je raspirivao rasnu mržnju i uznemiravao ostale sudionike javnog okupljanja”.

Josip Šimunić tretirao se doslovce kao naprijatelj broj 1. Postao je i ostao glavni problem u zemlji gdje siromaštvo pupa ko cvijeće u proljeće, gdje kriminal, nepravda i kaos obuhvaćaju sve pore društva. Nije li Šimunić, kao mnogi slučajevi dosad, poslužio kao izvrstan “spin” da se hrvatsko društvo odmakne od stvarnih problema?

No, problem s pozdravom je ostao… Isti poklič opet se čuje na tribinama. Da, povijest klicanja na hrvatskim tribinama povijest je zabranjenih pokliča.