Zašto je Boljkovac prestar za suđenje, a Šakić, Mladić i Barbie nisu?

 

Uvijek je zanimljivo primijetiti da neke odnose u društvu nisu izmislili ili uredili zakonodavci, sudci ili nekog tko ima izvršnu vlast već da su posljedice nečeg što je zajedničko svim ljudima. Da objasnim. Djecu se, kada bi učinila nešto što nije u redu, oduvijek odgajalo na isti način. Ako dijete koga udari, roditelji traže da se ispriča, ili ako komu kaže ružnu riječ, također se treba ispričati. Isprika u tim slučajevima služi kao naknada onome tko je pretrpio bol ili uvredu i nakon nje igra, prijateljstvo, život može nastaviti dalje svojim tokom. Ako se što ukrade ili razbije uz ispriku je potrebno nadoknaditi štetu. Na taj se način čovjeka odmalena uči dvije važne stvari: da se za loše djelo treba ispričati te da ako je nekome nanesena šteta, tu štetu treba nadoknaditi. Kazne služe da bi se naučilo da je takvo ponašanje nepoželjno.

Taj je princip preuzelo i društvo, a time i zakoni koji ga oblikuju. Onaj tko je ukrao, treba vratiti ukradeno te dobiti zatvorsku kaznu jer je takvo ponašanje nepoželjno i loše, a ako se pokaje i ispriča za učinjeno, može mu se kazna smanjiti. No postoje djela za koja nema dovoljno velike kazne niti se šteta može nadoknaditi. Za takva su djela predviđene i najstrože kazne poput višegodišnjih kazni, doživotnog zatvora i smrtne kazne. Jedno od takvih djela je ratni zločin. Cijeli svijet smatra da protok vremena ne može biti razlog prestanka odgovornosti osobe za ratni zločin te stoga kako u svijetu tako i u Republici Hrvatskoj, ratni zločin ne zastarijeva, ne ulazi u zastaru. Počinitelji se uvijek mogu progoniti, neovisno o vremenu koje je proteklo nakon počinjenja zločina. To je bilo jasno i u „mračnom“ srednjem vijeku.

Zbog zlodjela počinjenih 1474. za vrijeme okupacije Breisacha, njemačkog gradića na Rajni, osnovan je sud Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda. Pred tim sudom optužen je Petar von Hagenbach, burgundski vitez, koji je bio u službi burgundskog vojvode. Petar von Hagenbach branio se, možda najčešće izgovorenom rečenicom u povijesti suđenja za ratne zločine: „Ja sam samo izvršavao zapovijedi.“ Sud nije uvažio njegovu obranu te ga je osudio za zločine „jer se on kao vitez trebao smatrati dužnim spriječiti ih“. Osuda je bila smrtna kazna koja je izvršena odrubljivanjem glave iste godine.

Nakon američkoga građanskog rata (1861. – 1865.) časnik južnjačke vojske Henry Wirz optužen je zbog teških uvjeta u zatvoru Andersonville zbog kojih je u 14 mjeseci umrlo oko 13 000 zatvorenika.

Te dvije osude nisu mogle nadoknaditi štetu koju su svojim djelima počinili Petar von Hagenbach i Henry Wirz, ali su svima dali do znanja da čak i u ratu postoje događaji, radnje koje se smatraju nepoželjnima, koje se smatraju zločinima, te za koje nema opravdanja.

Suđenja ratnim zločincima u Nurnbergu i Tokyu nakon završetka Drugoga svjetskog rata oblikovala su do kraja materiju ratnog zločina i učinila standardom njegovo nezastarijevanje. Zbog toga od Drugoga svjetskog rata pojedinci i organizacije tragaju za ratnim zločincima da bi ih priveli pravdi. Najpoznatija organizacija je Centar Simona Wiesenthala koja je dobila ime po najpoznatijem lovcu na ratne zločince Simonu Wiesenthalu. Njihovo neumorno traganje izvelo je pred sud mnoge ratne zločince (poput A. Eichmanna, F. Stangla i drugih) i poslalo sadašnjim i budućim generacijama jasnu poruku da se te najgore vrste zločina ne zaboravljaju i da njihovi počinitelji nikada ne mogu mirno spavati.

Nedavno smo u Hrvatskoj mogli svjedočiti suđenju za zločin, ratni zločin, koji se dogodio prije 69 godina u Dugoj Resi gdje su partizani nakon rata odveli i ubili 21 civila. Od svih činjenica važnih za to suđenje zanimljivo je kako su mediji stalno iznosili i naglašavali onu koja uopće nije važna – godine optuženika. Velik dio medija izvješćujući o suđenju g. Boljkovcu pokazao je da se svaki zločin ne gleda kroz istu prizmu. U nijednom od drugih slučajeva nisu imali potrebu osporavati suđenje za ratni zločin na temelju starosti optuženika, a da je tako evo i nekoliko primjera:

Friedrich Thyssen (1873. – 1951.)

– osuđen između 1947. sa 74 godine

Max Winkler (1875. – 1961.)

– osuđen 1949. godine sa 74 godine

Erich Johann Albert Raeder (1876. – 1960.)

– osuđen u Nurnbergu 1945. kada je imao 69 godina

 Andrija Artuković (1899. – 1988.)

– suđenje započinje 1986. g. kada ima 87 godina

– boluje od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti

– osuđen na smrt ali presuda nije izvršena – umire u zatvorskoj bolnici 1988

Nikolaus Barbie (1913. – 1991.)

– suđenje započinje 1987. kada ima 74 godine

– umire u zatvoru od leukemije, raka prostate i raka kralježnice

Dinko Šakić (1921. – 2008.)

– suđenje započinje 1998. kada ima 77 godina

– umire u zatvorskoj bolnici

Biljana Plavšić (1930.)

– 2001. ICTY ju je osudio kada je imala 71 godinu te je upućena na izdržavanje zatvorske kazne

Pavle Strugar (1933.)

– optužen za opsadu Dubrovnika 2001. pred ICTY-ju, a imao je 68 godina

Radovan Karađić (1945.)

– suđenje započelo 2008. i još traje, star je 69 godina

Ratko Mladić (1942.)

– uhićen 2011. predan ICTY-ju, suđenje još traje, ima 72 godine

Cijeli svijet je suglasan – ubijanje civila ili naređivanje ubijanja civila nikada ne zastarijeva – godine, spol, izgled, zdravlje optuženika nisu razlozi zbog kojih bi se moglo prijeći preko takvog ratnog zločina. Zar nije svaka žrtva jednaka? Zar nije potrebno kazniti krivca za svaki ratni zločin – bez obzira na to tko ga je počinio – fašist, četnik, ustaša ili partizan?

 

 

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: Narod.hr
Photo: FAH