Pod vladavinom terora koju je zasnovao kralj Belgije Leopold II., koji je upravljao Kongom od 1885. do 1908., stanovništvo Konga je prepolovljeno i pretpostavlja se da je 8 milijuna ljudi izgubilo živote u užasnom teroru Belgijanaca, piše New York Times.
Zanimljivo je da su se i kralj Leopold II. i diktator Tito našli na istoj top listi masovnih ubojica i počinitelja genocida, prema Daily Mailu i drugim relevantnim izvorima. Jedno od najpriznatijih i najdetaljnijih je dr. Josepha Rummela istaknuti istraživač i utemeljitelj teorije o democidu . Premda na njihovim listama nema nijednog Hrvata i danas se, kao u propagandističkoj izložbi o Jasenovcu u UN-u, nastoji Hrvate izdvojiti kao genocidni narod. Tu stigmu hrvatski narod je upravo dobio u režimu diktatora Tita, što je vrhunsko licemjerje jer on sam na listi najvećih krvoloka povijesti. Ta stigma je ostala kao sredstvo ucjene, pokoravanja i vladanja nad Hrvatima, a srpski propagandizam je pažljivo hrani i nastavlja oblikovati do današnjih dana.
Premda se to događalo čak u 20. stoljeću, a ne u srednjem vijeku, danas je zaboravljen ovaj i drugi genocidi, učinjeni pod kapom „civilizirane Zapadne Europe“. Belgija i Belgijanci danas uopće ne nose nikakav krimen i teret prolosti, kao naprimjer Hrvati, premda se radi o jednom od najvećih zločina u povijesti svijeta. Zanimljivo, brutalni belgijski kralj Leopold II. nikada nije stupio na tlo Konga, već je sve zločine naređivao iz Bruxellesa, glavnog grada Belgije.
Pitamo se opravdano: treba li zaboraviti, čak nedavne, užase ubijanja i brutalnosti „civiliziranih Zapadnih Europljana“, onih koji danas dociraju drugima o genocidnosti, zločinima i nameću im povijesne hipoteke? Jesu li za nošenje hipoteke podobni samo križarski ratovi, inkvizicija ili mali narodi koji su se našli u vrtlogu II. svjetskog rata, dok milijuni žrtava onih koji su bili kolonijalne sile ili su započeli svjetske ratove na tlu Europe su – obavijeni šutnjom?
Na Berlinskoj konferenciji 1885. godine, na današnji dan, dogovorena je predaja Konga belgijskom kralju Leopoldu II., kao osobni posjed pod imenom Slobodna Država Kongo. Godine 1908. ovaj posjed je prešao u belgijeske ruke pod nazivom Belgijski Kongo. Belgijski Kongo je 1916. godine, okupirao bivše njemačke kolonije Ruanda-Burundi. Njih je u mandat Belgiji dala (1924.) Liga naroda, pa poslije i sam UN!
Nakon Kongoške krize, Belgijski Kongo je postao nezavisna država 1960. godine, a Ruanda-Burundi 1962. godine, kao dvije države: Ruanda i Burundi. I nakon nezavisnosti ovih država, Belgija je s njima održala snažne političke i gospodarske odnose.
Belgija – katolički narod, a na čelu zloglasni protestantski kralj Leopold?
Priča o Belgiji i belgijskim kraljevima počinje 20. siječnja 1831. osnivanjem slobodne i nezavisne države Belgije, kada je princ Leopold od Saxe-Coburga izabran za kralja nove države. On je vodio borbu protiv Nizozemaca, koji su htjeli ponovno osvojiti Belgiju.
Zanimljivo je da, premda je Belgija bila gotovo potpuno katolička, kraljevska loza Leopolda dolazi iz protestantizma. On je bio uključen u tadašnje borbe belgijskih katolika-konzervativaca. Posvuda su katolici nastojali očuvati moralni i ćudoredni život nastao na tlu Europe kroz stoljeća, za razliku od mainstream protestanata koji su više težili poltičkim i društvenim promjenama. Katolici su bili za očuvanje društvenih vrijednosti.
Naravno, Leopold I. je kao protestant i prosvijećeni monarh stao na stranu liberala.
Njega je 1865. naslijedio njegov zloglasni sin Leopold II. – gospodar života i smrti u Kongu.
Genocid Belgijanaca u Kongu završio tek nedavno – zašto šutnja i zaborav?
Belgijski kralj Leopold II., koji je umro 1909. godine, kriv je, posredno ili neposredni, za smrt čak 8 milijuna ljudi, a nikada nije kažnjen za te zločine. Dapače, o tome se danas uglavnom šuti kao da se nije nikada dogodilo. Mnogi čak nisu ni čuli za tog čovjeka koji je tokom kolonijalizma izrabljivao ljude, žene, starce i djecu, naređivao bičevanja, mučenja, odsijecanja ruku i nogu starcima, ženama ili djeci. I to samo zato ako ne uspiju da proizvesti dovoljno dobara na njegovim plantažama, a mnoge od njih ubijao je bez okolišanja. Desetine nesretnika svakodnevno je umiralo i od izgladnjivanja i teških bolesti.
Čitav Kongo ubrzo je pretvorio u ogromne plantaže za eksploataciju prirodnih bogatstava, najprije slonovače, a zatim i gume i tako postao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. To mu je omogućio čitav narod Konga koji je bio u kolektivnom ropstvu, bez bilo kakvih ljudskih prava. Svako selo imalo je kvote koje je moralo ispuniti, a ukoliko se to ne dogodi, pojedincima su odsijecane ruke ili su zarađivali udarce bičem od kože nilskog konja. Od 25 udaraca (za manje prekršaje) ljudi bi gubili svijest, a od 100 (za teže prekršaje) bi najčešće umirali u mukama od oderane kože.
Za to je bila zadužena Leopoldova „privatna vojska“, koja je sprovodila teror jer nesretne ljude nije imao zaštititi.
Rasizam Europljana – Srbija kao središte rasističkih teorija u ovom dijelu Europe
Belgijanci su se prema domicilnom stanovništvu ponašali kao da nisu ljudi. Sve je to bilo još lakše jer u to vrijeme je u Zapadnoj Europi bila na cijeni eugenika i rasne teorije o superiornosti Europljana, koje su kasnije izrodile monstruozne ideologije koje su poharale kontinent.
I o tome se danas šuti.
Srećom takve teorije tada nisu našle nikakvo plodno tlo u katoličkoj i pretežno seoskoj Hrvatskoj, dok su u Srbiji ovakve rasne teorije našle plodno tlo davno prije pojave nacizma, kao npr. u djelima Jovana Cvijića ili dr. Vladana Đorđevića, koji je čak bio predsjednik srpske vlade. Dok je Cvijić uzvisivao Srbina kao nadčovjeka-dinarida, rasno superiornog, na drugoj strani Đurđević je smatrao Albance nižom rasom koju valja iskorijeniti. Obojica su politički djelovali krajem 19. i početkom 20. stoljeća, davno prije pojave Hitlera. Ovakvim rasističkim masovno raširenim teroijama javno se najviše suprotstavljao Dimitrije tucović.
I između dva rata rasisitičke teorije, koje su iz Zapadne Europe našle plodno tlo u Srbiji, imale su pristalice u najvišim krugovima: Milan Stojadinović kao predsjednik Vlade Jugoslavije je na temelju memornduma dr. Vase Čubrilovića zagovarao istrebljenje “niže rase” Albanaca, a manje je poznato da je u sve to bio uključen i književnik Ivo Andrić, koji je bio veleposlanik Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj. U Hrvatskoj takve teorije nisu naišle na plodno tlo, čak im se otvoreno suprotstavljalo, zbog čega je to životom platio jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca 20. stoljeća dr. Milan Šufflay.
No, vratimo se Belgiji i Leopoldu II. – oni nisu vodili nikakvu brigu o njihovim uvjetima života i prehrani, premda su ovi za njih naporno radili kao robovi. Često bi im bacali trulo meso koje je bilo izvor bolesti. Izbijala je kuga zbog strašnih uvjeta rada, a zbog iskorištavanja gume ljude se tjeralo da rade u područjima pod zarazom tse-tse mušica. Najgora bolest bila parazitska bolest tripanosomijaza od koje se najviše umiralo.
Sve to je bilo uvelike posljedica jer se na Afrikance gledalo sa izuzetno rasističkih i darwinističkih pozicija, koje su kasnije dobile i “duhovno mističnu, gnostički spoznajnu i socijalističku” komponentu iz koje je definitivno izrastao nacionalsocijalizam.
Teror u Kongu – zlodjela nadilaze maštu
Već prilikom kolonizacije Konga u jednom naletu je porušeno i zapaljeno 35 gradova i mjesta. Tijekom okupacije Konga, kada bi neko selo ili mjesto propustilo ispuniti radnu kvotu ili platiti traženi porez, upućivani su vojnici. Oni bi ušli u mjesto, pobili ljude i spalili selo. Jedan švedski misionar je izvijestio da samo u njegovom području zapaljeno 45 mjesta.
Psihološki teror koji su provodili Belgijanci bio je ogroman, a strah od bičevanja ili odsijecanja ruku bio je velik.
A sve samo zbog ovoga: „Ne želim da riskirati da izgubim šansu da za sebe osiguram dio veličanstvenog afričkog kolača“ (belgijski kralj Leopold II.)
Najzanimljivija je činjenica da Leopold II. nikada nije nogom kročio na tlo Konga, već je sve brutalnosti naređivao iz dalekog Bruxellesa.
Zašto se Zapadni Europljani sjećaju daleke povijesti, a ovu nedavnu – zaboravljaju?
A još je zanimljivije pitati se: zašto zaboraviti ili ponašati se kao da se ova zla nikada nisu dogodila? Ne želeći opravdavati nikoga, ali neprestano nabrajanje, recimo, povijesti iz srednjeg vijeka poput križarskih ratova prije 1000 godina (koji su ipak bili ratovi), a zaboraviti strahote i užase Konga, ropstva i ubijanja, sa milijunima mrtvih je – neprimjereno i tendenciozno.
Zločini koje su počinili novovjeki britanski, španjolski, nizozemski, belgijski, francuski i ostali kolonizatori nad domorocima svojih kolonija u Americi, podsaharskoj Africi, Australiji, Aziji i Oceaniji čine uvjerljivo najveći genocid u povijesti čovječanstva sa milijuna žrtava. Uslijed djelovanja europskih osvajača domorodačko stanovništvo posve je istrijebljeno u Antigui i Barbudi, Barbadosu, Bahamima, Kubi, Dominiki, Dominikanskoj Republici, Grenadi, Haitiju, Jamajci, Svetom Kristoforu i Nevisu, Svetoj Luciji, Svetom Vincentu i Grenadiniju, Urugvaju, Patagoniji, Ognjenoj zemlji i Tasmaniji. Izumrlo je 108 južnoameričkih jezika, 103 sjevernoamerička, 10 srednjoameričkih i karipskih, par desetaka uto-astečkih, tri indonezijska, deseci australskih itd.
Najveći genocid u povijesti čovječanstva počinili su britanski kolonijalisti nad domorocima osvojenih zemalja. Pobili su najviše američkih i australskih domorodaca, slijede Maori i stanovnici predkolonijalne Indije. Kolonijalističke pokolje u većoj mjeri činili su i Španjolci i Francuzi. Genocid domorodaca u Sjevernoj Americi nastavile su u pretprošlom stoljeću i Sjedinjene Američke Države, a elemente genocida ima i ekonomski motivirano potiskivanje i istrebljivanje domorodaca u Latinskoj Americi u prošlom i ovom stoljeću, na primjer u Brazilu.
Leopold II. i Tito u istom društvu – lista najkrvavijih diktatora i vođe
Britanski list Daily Mail ovako je poredao je najubilačkije režime na svijetu i njihove vođe. Na listama su uglavnom komunistički diktatatori, kolonijalni imperijalisti, nacisti i afrički dikatori, većim dijelom socijalisti ili fašisti.
Redom prema broju žrtava to su: Mao Ce-tung, Staljin, Adolf Hitler, Leopold II. Belgijski, Hideki Tojo, Ismail Enver-paša, Pol Pot, Kim Il-sung, Mengistu Haile Mariam, Yakubu Gowon, Jean Kambanda, Saddam Hussein, Josip Broz Tito, Sukarno, Mullah Omar, Idi Amin, Yahya Khan, Benito Mussolini, Mobutu Sese Seko, Charles Taylor, Foday Sankoh, Ho Chi Minh, Michel Micombero, Hassan Alturabi, Jean-Bedel Bokassa…
Na popisu nema nikoga iz srednjeg vijeka.
Možda je to i odgovor na pitanje zašto su ova (nedavna) i druga strašna ubijanja i genocidi selektivno zaboravljeni ili medijski bitno prešućivani u odnosu na neke druge ratove (ne genocide!) ili pojavnosti iz dalekih prošlih vremena i milenija. Ratova od prije 1000 godina koji se koriste kao argumenti u borbi protiv crkve, nazadnjaka, katotalibana ili zatucanih vjernika. Poput pištolja se, naime, iz džepa brzopotezno izvlače križarski ratovi ili inkvizicija, a strašna ubijanja u prošlih 100-150 godina koja su na najbrutalniji način donijela smrt i nesreću desecima milijuna ljudi se spremaju u najdublje ladice. Posve je nevažno radi li se o brutalnim kolonijalistima poput Belgijanaca, ubilačkim ljevičarima iz Oktobarskih ili Španjolskih revolucija, meksičkim revolucionarima, nacističkim Nijemcima, eugenički raspoloženim Šveđanima, Japancima ili Amerikancima ili komunističkim diktaturama koje su u nadzoru iteroru nadmašile čak i maštovitog Orwella.
Oživotvorene ideologije i pokreti moderne Europe donijele su bijedu i smrt neviđenu na europskom kontinentu, te raspad kulture koja je ovdje polako, ali sigurno, cvjetala još od antičkog doba. Pa je od svega ostala Europa koja se danas ne stidi Leopolda II. i Tita, bar javno i glasno, već Victora Orbana.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
