Tatjana Cameron, poznatija na ovim prostorima kao Tajči, u listopadu kreće na krstarenje po jadranskoj obali, te je glazbenica povodom toga najavila da će održati jedan koncert u Splitu, ali je i otkrila zašto je napustila glazbenu scenu za 100posto.hr.
Njeni prioriteti uvijek su, kaže, bili vezani uz duhovnost i smireniji način života – bliži vjeri i obitelji, a manje blještavilu u kojem je nekada funkcionirala. ‘Moji prioriteti su uvijek bili povezani ciljem za ispunjenim životom koji će pridonijeti dobrobiti svih nas. Nisam nikad težila slavi i blještavilu. Kad mi se u devetnaestoj godini dogodio veliki uspjeh s ‘Hajde da ludujemo’, najviše me veselila prilika da dotaknem srca tisuća ljudi. Zbog iscrpljenosti i nekih drugih osobnih blokada, predala sam se svojoj vrhunskoj ekipi i ubrzo shvatila da zapravo nismo imali istu viziju moje karijere. Trebao mi je predah pa sam otišla u New York studirati mjuzikl. Nakon nekoliko godina života i rada na njujorškim pozornicama i klubovima (uz kazalište, nastupala sam s jazz i cabaret glazbom), počela sam pisati svoje pjesme koje su bile odraz mog duhovnog buđenja, iscjeljenja i traženja ljubavi. U Los Angelesu sam upoznala svog supruga Matthewa Camerona i zajedno smo započeli turneje po Americi – uglavnom u katoličkim crkvama. Voljela sam te koncerte jer sam radila s vrhunskim glazbenicima i mogla putovati sa sinovima (15 godina) koji su svake večeri pjevali sa mnom. Bili smo svi zajedno, bavila sam se onim sto najviše volim – glazbom koja inspirira – i bila nagrađena tisućama priča ljudi kojima je moja glazba pomogla’.
‘Nisam imala dovoljno životnog iskustva da bi se postavila i ostala zdrava u cijelom tom ludilu’
Kada joj se dogodila ta nezamisliva slava, bila je Tajči tek mlada djevojka. ‘Bila sam svega svjesna. Profesionalno sam bila spremna, imala sam iza sebe godine glazbene škole, scenskih nastupa i gaža s tatinim bendom. S jedne strane, moje godine su pridonijele tom uspjehu, publika je osjetila moju mladenačku radoznalost, ljubav i optimizam, ali s druge nisam imala dovoljnog životnog iskustva da bi se znala postaviti i ostati zdrava u cijelom tom ludilu’. Iz tog perioda života, najdraže joj se sjetiti njezine publike, djece koja su dolazila s cvijećem na binu. ‘Mališani koji su pjevali moje pjesme i grlili me. Pisma koja sam dobivala od obožavatelja, obogaćena crtežima i poljupcima. Spoznaja da sam nekom usrećila dan i izmamila osmijeh na lice još uvijek je najvrjedniji dio moje karijere. Prije par godina upoznala sam se s glazbenim menadžerom Mihovilom Bekom koji još uvijek čuva pismo koje sam mu poslala kao odgovor na njegov upit za autogram. Ispričao mi je koliko su mu moje rukom ispisane rečenice značile tada i kroz život. Zahvalna sam za svaku priliku u kojoj dajemo više nego primamo’.
‘Bila sam svjesna da ću ili puknuti, ili utjehu potražiti u alkoholu i drogi’
U toj mladosti i sveopćem ludilu, Tajči se prisjeća dana kada je stigla u Ameriku, pobjegavši od prevelike količine slave – obožavali su je fanatično. Preplavio ju je, kaže, osjećaj slobode. ‘Pasalo mi je da me nitko ne prepoznaje na ulici i da ne moram stalno biti pod šminkom i pod povećalom. Pasalo mi je i to da sam u Americi sama donosila odluke i dokazala sebi da sam sposobna za život i rad. Prestala sam živjeti u strahu da moram biti ‘poslušna’ kako ne bi ‘sve izgubila’, prisjeća se Tatjana. Dugo se pričao i nagađalo zašto je otišla od karijere koju je dotad izgradila, zašto je tako nagli rez napravila. Kaže nam da je prekretnica bila lutkica Tajči, koju je tada tvornica u Labinu izradila, i koja je bila jako popularna među njezinim obožavateljima. ‘Lutkica je lijepa i uvijek nasmijana. Lutkica je tiha i nema svoj glas. Netko drugi upravlja njenim pokretima, nogama, rukama, svlači i oblači odjeću na njeno tijelo. Kad sam se vidjela u toj lutkici, znala sam da moram napraviti promjenu. Imala sam puno neiscijeljenih emotivnih boli koje su me iznutra tiskale i uzrokovale mi osjećaje srama, krivice, nesigurnosti i manje vrijednosti. Bila sam svjesna da ću ili puknuti, ili utjehu potražiti u alkoholu i drogi. Odlučila sam da se odmaknem od svega da bi ‘resetirala’ svoj sistem. Veliku snagu mi je davala pomisao na obožavatelje – djevojčice koje su željele ‘kad odrastu biti Tajči’. Nisam im htjela dati primjer žene lutkice’, ističe.
‘Kad bol dođe, stanem, prepoznam ju i pustim da prođe kroz mene’
U životnoj prekretnici, u Americi je upoznala ljubav, spomenula je svog supruga Matthewa Camerona, koji je, nažalost, nedavno preminuo uslijed borbe s teškom bolesti. Krstarenje koje organizira način je, kaže, da pomogne drugima – a kroz to i sebi. ‘Pomaganjem drugima pomažemo sebi. Izabela i Svemir (osnivači Verbasana Yoga studija) su wellness tim za krstarenje – i ono što meni trenutno treba. Kad bi me netko pitao kako se nosim s gubitkom supruga i emotivnom boli, odgovorila bi iskreno – teško je. Moj suprug je bio i moj poslovni partner i izvrstan otac, vrlo prisutan u životima naša tri sina. Kako je puno ljudi pitalo, tako sam ja taj odgovor ponavljala. U jednom trenutku sam se prisjetila da mi sami programiramo mozak repetitivnim mislima i stvaramo svoju stvarnost. Odlučila sam da ‘teškoću’ situacije zamijenim ‘izazovom.’ To je primjer kako se nosim situacijom. Kad bol dođe, stanem, prepoznam ju i pustim da prođe kroz mene. Umjesto da se zaglavim u uspomenama i žalosti za onim čega neće biti, misli usmjerim na sadašnji trenutak i sve što je dobro u mom životu – djeca, glazba, moja majka, prijatelji koji su mi podrška i oslonac, spoznaja da nismo sami nego smo uvijek povezani u božanskoj ljubavi, ili nešto sasvim sitno kao mala crvena paprika iz mog vrta’, objašnjava Tatjana.
‘Vaša djeca premda su s vama, ne pripadaju vama’
Kaže da u odgoju i odnosu s dečkima nastoji vjerovati im, poštovati ih i pronalazi s njima rješenje za probleme. ‘Kad sam rodila prvog sina, prijateljica Ivana Pihač mi je poklonila uokvireni citat Khalila Gibrana: ‘Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas, i premda su s vama, ne pripadaju vama. Te riječi oduvijek su mi bile voditelja u odgoju mojih sinova. Poštujem ih, vjerujem im, zajedno pronalazimo rješenja za probleme ili teškoće u kojima se nađu. Takav način roditeljstva zahtjeva puno vremena i strpljenja, i zahvalna sam što se bavim poslom uz kojeg sam im se mogla maksimalno posvetiti’, zaključila je legendarna glazbenica.
