U posljednje vrijeme sve su učestalije vulkanske aktivnosti, ali aktivnosti vulkana nisu nova pojava. Oni su obilježili povijest. Donosimo vam pregled poznatih vulkanskih erupcija.
Vezuv
Erupciji Vezuva koja je zatrpala Pompeje prethodili su brojni potresi od kojih je najrazorniji bio onaj 67. godine, sedam godina prije katastrofalne erupcije. Pompeji su se brzo oporavljali zahvaljujući svojoj snažnoj ekonomiji, no neke od obnova su još bile u tijeku kada je Pompeje zadesila konačna smrt. U kolovozu 79. godine oko 12 sati uz strahovit prasak “čep” od otvrdnute lave kojim je bio začepljen krater vulkana rasprsnuo se od nagomilanog pritiska. Eksplozija je izbacila stup vulkanskog materijala visok oko 20 km, koji je slijedila “kiša” malog kamenja, te vulkanskog pepela koji je zatrpao sve u radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo oko 20.000 ljudi.
Pompeji i obližnji Oplontis zatrpani su za samo nekoliko sati, a potresi i plimni valovi potrajali su sve do sljedećeg jutra. Na kraju je kiša stvrdnula impresivnu rijeku lave i pokrenula blatne lavine. Herkulanej je zatrpan iznimnom razinom blata od 20 metara, vjerojatno od jezera koje ispunjavalo krater vulkana prije eksplozije. Većina stanovnika Pompeja nije poginula od urušavanja zgrada, niti od vulkanskog kamenja s neba, već od otrovnih plinova iz vulkanskog kamenja.
Thíra
Minojska erupcija Thíre oko 1600. pr. Kr., bila je jedna od najvećih vulkanskih erupcija na Zemlji. Erupcija je uništila najveći dio otoka Thíra (kasnije otok Santorini), zajedno s minojskim gradovima u neposrednoj okolici i na sjevernoj obali Krete, što je doprinijelo opadanju minojske kulture. Pored toga, erupcija je izazvala značajne klimatske promjene na području Sredozemlja, Egejskog mora i većeg dijela sjeverne polutke. Postoje dokazi da je erupcija izazvala slab urod u Kini, inspirirala određene grčke mitove, doprinijela političkom kaosu u Egiptu te utjecala na mnoge biblijske priče u Knjizi Izlaska.
Krakatau
Nekad otočić iznenađujuće ljepote, a danas nenaseljeni vulkanski otok u Sundskom prolazu u Indoneziji veličine 10 km2. U snažnoj erupciji 1883. godine 13.000 puta jačoj od snage atomske bombe raznesen je veći dio otoka i poginulo je oko 36.000 ljudi, a okolni su otoci opustošeni. To je jedna od najpoznatijih vulkanskih eksplozija svih vremena. Od otoka je preostalo samo Rakatu.
Zvuk eksplozije čuo se u Australiji, na udaljenosti od 3500 km. Otok se urušio sam u sebe i pretvorio u prašinu. U zrak je odletjelo oko 19 prostornih kilometara vulkanskog materijala. Oblak prašine digao se 80 km uvis, a potom je godinama kružio oko Zemlje, prouzročivši smanjenje ljetnih temperatura i spektakularne zalaske sunca diljem svijeta.
Erupcija sama po sebi nije bila toliko smrtonosna, već su golemi valovi, cunamiji, koji su bili i viši od 40 metara kad se vulkan urušio, uništili 163 sela uz obale Jave i Sumatre.
Otok Krakatau nastao je vulkanskom aktivnošću, no bio je pasivan sve do erupcije 1680. godine. Jača erupcija od one 1883. godine zabilježena je samo kad je eksplodirala Tambora, na indonezijskom otoku Sumbawi. Ta erupcija 1815. godine izbacila je pet puta više vulkanskog materijala nego erupcija Krakataua. No, Krakatau je privukla više pozornosti.
Tambora
Vulkan na otoku Sumbawa u Indoneziji, visok 2722 metra poznat je po erupciji iz 1815.koja je bila jedna od najvećih vulkanskih erupcija u povijesti i koja je pridonijela klimatski anomalijama.
Erupcija 1815. g. čula se je do 2000 km udaljenih naselja na otoku Sumatra, dok je stup vulkanskog pepela bio vidljiv s otoka Borneo, Sulawesi, Java i Molučkih otoka. Zbog uništavanja poljoprivrednih usjeva u širem području, do čega je došlo zbog izbacivanja vulkanskog pepela, nastupila je glad i došlo je do pojave bolesti. Prema procjenama, ukupan broj žrtava bio je oko 71.000 ljudi, dok broj stradalih izravno od erupcije iznosi oko 11.000-12.000. Posljedica erupcije bila je i neobična hladnoća, zato što je dovela do smanjenja temperatura u svijetu za 0,4 do 0,7 stupnjeva celzijevih1816.godine zbog čega je ta godina nazvana godina bez ljeta.
Vulkan Saint Helens
Mount Saint Helens poznat po svom indijanskom imenu “Louwala-Clough”, odnosno planina koja koja ispušta dim, aktivan je vulkan u sjevero-zapadnom dijelu države Washington, u Cascade Rangeu. Vulkan, koji je mirovao od 1857., počeo je pokazivati znakove aktivnosti ranih 1980-ih, kada je magma počela stvarati pritisak unutar vulkana i izdizati planinu, uzrokujući time izbočenje sa sjeverne strane planine. Čunj se izdizao oko 150 cm na dan. Znanstvenici su upozorili da bi čunj visok oko 100 m mogao izazvati veliku lavinu, ali nitko nije mogao predvidjeti da će Mt. St. Helens eksplodirati jačinom 10-megatonske bombe.
Sve je započelo 18. svibnja 1980. godine, u večernjim satima. Potres magnitude 5,0 uzrokovao je klizanje oko 2 kubična km naslaga sa sjeverne strane planine prema rijeci Toutle. Vrući vulkanski plinovi i pare izlijetali su horizontalno kroz razvaljenu planinu, izderane grebene i sravnjene šume do udaljenosti 28 km.
Istovremeno, vrući, mjehuričasti oblak staklastog pepela i smrvljenih stijena izbačen je u atmosferu, balon eksplozivnog navlaženog pepela strovaljivao se površinom, i ljepljiva taljevina stijenja, magma, izdizala se iz dubine.
Začudo, tragačke ophodnje spasile su kasnije 198 ljudi s opustošenog područja. Ali ostalih 61 smrtno je stradalo ili proglašeno nestalim u pepelu i ruševinama.
Američki je kongres dvije godine nakon erupcije proglasio područje oko planine, u dužini od 45 tisuća hektara, nacionalnim spomenikom, namijenjen istraživanju, rekreaciji i obrazovanju.
Manua Loa
Mauna Loa najveći je vulkan na Zemlji s obzirom na obujam i jedan od pet vulkana koji sačinjavaju otok Hawaii u američkoj saveznoj državi Havaji. Tipično za područje sjevernog Pacifika, Mauna Loa aktivni je vulkan u obliku štita, čija se zapremina procjenjuje na 75.000 km3. Visina mu iznosi 4169,40 m, a od podmorskog podnožja 10.099 m. Ipak, susjedni vulkan Mauna Kea viši je za 37 metara.
Havajsko ime Mauna Loa znači “duga planina”. Lava koju vulkan erumpira siromašna je silicijevim dioksidom te se stoga sporo kruti pa Mauna Loa ima blage padine. To također znači da erupcije nisu eksplozivnog karaktera. Premda se procjenjuje da vulkan erumpira preko 700.000 godina i da se uzdigao iznad morske razine prije 400.000 godina, starost stijena na planini iznosi oko 200.000 godina.
Posljednja erupcija vulkana dogodila se 1984. godine. Premda u zadnjih dvjestotinjak godina nisu zabilježene ljudske žrtve, erupcije iz 1926. i 1950. godine uništile su neka sela na obroncima, a grad Hilo dijelom je izgrađen na okamenjenoj lavi nastaloj nakon erupcije s kraja 19. stoljeća.
Eyjafjallajökull
Tijekom 2010. godine islandski vulkan Eyjafjallajökull (“Islandski planinski glečer”) bio je poznat po seriji znatne vulkanske aktivnosti Eyjafjallajökulla. Bila je to prva vulkanska erupcija tog vulkana nakon gotovo 200 godina.
Seizmička aktivnost započela je već potkraj 2009., a erupcija od 14. travnja 2010. dovela je do najvećeg poremećaja zračnog prometa u povijesti Europe uzrokovanog prirodnom katastrofom. Milijuni putnika ostali su zaglavljeni u zračnim lukama.
Eevado del Ruiz
Erupcija kolumbijskog vulkana Nevado del Ruiz 1985. godine bila je relativno mala, ali rijeke blata izazvale su smrt otprilike 25.000 ljudi (Tragedia de Armero), zbog čega se ova erupcija smatra drugom najsmrtonosnijom u 20. stoljeću i četvrtom najsmrtonosnijom u povijesti bilježenja katastrofa uzrokovanih vulkanskim aktivnostima.
Pinatubo
Pinatubo je aktivni vulkan na zapadu filipinskog otoka Luzon, visok 1759 m.
Erupcija vulkana na planini Pinatubo 1991. bila je druga erupcija po snazi u 20. stoljeću (nakon erupcije vulkana Novarupta na Aljaski 1912.) i značajno je utjecala na klimu. Nakon gotovo 600 godina mirovanja u erupcijama u lipnju 1991. i kolovozu 1992. poginulo je oko 600 ljudi, a oko 650.000 ostalo je bez domova.
Novarupta
Novarupta vulkanska je kaldera (kružna depresija vulkanskoga podrijetla) visoka 841 metara u nacionalnom parku – Katmai na jugozapadu Aljaske. Nastala je 6. lipnja 1912. godine kao posljedica najveće vulkanske erupcije u 20. stoljeću.
U svega par dana nakon erupcije, oblak pepela pokrio je zapadni dio Kanade, nekoliko američkih država, da bi se uskoro spustio do Alžira. Sljedeće godine, uslijed nedostatka uobičajenih ljetnih monsuna, Indiju je pogodila suša
U svega par dana nakon eksplozije, oblak pepela prekrio je zapad Kanade i nekoliko američkih saveznih država, a do 17. lipnja spustio se do Alžira. U javnosti se tada pretpostavljalo da je taj oblak pepela, prašine i sumpornih para posljedica neke katastrofe koja je pogodila Kinu, jer je sljedeće godine, uslijed izostanka ljetnih monsuna, Indiju pogodila suša.
Iako od posljedica erupcije nije bilo ljudskih žrtava, ostale su velike posljedice na biljni i životinjski svijet.
