U našoj kulturi, nažalost, još uvijek prevladava mišljenje kako odlazak kod psihoterapeuta znači da je netko lud, da je slabih živaca, da nije opremljen za nošenje sa životom, da je slabić te da samim time nije potpuna osoba. Istina je pak da smo svi mi samo ljudi, u svoj svojoj veličini i snazi, ali također i u svoj svojoj ranjivosti i ograničenosti. Koliko god nam se to ne sviđa, ta činjenica i dalje ostaje.
Zapravo, što više bježimo od vlastite ranjivosti, to smo psihički više ograničeni, rigidniji. To više život udišemo plitkim uzdasima, a ne punim plućima. I to više nas „žuljaju“ oni koji pomoć i podršku traže putem psihoterapije, koji imaju hrabrosti reći da ne znaju sve odgovore i da se sa nekim stvarima u svom životu teško nose. I zato nam bude lakše reći „Joj, vidi njega/nju! On/ona ti ide na psihoterapiju.“ Dakle oni tamo negdje su ludi i poremećeni, a mi smo zdravi. Crno – bijeli svijet. A naravno mi smo oni koji spadaju u ovaj bijeli, zdravi dio. I nadamo se da ćemo se što dulje zadržati na toj strani svijeta.
A koliko je samo istina drugačija! Sam dolazak na psihoterapiju implicitno je priznanje vlastite ranjivosti i nesavršenosti. I da, podrazumijeva hrabrost. Hrabrost suočiti se sa sobom, hrabrost prihvatiti sebe u svojoj nesavršenosti i hrabrost za promjenu. Psihoterapeuti u svom radu ne susreću nikakve slabiće ni luđake, već osobe koje daju do znanja da im je teško, da neke stvari u svom životu ne razumiju, da bi voljeli da im život bude drugačiji, lakši, ispunjeniji. Da imaju neke simptome, neka ponašanja i reakcije koje ih zbunjuju, koje ih povređuju, koje povređuju ljude s kojima su u odnosu i s kojima dolaze u kontakt. Da u svojim odnosima na poslu ili u obitelji kao partneri ili roditelji imaju poteškoća, da ih muči samoća udovištva ili neizvjesnost egzistencijalne situacije. Da još uvijek osjećaju posljedice neke davne ili ne tako davne traume i pitaju se može li njihova stvarnost sada i u budućnosti biti drugačija. Ili su pak općenito zadovoljni sa svojim životom, ali situacija ili životno razdoblje u kojima su se našli pred njih postavljaju zahtjeve s kojima se do sad nisu susretali i voljeli bi istražiti na koji način se mogu lakše, učinkovitije, sa većim zadovoljstvom nositi sa okolnostima u kojima se nalaze. To su naši prijatelji, rodbina, ljudi iz susjedstva, iz trgovine, iz parka, sa treninga, sa posla. Ljudi koji se od drugih značajno razlikuju po hrabrosti odluke odlaska na psihoterapiju. Ti ljudi smo i mi sami, kad odaberemo taj put.
Psihoterapija je tu radi osobnog rasta i razvoja. Uloga psihoterapeuta je biti podrška klijentu u osvještavanju postojećih obrazaca reagiranja (stavova, ponašanja i emocija) koji koče njegovu životnu kvalitetu i zadovoljstvo te mu kroz psihoterapijski rad biti podrška u biranju svojih vlastitih drugačijih načina reagiranja koji dovode do pozitivnih promjena. Radi se o procesu, a ne brzopoteznim rješenjima. Klijent kroz psihoterapiju bolje upoznaje sebe te na temelju toga izgrađuje svoje daljnje životne izbore. To iziskuje vrijeme i donosi trajne promjene.
Psihoterapeut pritom nije sveznajući, svemogući stručnjak, nego suputnik u istraživanju klijentovih mogućnosti i podrška na putu. Psihoterapeut je kao štaka o koju se onaj koji ima „ranjenu nogu“ privremeno opire i u njoj pronalazi podršku dok rana ne zacijeli. Nakon toga nastavlja život bez štake koristeći novostečenu snagu u vlastitim nogama.
Iva Konjevod, mag. psihologije, profesionalni je trener komunikacijskih i prezentacijskih vještina te vještina rješavanja konflikata i suočavanja sa stresom. Završava edukaciju za gestalt psihoterapeuta pri Institutu za integrativnu gestalt terapiju Wurzburg (IGW), Njemačka. Potaknuta osobnim iskustvom kvalitetne pripreme za dva prirodna poroda osmislila je tečaj psihološke pripreme za porod i roditeljstvo.
