Na brojnim je primjerima pokazano da mrežni jasenovački popis sadrži mnogo pogrešaka (Pouzdanost, popunjenost i samodosljednost ‘Poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.’, Istraživanje pokazalo – popis žrtava u Jasenovcu nije vjerodostojan!, ‘Poimenični popisa žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.’ i njegovo nepodudaranje s izvorišnim dokumentima, Kolika je cijena nepravilnosti popisa jasenovačkih žrtava?, Skriva li Slavko Goldstein namjerno istinu ili nije dovoljno sposoban za njezino otkrivanje?, Što se točno događalo s mrežnim jasenovačkim popisom do lipnja 2015. godine?, Židovsko pomaganje Hrvatskoj, Znači li odlazak u inozemstvo smrt?, Koliko treba vjerovati lažljivcu?, Mrežni jasenovački popis: Svaka dodatna informacija vezana uz taj popis od velikog je značaja, Jesu li partizani krivi za neke jasenovačke žrtve?, (Ne)kulturni mačak u vreći, Jasenovački popis – laž poželjnija od istine?, Jasenovac – slučaj Pilc i Jasenovačka pljačka novaca Ministarstva kulture i Jasenovački popis: Manipulacije s poznatima i slavnima, Korištenje žrtava Auschwitza za jasenovački popis, Jasenovac i memorandumska hrestomatija i Slavko Goldstein – tragika, mitomanija i laž i Crveni kustosi mogli bi na popis žrtava uskoro uvrstiti crvenkapicu i vuka, Jadovno u bezdanu mitova – beskrajna proizvodnja laži, Laganje o Borisu Tadiću i Jasenovcu i Jadovno i Jasenovac ili Ogigija). U jednom od prethodnih članaka je za preko 130 osoba za koje mrežnoj na stranici http://jadovno.com/imenicni-popis/ postoje svjedočanstva da su stradale u Jadovnom pokazano kako se istovremeno nalaze i na mrežnom jasenovačkom popisu.
Te su osobe bile pronađene na temelju riječi Jadovno u polju za napomene u mrežnom jasenovačkom popisu te dodatnom provjerom postojanja u popisu žrtava logora Jadovno čime su potvrđene kao lažne žrtve Jasenovca.
Zanimljivo je da se među tim lažnim žrtvama našao i djed bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića za kojeg se u napomenama osim Jadovnog navodi i to da je bio borac što je važan detalj koji će se iskoristiti kasnije u nastavku članka. Bilo bi vjerojatno naivno očekivati da se ovakvo lažno umnažanje žrtava zaustavlja samo na osobama s napomenama o Jadovnom.
Naime, ako se usporede dostupni podatci svih osoba iz popisa žrtava logora Jadovno te mrežnog jasenovačkog popisa, moguće je pronaći još stotine novih i prethodno nespomenutih podudaranja. Zbog tako velikog broja je u ovom članku obrađen samo jedan dio njih, dok će se ostatak obraditi u nekim od budućih članaka.
Na oba popisa 162 osobe
Ako se pogledaju osobe u oba popisa i ako se traži podudaranje u imenu, prezimenu, imenu oca, godini i mjestu rođenja ili se radi o geografski vrlo bliskim mjestima, onda se na oba popisa nalaze ove 162 osobe: Manojlo Adamović, Miljenko Aleksander, Mlađen Banjac, Đuro Banjeglav, Anđelko Belović, Pavle Belović, Đorđe Berak, Jovo Besedić, Bogdan Besedić, Milutin Besedić, Cvijan Blagojević, Risto Borovina, Gojko Borozan, Nikola Bosanac, Pero Božić, Vaskrsije Božić, Milan Božičković, Stevo Božović, Branko Božović, Nikola Božović, Jovo Bratić, Nedeljko Bukvić, Dušan Bukvić, Đorđe Bukvić, Ljubomir Čavić, Dušan Čokorilo, Mihajlo Ćirović, Mirko Ćorluka, Čedomir Daničić, Bencion Danon, Jozef Danon, Miloš Delić, Stevo Dević, Milan Džabić, Damjan Đerić, Đorđe Đokić, Gojko Đukić, Petar Đukić, Bogdan Elezović, Mirko Ešpek, Hajnrih Fertig, Bogdan Filipović, Pavle Filipović, Šalom Finci, Nenad Gavrić, Spasoje Gavrić, Savo Gavrić, Desimir Gačić, Nikola Grahovac, Petar Grahovac, Risto Grahovac, Živko Grozdić, Risto Hamović, Dragan Ivičić, Rade Ivković, Srboslav Jagodić, Marko Janjić, Stojan Janjić, Savo Janković, Milan Jeremić, Radovan Joka, Petar Joksimović, Ilija Jovanović, Lazar Kapor, Mihajlo Kisić, Đorđe Kitić, Špiro Knežević, Vojislav Knežević, Milutin Knežević, Vlado Komljenović, Dragan Kordić, Nikola Kosijer, Nikola Kovač, Nedeljko Kovačević, Petar Kovačević, Savo Kovačević, Milan Krajčinović, Klaudija Kraus, Stevo Krga, Dane Krga, Vladimir Krulj, Lazo Kulidžan, Marija Lemaić, Jovo Letina, Salamon Levi, Đuro Lončar, Pero Mandić, Marko Manojlović, Aleksa Manojlović, Milan Marinković, Veljko Medan, Dušan Miljanić, Milan Milojčić, Milan Milušić, Marko Mirković, Nenad Mirković, Milan Miskin, Mile Mitrić, Samuel Montijas, Mošo Montijas, Mihajlo Mrkić, Hugo Najbah, Vasilije Nikodinović, Žarko Novaković, Aleksa Novković, Tomo Novković, Dimitrije Pantelić, Mlađen Pantić, Blagoje Paravac, Dušan Pavković, Savo Pašalić, Miloš Petrušić, Dmitar Plećaš, Dušan Popović, Uroš Popović, Nikola Popović, Marko Preradović, Gojko Rakić, Mihajlo Rakić, Adam Rakić, Milan Ratković, Luka Račić, Mihajlo Reljić, Jovo Repović, Vasilije Salatić, Aron Salom, Savo Samardžić, Anđelko Samardžić, Mihajlo Stanimirović, Danilo Stanić, Mićo Stanišić, Milivoj Subotić, Tomo Svorcan, Ignjatije Šajatović, Ljubo Šešum, Stjepan Šiftar, Obrad Šiljegović, Gligorije Škrpan, Miloš Tepić, Božo Terzin, Petar Trkulja, Stevo Umljenović, Đuro Vasiljević, Aleksa Vidović, Đuro Vitanović, Dušan Vitanović, Pero Vlaisavljević, Simo Vujanović, Špiro Vujinović, Bogdan Vujić, Radovan Vujić, Gajo Vukičević, Stevo Vukojević, Gosto Vuković, Petar Žigić i Mile Živković pri čemu kod ovih 6 u popisu žrtava logora Jadovno nije navedeno ime oca, ali su iz istih ili susjednih naselja: Petar Bjelica, Miloš Bućan, Nemanja Đurica, Milan Gačić, Milan Šakić i Jovo Vitanović.
Svi preostali podatci o navedenim osobama ovdje zbog prostora namjerno nisu navedeni, ali su javno dostupni na stranici http://fly.srk.fer.hr/~nbanic/popis/ u odgovarajućoj datotetci. Tamo je također dostupan i cijeli popis žrtava logora Jadovno koji se ovdje koristi što bi zainteresiranim čitateljima moglo olakšati samostalnu pretragu u odnosu na korištenje ponuđenog mrežnog sučelja.
Ono što brzo postaje očito je to da se među 162 navedene osobe nalaze samo dvije žene, jedna Srpkinja i jedna Židovka, a sve ostalo su muškarci. Dodatan zanimljiv podatak je da je prosječna starost navedenih osoba oko 37 godina, dakle pretežno se radi o najvitalnijem i za rat najsposobnijem dijelu stanovništva. Da se radilo o planiranom i ciljanom etničkom čišćenju, udio žena i djece među žrtvama koincidirao bi s demografskim značajkama ciljane grupe stanovništva. Tako je i razumno za pretpostaviti da bi mlađe stanovništvo lakše pobjeglo i da bi među žrtvama dominirale starije osobe.
Nadalje, neka imena s popisa dvostrukih žrtava iz Jadovnog i Jasenovca mogla bi čitateljima biti poznata iz Drugog svjetskog (Savo Kovačević, Hamović) i Domovinskog rata (Stanimirović, Kapor). Kao da se u zadnjih dvadeset ili sedamdeset godina ništa promijenilo nije. Općenito se među spomenutim srpskim imenima izdvajaju tri područja prema mjestu rođenja navodnih žrtava. Prva grupa imena je iz istočne Hercegovine gdje dominiraju prezimena romanovlaških pastira koji potječu s Durmitora kao primjerice i Radovan Karadžić. Pretežno se radi o prezimenima koja se povezuju s četnicima ili kako si u zadnje vrijeme tepaju antifašistima. U tom području su u Drugom svjetskom ratu haračile snage tzv. Dobrovoljačke vojske Jugoslavije – paramilitarne postrojbe sastavljene od četnika i komunista. Druga grupa su navodne žrtve iz Vozuće uz rijeku Krivaju i na Ozrenu u središnjoj Bosni. To je kraj poznat po četništvu.
Tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu vodile su se ogorčene borbe za Vozuću u srpskim medijima nazivane „srpskim Staljingradom“. Treće područje nalazi se na važnoj prometnici između Križevaca i Koprivnice i nastavlja se na područje Kalnika s nekoliko sela naseljenih Srbima. Već spomenut izraziti nedostatak ženskih imena i dobna struktura navodnih žrtava ukazuje da bi se u sva tri slučaja moglo raditi i o pripadnicima paramilitarnih postrojbi koje su ratovale protiv tadašnje države Hrvatske.
Dodatna činjenica koja može voditi u takvom smjeru razmišljanja je i spomenuta napomena da se kod djeda Borisa Tadića potencijalno radilo o borcu. Treba naglasiti da su već u više navrata otkriveni pokušaji plasiranja partizanskih boraca pod jasenovačke žrtve. Tako je primjerice Darko Komar upozorio da Nikola Heraković nije bio jasenovačka žrtva, već partizanski samoubojica, a Tomislav Lipak je upozorio da Jandro Lipak također nije bio jasenovačka žrtva, već partizanski bolničar poginuo u borbi.
Ove laži predstavljaju samo jednu vrstu od svih već pokazanih vrsta laganja vezano uz Jasenovac. Od ovdje navedenih osoba vrijedi spomenuti da za Hajnriha Fertiga postoji svjedočanstvo u digitalnom arhivu. Podatci o njegovoj smrti temelje se na izjavi partizanskog majora Alberta Atijasa u kojoj se navodi da Heinricha Fertiga nije sreo od 1939. godine, a poslije 1945. godine doznao je iz nenavedenog izvora da je Fertig navodno uhićen u lipnju 1941. godine, da je bio u nekoliko zatvora i da je navodno ubijen u Jasenovcu. Pouzdanost njegovog iskaza je upitna što se vidi i po tome što se Fertiga ubraja i u žrtve iz Jadovnog.
Teroristi su oni koji se bore protiv države
Masovnije popunjavanje jasenovačkog popisa s potencijalnim pripadnicima partizanskih i četničkih postrojbi novi je element u priči o jasenovačkom popisu. U slučaju kada se radi o pripadnicima četničkih i komunističkih paravojnih postrojbi, oni ne spadaju pod civilne, već pod ratne žrtve te uvjetno govoreći i pod neku vrstu terorista.
Naime, teroristi su oni koji koriste nasilne metode za napad na državu i koji pritom vrše napade i na civilne ciljeve. Protiv takvih svaka država provodi protuterorističke i redarstvene akcije.
To nam je poznato iz Domovinskog rata. Tako su se protiv partizana i četnika provodile akcije koje se danas nazivaju protuterorističkima. Netko bi mogao reći da se korištenjem ovakvih pojmova na neki način vrijeđa prave žrtve, ali ne uzeti u obzir spomenute indicije, nepravilnosti i već viđene primjere da bi se bolje promislilo o cijelom slučaju te jednostavno ignorirati sve izloženo bilo bi vrijeđanje logike i ograničavanje znanstvene potrage za istinom.
Koji god bio odgovor na postavljeno pitanje, kad je riječ o zločinu ili protuterorističkim akcijama, sigurno je da se lažnim navođenjem navodnih žrtava Jasenovca i njihovim namjernim neuklanjanjem i dalje čini zločin protiv istine. Znači li takva ustrajnost u neispravljanju tih pogrešaka možda da su djelatnicima koji održavaju mrežni jasenovački popis na neki način teroristi protiv istine?
Zato se vrijedi vratiti na početak – osim što se u slučaju gore spomenutih osoba radi o očitim lažnjacima na mrežnom jasenovačkom popisu, postavlja se pitanje koliko njih su zaista civilne žrtve, a koliko možda žrtve protuterorističkih akcija? U dodatnom promišljanju odgovora na ovo pitanje mogli bi pomoći dodatni podatci i analize na ovu temu koji će biti objavljeni u budućim člancima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
