Svakoga od nas, Bog je stvorio i u stvaranju nam usadio čežnju. Može čovjek oslobođen od Boga kao ateist, agnostik ili kako god se zvao lutati, ali priznati je svakome, da nas iznutra nešto vuče Višem, izvan ovoga svijeta, kako bi popunili prazninu koja ostaje i nakon karijere, lijepo uređene vile i naizgled sretne obitelji.
To ‘Više’ se zove čežnja za svojim Stvoriteljem.
Da je zadovoljimo lutamo i tražimo načine kako ispuniti rupu u našim srcima.
Klanjamo se raznim oltarima po trgovačkim centrima, nedjeljom otvaramo dućane kako bi kupili i zakrpali tu prazninu… Ne ide nam.
Trošimo novce na razne čarobne napitke kako bi besprijekorno izgledali. Idemo u elitne welness i fitness centre kako bi nam mišice čvršće izgledale. Zavidimo čak i na frizurama, želimo istu torbu kakvu nose naši estradnjaci. Godinama se mučimo s kilogramima…. Mijenjamo lica i tijela. Umjesto ljudi od krvi i mesa postajemo voštane figure. Ne marimo jedni za druge, a baš u pravom trenutku pojavio se i selfi koji nas gleda točno kako mi želimo…
Tražimo i dalje ono ‘Više’, ali smo sve dalje od njega. Ne marimo više za tijelom u kojem živimo, čednost prodajemo i svlačimo se za reklame finih kremica. Predstavljamo tijela nekih savršenih mjera.
Ne zaljubljujemo se, plašimo se da bi zaljubljenost mogla prerasti u ljubav, a bojimo se dati nekome do kraja.
Ne rađamo, jer će nam se tijela deformirati, ali kralju kojega rodimo, mora se pokloniti cijeli svijet…
I dok se mi zabavljamo sobom, uvode nam se kojekakvi zakoni. Djeca nam imaju cijeli niz prava nad roditeljima. Već u prvom razredu osnovne škole imaju pravo mijenjati vjeru i spol. Imamo zakone koji zatvaraju majke koje u nevolji ostave dijete pred crkvom, a puštaju na slobodu one koje pobace nerođeno. Imamo zakone kojima je dozvoljena eutanazija kako bi se smilovalo umirućem. Imamo udruge koje se u isto vrijeme bore za pravo žene na pobačaj i nude nam program zaštite djece od nasilja.
I to sve prolazi kraj nas u tišini, dok mi pratimo stoti prekid veze neke naše pjevačke zvijezde.
Ma čovjek je stvoren da ljubi Gospodina. I da ljubi bližnjega kao samog sebe. Ne da se bavi vlastitom vanjštinom, dok mu duša iznutra vapi, zapuštena.
Dok gledamo tijela savršenih mjera s naslovnica, pitamo li se nekad, gdje nam nestade ljubav.
Ona ljubav kojom muž gleda svoju nenašminkanu ženu i dok mu ljuta prigovara. Kojom se vole djeca i kad više nisu izvrsna. Gdje nestade ona ljubav koja senilnog roditelja grli u vlastitom, a ne u staračkom domu? Gdje je ona ljubav koju imaš priliku dati i primiti uz postelju umirućega? Ona koja bolesniku pomaže ustajati iz kreveta…
Zar smo sastavljeni samo od mjera i osjećaja? Zar naslovnica novina ne trpi ljubav koju nam je Bog usadio u nas?
Koliko god mislili da smo jaki, da nas ne dotiče ova servirana nam stvarnost, varamo se. Okolina nas itekako oblikuje i sugerira nam trulo i kvarno pod normalno.
Kad bi barem pokušali jedan dan gledati dušom, vratili bi se Izvoru i bili ispunjeni i ostvareni ljudi.
Samo jedan dan uzmimo Evanđelje, otvorimo nasumce stranicu i Bog će nam reći što nam je činiti. Jednom kad nam se Bog obrati, to je to.
Za Njim nam je radosno ići.
