Pandemija koronavirusa nas je natjerala da značajno promjenimo neke aspekte funkcioniranja našeg društva, te da mnoge stvari preispitamo ili promjenimo. Nisu sve promjene loše, i sigurno je da ćemo neke od njih zadržati i u budućnosti.
> Homeschooling: Što trebate znati o obrazovanju kod kuće – na koje nas je sve natjerao koronavirus?
Školovanje je svakako jedno od gorućih pitanja od samog početka pandemije. U školama se okuplja puno ljudi (učitelja, djece, dodatnog osoblja…) i teško je osigurati mjere socijalnog distanciranja, pogotovo među mlađom djecom. Zbog toga je jedna od prvih mjera bila suspenzija nastave i prelazak na tzv. online školu. Ipak ni uz najbolje namjere ne mogu se sve aktivnosti kvalitetno prenijeti u online sferu, pa tako svakodnevno čitamo i slušamo o problemima kojima su pritisnuti mnogi školarci, roditelji i učitelji. Iako se svaka dob školaraca susreće sa specifičnim problemima, sama forma nastave je zasigurno najzahtjevnija najmlađima. Popuštanjem mjera, škole su djelomično otvorene jer za mlađu djecu osim obrazovne imaju i funkciju čuvanja dok su roditelji na poslu. S obzirom da epidemija i dalje traje, mnogi su roditelji i dalje suočeni s pitanjem što će se događati na jesen, da li je pametno poslati djecu u školu, osobito ako netko od članova kućanstva spada u rizičnu skupinu. Cijela je situacija kaotična, nitko ne zna kako će izgledati nova školska godina. Stabilnost i dobra organizacija su jedan od nezanemarivih aspekata u školovanju, osobito mlađe djece, a također roditelji koji su primarni odgojitelji svog djeteta trebaju imati priliku uskladiti dječje obrazovanje, svoje obaveze i obiteljske obaveze na odgovarajući način. Ovako se čini da će i od jeseni i roditelji i nastavnici morati balansirati na vjetrometini dnevnog broja novih slučajeva, samoizolacija i epidemioloških preporuka i online nastave.
Čini mi se da bi dio rješenja ovog, nimalo jednostavnog problema bilo uvođenje školovanja od kuće.
Školovanje kod kuće, trenutno je ilegalno u Hrvatskoj, međutim dozvoljeno je i regulirano u mnogim razvijenim zemljama svijeta koje na taj način prepoznaju i priznaju primarnu ulogu roditelja u obrazovanju. Tako je ovaj oblik obrazovanja dozvoljen i reguliran u npr. SAD-u, Kanadi, Finskoj, Poljskoj, Finskoj, Sloveniji…, a u Italiji i Irskoj je čak omogućen ustavom. Većina država ima načine provjere provođenja školovanja, a čest oblik je da škola u koju je dijete upisano jednom ili dva puta godišnje provodi ispitivanje i ocjenjivanje djeteta, te po završetku dijete dobiva svjedodžbu te škole.
Ideja školovanja kod kuće je da roditelji preuzimaju odgovornost za provođenje obrazovanja svog djeteta. To najčeće znači da će sam roditelj podučavati svoje dijete, ali ne isključuje i mogućnost da roditelj sam odabere i “zaposli” osobu koja će s djetetom proći neko gradivo.
Iako se možda na prvi pogled čini da je nastava kakva se provodila za vrijeme epidemije svojevrsno školovanje kod kuće, radi se o potpuno različitim stvarima. Školovanje od kuće znači da roditelji postaju profesori sa svim odgovornostima i dužnostima koje idu uz to: planiranje tempa obrade gradiva (unutar zadanih rokova i kurikula), zadavanje zadaće, provjera usvojenosti gradiva, određivanja rasporeda sati i vremena održavanja kućne škole koji je najbolje prilagođen potrebama školarca ali i ostatka obitelji.
U online školi situacija je bila drugačija: profesori određuju tempo, zadaće, provjere i vrijeme škole, a na roditelju je uglavnom asistenska uloga oko izrade i predaje zadaće te dodatnog pojašnjavanja gradiva.
Bez imalo prigovora ili gloroficiranja jednog ili drugog sustava treba jasno definirati razlike.
Sigurno da i jedan i drugi sustav imaju određene prednosti i mane, te dok je nekim roditeljima drago slijediti upute on-line škole, drugi se možda žele više ili drugačije aktivirati u obrazovanju svoje djece.
