Nasilničko ponašanje je odgovor djeteta na neku frustraciju i to naučen odgovor. Ako dijete boravi u obitelji ili nekom drugom okruženju gdje se često događaju ispadi bijesa, neugodne scene svađe, tuče, dijete vremenom nauči takav obrazac ponašanja pa isti primjenjuje u situacijama kad se javi neki problem. Nasilnička okolina odgaja dijete nasilnika. Takvo ponašanje nije naslijeđeno nego naučeno. U djetetu se skuplja frustracija i ono je se na takav način pokušava osloboditi.
Fizička agresija se može javiti i kao reakcija na neke promjene koje dijete ne želi prihvatiti: polazak u vrtić, školu, promjena mjesta stanovanja, rođenje brata ili sestre, svađa u obitelji, rastava roditelja, smrt bliske osobe… Ali isto tako se može javiti i kod prezaštićene i razmažene djece koja su navikla da sve bude onako kako oni žele, koja ne znaju za pojam „ne“ i kada se nađu u okruženju u kojem postoje pravila ponašanja. Takva djeca nisu navikla na suradnju i dijeljenje.
Oni se ne znaju igrati niti su naučena na partnerski odnos s drugim osobama s kojima dolaze u interakciju. Oni moraju u svemu biti glavni i prvi. Ukoliko to nije moguće reagiraju nasilničkim ponašanjem. Takvim ponašanjem djeca skreću na sebe pozornost i očekuju reakciju odraslih.
Najvažnije je pronaći uzrok takvom ponašanju. Nije dovoljno samo adekvatno odgovoriti na agresiju, treba ukloniti uzrok. Važno je da dijete nema model agresivnog ponašanja, ne smije ga se oštro kažnjavati jer na takav način samo se podupire agresivno ponašanje. Na nasilje se ne smije odgovarati nasiljem, prijetnjama, ucjenama ili nekim drugim nepedagoškim postupcima.
Nije rješenje ni davanje previše pozornosti jer tada dijete dobiva upravo ono što je željelo postići takvom reakcijom. Odmaknite ga fizički od drugih osoba ili stvari, ali ne zatvoriti ga u drugu prostoriju, nego samo udaljiti u drugi dio prostora u kojem boravite. Budite mu u blizini i ne reagirajte na ispade bijesa. Kada se smiri objasnite mu da je takvo ponašanje neprihvatljivo, nitko ne želi prijatelja koji nanosi bol i uvredu, s takvom djecom se nitko ne želi igrati.
Pokušajte ga staviti u poziciju povrijeđenog: „Kako bi se ti osjećao da netko tebe tuče?“
Treba reagirati odmah na početku pojave takvog dječjeg ispada jer ako se ne poduzme ništa pedagoški adekvatno takvo ponašanje će postati neurotski oblik dječje reakcije. Takvo dijete treba maknuti iz okruženja koje ga može dovesti u sukobe, napetosti, frustracije, nezadovoljstvo. Treba graditi pozitivnu atmosferu, razumijevanje, nježnost, ljubav… Treba mu osigurati stvaralačke aktivnosti, „zaposliti ga“. I dosada može biti kod takve djece okidač za neprimjereno ponašanje.
Važno je ne opominjati stalno. Često treba naglašavati one dobre osobine kod djeteta. Ako stalno spominjete loše postupke, a dobre ne primjećujete, dijete će shvatiti kao način na koji može privući vašu pažnju jer reagirate samo kad učini nešto loše.
Nemojte očekivati da će takve reakcije odmah nestati čim primijenite pedagoške mjere. Otvoreno razgovarajte s odgojiteljima ako dijete polazi predškolsku ustanovu i s osobama koje, uz vas, brinu od djetetu. Dogovorite načine reagiranja na neprimjereno ponašanje. Morate biti dosljedni.
Ukoliko se dijete nasilnički ponaša i nakon određenog vremena i poduzetih adekvatnih odgojnih mjera trebate zatražiti savjet stručnjaka.
Vaša pitanja šaljite na pitanjazaklementinusuljug@narod.hr
* Klementina Šuljug je odgojiteljica s međunarodnom MEPI diplomom i 15 godina rada u Montessori vrtiću, a stručno se usavršavala po Montessori metodi za djecu s poteškoćama. Iza nje je dugogodišnji rad s djecom s poteškoćama. Ima međunarodnu diplomu za vjerski odgoj djece predškolske dobi po načelima Montessori pedagogije te je završila doškolovanje za župne suradnike i katehezu djece na KBF-u u Đakovu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
