Prošla je već skoro godina dana od moje zadnje kolumne i moram priznati da mi je toliko nedostajalo piskaranje, prelijevanje misli na ovaj virtualan papir.
Sada, kada se okrenem iza sebe vidim što jedna godina nosi sa sobom – beskrajne praznine, zime bez Njega, tamne tišine, buđenje u trenu kada se samoća i ljubav zamijene i onda bude sve nekako bolje, šarenije, lakše, nasmijano… ali i dalje ostaje ta jedna tema koja mene već dulje vrijeme mori; jer je nepravedna, ismijana. Ismijana je od onog tko ju servira kao nešto što je super cool, moderno. Sve više postajemo pristaše pomodarstva uopće ne razmišljajući što će nam vrijeme donijeti. Često, prečesto nismo niti svjesni što se to događa oko nas bili kršćani ili ne, pogotovo u životima nas žena koje padamo na te fore kao kesteni poslije vjetra i kiše.
Gdje je nestao taj otac? Taj tata?
Evo ubija me pomisao da je danas sve više i više očeva koji su rastavljeni a koji imaju jedno, dvoje, troje djece koja sada žive s majkom. Ili s majkom i nekim novim “likom” kojeg onda isto tako nazivaju ocem; tatom jer je to kao sasvim normalno. A onaj pravi otac, onaj pravi tata stavljen je u ulogu samo jednog bankomata i plaćanja alimentacija sa konstantnim strahom hoće li imati dovoljno novaca ili će možda u zatvor ako mu slučajno zaškripi a povrh svega i nakon toliko truda i odricanja od vlastitog života i postojanja ne može do svog djeteta jer eto, uvijek je nešto – ili sada spava ili se kupa ili se ne mogu družiti taj vikend jer ga onaj “drugi tata” vodi na nečiji rođendan ili je bolestan ili, ili, ili… i onda nakon nekoliko takvih tjedana, mjeseci dolazi to isto dijete i kaže ti da je otac onaj koji živi s njime i brine se oko njega?! Više nismo samo u onom nekom mentalnom sklopu da naglo rastavom roditelja dobiješ još jedan set, nego da se uloge kompletno zamijene, kao da je to samo tako. Mama je jedna, nezamijenjiva. A tatu ćemo mijenjati, bez obzira kaj je tamo negdje živ, diše i željno iščekuje taj dan kada će vidjeti svojeg potomka. Pokunjeno čeka priliku jer mu se prijeti sudovima i inim institucijama – novi je bolji, jer je novi a sve što je novo je odlično. Dok ne zastari, pa ponovno tražimo nešto novo?
Nestalo je još nekoliko očeva…
Jedan koji dolazi nakon posla kući, sigurno oko 16:30 ali jedino što ga dočeka je praznina, šupljina, hladno jelo, tišina i samoća… jer, majka vozi djecu po aktivnostima da slučajno nešto ne propuste u životu pa tako idemo u glazbene škole, razne jezike, likovne radionice, plesove, sportove jer svi su oni mlade nade i jako talentirani i jednostavno moramo razvijati njihove talente, čim više tim bolje. Da bi danas sutra bili, što? Plesači, svirači, umjetnici…? Žena obično dolazi doma ubijena i nastavlja se baviti svojim poslom oko djece uopće ne primjećujući da joj život nestaje i da joj nestaje i muž i brak i ljubav, sve pomalo nestaje, sve baca u vjetar i onda se pita, kada osjeti samoću i prazninu u svom bračnom krevetu, što se to točno dogodilo?! Jer ona tako nešto nakon toliko truda uopće ne zaslužuje. Ona samo zaslužuje priliku biti sretna a taj grozan muž ju je samo tako ostavio! Nema veze, zamijenit će ga novim jer očevi su zamjenjivi.
Nestao je još jedan…
Uhhh taj razlog nestajanja mi je jedan najgori a taj je, da je taj otac toliko radio da bi zaradio za sve prohtjeve svoje obitelji da je jednostavno jednog dana zaboravio uopće gdje mu je dom pa je odlučio da ide samo s posla na posao i šalje novac za sve silne tenisice, frizurice, nokte, tetovaže, masaže, kave, cigarete i slične stvari jer evo, nikada nije dosta. Uvijek nam treba još i još svega – nove hlače, kopačke, torbice jer imamo samo dvije, tri a ni jedna nam ne ide uz cipele koje baš namjeravamo sutra kupiti,pa za poklone jer ne želimo da bilo koje naše dijete propusti i jedan rođendan jer što će druge mame reći? Pssst!! Usporedno, žena oblajava svog muža sa svim svojim prijateljicama da ga nema ni blizu, ništa neće pomoći lijenčina jedna, sram ga može biti. Tata polako nestaje… i još malo pa ga neće biti. I tako svaki dan, izbrisan. Samoća.
Žena je preuzela ulogu svega – ne samo da je žena, majka i kraljica već je i mijenjateljica očeva koji po njenoj procijeni više ne zaslužuju to biti.
Zašto je to tako?
Mediji su puni zaista svega, a rade pod krinkom dobrobiti obitelji, edukacije mladih majki gdje se i nađe koji koristan članak ali opet pod krikom sveg negativizma kojeg tamo serviraju kao nešto dobro. Svatko od nas je zaista dužan, a pogotovo mi majke i supruge dobro promisliti i mudro odlučiti što čitati i što će naša duša upijati – jer svaka pročitana riječ ostaje duboko u nama. Sve što može u srcu posaditi imalo sumnje u ono što radimo u ono što činimo i kakav odnos u svojoj obitelji imamo, treba zaobilaziti u širokom luku – kao npr. članci sa raznih portala a čiji naslov već mnogo govori “Mame imaju pravo biti ljute kada tata zaspi sa bebom!” ili “Zašto smo ponosni što imamo samo jedno dijete” ali o tome malo više sljedeći put kada, ako dragi Bog da, neću više biti mama za pet već mama za šest.
Efežanima 5,33
Dakle, neka tako i svatko od vas ljubi svoju ženu kao samoga sebe, a žena neka duboko poštuje svojega muža.