Nekako sam uvijek mislila da će veće životne promjene naše djece proći “mimo” mene, tj. nas. U miru, piše Marija Lukačin, koja je pisala kolumne “Mama za 5” za Narod.hr dok je imala petero djece, sada ih ima devetero.
Život bez drame
Nikad nismo učili djecu da drame oko promjena u životu na način da nismo previše dramili mi. Česta rečenica moga muža je “Život je bol!” pa se nekako i povodimo time. Možda zbog toga (ali i karaktera djece) nismo imali previše drama oko privikavanja na vrtiće, pa privikavanja na promjenu odgajateljica, pa polazak u osnovnu školu. Ne kažem da nismo imali određenih problema, ali je uvijek nekako bio fokus na to – uvidjet problem, riješiti i idemo dalje. Npr., promjena odgajateljica – iako to ponekad bude frustrirajuće za dijete, uvijek sam im objašnjavala da jedinu stabilnost koju mogu imati u životu je eventualno dom i obitelj a sve ostalo se mijenja. Poticala sam ih da izvuku najbolje iz te situacije ukazujući na dobru stranu situacije u kojoj jesu.
Vidim sada s najmlađima da ih uopće ne brine koja odgajateljica je s njima dok su njihove potrebe namirene. Oh, da, kako ovo zvuči sebično. Ali iskreno… što je djeci važno? Zagrljaj, usmjeravanje, odgoj, disciplina, uvažavanje… Ako je teta Sandra na porodnom, sigurna sam da i teta Ivana zna te stvari… rijetko se dogodi da teta i dijete ne “kliknu” na prvu. Veći problem je tu kod nas roditelja jer mi ne kliknemo, pa izvršavamo napade, pa na kraju ionako svi kliknu kad dođe vrijeme za to.
Panika unaprijed
I tako sve do… moje kćeri i njezinog upisa u srednju školu. Sa sinom, koji je nešto stariji to je sve prošlo nekako u redu. Usputni razgovori gdje će, što će i kako će. Pod usputnima mislim zapravo kada god je bila prilika… dok se vozimo negdje, dok pijemo kavu na terasi ili dok kuhamo nedjeljni ručak. S kćeri je isto tako išlo do neki dan… sve dok nisu krenula dramatiziranja i stresovi ne samo oko odabira škole već i oko toga da je to odluka za “cijeli život” , da je to nešto što će nju definirati i da i ne može razgovarati o tome koliko joj izaziva stres. Projekcije su to uglavnom bile odraslih ljudi i druge djece u čijem se društvu kreće. Ponekih.
Kao da je poželjno biti pod stresom i paničariti unaprijed. Ne razumijevajući da to što biraš danas nije nužno za cijeli život. I da često završimo radeći nešto za što se nismo školovali, da rijetko koji posao ispunjava za cijeli život. Na kraju, Bog ima zadnju. Evo, možeš biti doktor znanosti pa odlučiš ostati kod kuće i biti majka i supruga. A možeš biti i zidar (jer nisi imao bolje ocjene!?) pa zarađivati više nego neki direktor. Danas, ako nisi neki manager nisi ništa. Biti trgovac, frizerka, pedikerka je skoro pa sramota, ma skoro svaka strukovna škola je sramota. Gimnazije su poželjne u svakom pogledu jer ćeš nakon njih moći upisati fakultet.
Što je najvažnije?
Zašto imamo toliki poriv gurati djecu tamo gdje ne pripadaju? Na primjer, sin želi biti stolar, a roditelji mu odgovaraju idi sine u ekonomsku jer uvijek možeš biti stolar? A ekonomist ne možeš? Aha, potratit će ocjene.
Ono što je meni najvažnije, važnije od toga što i kako će upisati jest to da im dam smjernice za život, a to su da posao nije najvažniji, ima puno toga ispred njega. Da novac na kraju nije važan koliko je važan mir i čistoća u srcu. Koliko je važno da te ne obuzme posao; da imaš vremena i za druge stvari, da ne živiš za posao i za novac.
Dobili smo samo jedan život. Ili će on gospodariti nama ili mi njime, ovisno kako nas nauče o tome.
Naučimo svoju djecu da ispravno razmišljaju i odlučuju.
Lk 16,10
“Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten.”
> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
