Medikamentozni pobačaji (umjetni prekidi trudnoće pomoću tableta) promiču se kao jednostavan i komforan način pobačaja. No, nedavno istraživanjea otkriva razoran učinak koji ovakav pobačaj može imati na žene.
Kod medikamentoznog pobačaja, koji je moguć tijekom prvog tromjesečja trudnoće, propisuju se tablete za izazivanje pobačaja. Iako stopa pobačaja u SAD-u opada, udio medikamentoznih pobačaja i dalje raste.
U studiji “#AbortionChangesYou: A Case Study to Understand the Communicative Tensions in Women’s Medication Abortion Narratives“ (#PobačajTeMijenja: Studija slučaja za razumijevanje komunikacijskih napetosti u svjedočenjima žena koje su napravile pobačaj medikamentima), stručnjaci su proučavali svjedočenja žena koje su prošle kroz medikamentozni pobačaj. Prema autorima studije, žene su se radije odlučile na medikamentozni umjesto kirurški pobačaj “zbog veće privatnosti, komfornosti te percepcije da imaju veću kontrolu.”
Međutim, prema američkoj agenciji FDA (Food and Drug Administration), medikamentozni pobačaji također su opasni, a rezultirali su s najmanje 24 slučaja smrti majki, stotinama hospitalizacija i tisućama prijavljenih nuspojava. Štoviše, utvrđeno je da tablete za pobačaj ne uspiju prekinuti život djeteta u 5-7% slučajeva.
Autori ispitivanja citiraju žene – da biraju medikamentozni pobačaj zbog drugih, teških problema, u rasponu od nedostatka novca, dobi, pa do potpunog odsustva podrške obitelji. Više od 50% žena koje su sudjelovale u ovom istraživanju priznalo je da je djetetov otac ili neki drugi blizak član obitelji radio na njih pritisak da pobace.
Ne iznenađuje stoga činjenica da su žene često vjerovale ne samo da je pobačaj dobra opcija, već da je to jedina opcija. Kao što je jedna žena napisala:
„Svi vam u tom trenutku kažu ‘to je vaš izbor’, ali vi ne osjećate da jest. Osjećaj nemogućnosti da si priuštite dijete i kažete to voljenima, nepostojanje ikakve pomoći ili osjećaj da ne možete uzdržavati svoje dijete. Kada vaš partner to ne želi kao što vi želite. Sve te stvari te guraju, zaslijepljuju do odluke za koju ne shvaćaš da će te uništiti.“
Životne priče žena koje su sudjelovale u ovoj studiji otkrile su šetne posljedice medikamentoznog pobačaja kakve su često dostupne samo u statistikama američkih vladinih agencija poput FDA.
Primjerice, mnoge su žene imale užasne fizičke reakcije na uzimanje abortivnih tableta, koje nisu očekivale. Osjećale su se navedene na krivo mišljenje, pa čak i obmanuto informacijama koje su dobile o postupku medikamentoznog pobačaja. Gotovo 40% žena iz studije izvijestilo je da se nakon pobačaja bore s “anksioznošću, depresijom, zlouporabom droga i suicidalnim mislima kao posljedicom pobačaja.” “Izvana, naš život izgleda potpuno isto, ali iznutra se sve promijenilo za mene”, napisala je jedna žena.
Na svaku priču istraženu u ovoj studiji sigurno dolazi mnogo neispričanih priča o ženama na koje se vršio pritisak da naprave pobačaj – bilo da je to činio netko blizak u njihovom životu, bilo da se radilo o teškim životnim okolnostima. To su svjedočanstva o dpresiji, izolaciji i žaljenju.
Ako je tome tako, zašto industrija pobačaja, a i neki iz područja medicine, žele dati trudnicama manje informacija o ovom opasnom postupku?
Primjerice, Američko liječničko udruženje AMA (American Medical Association) osporava zakon u državi Sjeverna Dakota o informiranom pristanku koji osigurava pravo da žene koje razmišljaju o pobačaju znaju što mogu i očekivati. Zakon osigurava da žene znaju da pobačajem završava život “odvojenog, jedinstvenog, živog čovjeka” kao i informaciju da se učinci medikamentoznog pobačaja mogu zaustaviti, ako se žena podvrgne brzom liječenju. Ali udruženje AMA je podiglo tužbu koja se zalaže da pružatelji usluga pobačaja mogu izbjeći davanje ovih presudnih informacija ženama.
Američka organizacija Savez za obranu slobode (ADF – Alliance Defending Freedom) brani ovaj zakon u Dakoti u ime pro-life grupe Heartbeat International. “Svaka žena zaslužuje znati cijelu istinu o pobačaju, a to uključuje činjenice o njenom djetetu i izbore koji joj stoje na raspolaganju u svakom trenutku”, rekla je viša savjetnica ADF-a Denise Harle.
Ili, primjerice organizacije koje se bave pobačajima koje su koristile pandemiju da ospore zahtjev FDA-e da se pružatelji pobačaja osobno sastanu s ženama prije nego što propišu tablete za medikamentozni pobačaj, jer je to najbolji način da se zajamči zdravlje i sigurnost majke. Ovaj bi zahtjev trebao biti nepristran, jer je desetljećima postojao i u republikanskoj i u demokratskoj administraciji. Ipak, organizacije koje se zalažu za pobačaj tvrdile su da ova zdravstvena i sigurnosna zaštita žena otežava njihovu mogućnost pristupanju pobačaju.
Savezni okružni sud složio se s organizacijama i grupama za pobačaj te zaustavio provođenje zahtjeva u cijeloj Americi. Srećom, američki Vrhovni sud ukinuo je odredbu nižeg suda, vrativši ovu ključnu obranu za žene.
Godine 1992. predsjednik Bill Clinton skovao je frazu “sigurno, legalno i rijetko” kako bi opisao svoje stajalište o tome kakav bi pobačaj trebao biti. To je očito daleko od filozofije današnjih aktivista koji zagovaraju pobačaj.
*Tekst uredio: Domagoj Beg
Tekst se nastavlja ispod oglasa
