Privid europskog suvereniteta: Tko je bio pionir europske integracije Coudenhove-Kalergi?

Richard Nikolaus Eijiro von Coudenhove-Kalergi (16. studenog 1894. – 27. srpnja 1972.) bio je austrijski političar i jedan od prvih promotora europskog ujedinjenja u 20. stoljeću. 1923. godine objavljuje prvu svoju knjigu “Pan – Europa” – zapravo manifest nove organizacije imenom “Paneuropska unija”, koju je on pokrenuo godinu dana ranije, 1922. godine.

Uspješnica prevedena na sve veće europske jezike

Zanimljiv tekst o ovom političaru objavio je autor Miquel Vila na portalu Palladium, kojeg dijelom prenosimo:

Godine 1923. objavljivanje manifesta Pan-Europe šokiralo je intelektualni život u Europi. Odmah je postao bestseler i preveden je na sve veće europske jezike. Njegov glavni uspjeh bilo je uspostavljanje europskog federalističkog pokreta. Tri godine kasnije u Austriji je održan prvi paneuropski kongres. Za sudionike je Beč — koji je prije samo nekoliko godina izgubio svoje Habsburško Carstvo — ponovno postao glavni grad Europe. Događaj je bio osobni trijumf za misterioznog autora manifesta: Richarda Nikolausa Eijira, grofa od Coudenhove-Kalergija.

Kalergi je imao korijene na nekoliko kontinenata. Rođen je u Japanu, kao sin austrijskog diplomate i majke Japanke. Među mnogim krvnim lozama u podrijetlu njegova oca bili su grčki, flamanski i venecijanski plemići, kao i bizantski carevi. U Europu je kročio tek s deset godina, a u Beč je stigao samo nekoliko godina prije Prvog svjetskog rata, koji će uništiti multietničko Habsburško carstvo. Kao iseljenik iz aristokratske obitelji s imanjima diljem Europe, nikada nije imao jak nacionalni identitet. Nakon 1918. imao je čehoslovačku putovnicu; nakon 1939. francusku koju je zadržao do svoje smrti. Osjećao se Europljaninom jer nije mogao biti ništa drugo. Nakon što je vidio kako se Europa bori sama protiv sebe u mehaniziranom rovovskom ratu, mir na kontinentu bio je jedini cilj koji je prirodno mogao podržati.

> Dr. sc. Hrvoje Pende: Kalergijev društveni ekvilibrij – stiže li ovog proljeća novi afroazijski val migranata?

Manifest je stekao neposredne neprijatelje u vrijeme uspona nacionalizma. Kalergijevo podrijetlo nije prošlo nezapaženo: Adolf Hitler ga je izdvojio kao “kozmopolitskog gada” u Mein Kampfu, naslovom koji je kasnije poslužio da se nazove biografija boemskog diplomata Martyna Bonda. Osim što nije volio Kalergijevo etničko podrijetlo, njegovo protivljenje antisemitizmu i njegova pomirljiva stajališta s Amerikom, Hitler ga je vidio kao suparnika u stvaranju novog europskog poretka.

Današnja percepcija Kalergija

Moderne političke podjele boje današnju percepciju Kalergija. I suvremeni pristaše i klevetnici vole ga prikazati kao ekvivalenta današnjeg čovjeka iz Davosa, ranog teoretičara globalizma. Svako online pretraživanje Kalergijeva imena odmah donosi teoriju zavjere o Kalergijevom planu: na temelju fragmenta teksta iz njegovih dvadesetih, on postaje središnja figura u međugeneracijskom planu za zamjenu europskog stanovništva Afrikancima. Ali teško je povjerovati da je netko tko se bojao dekolonizacije i napisao u pismu De Gaulleu da “UN za Europu, zapravo za cijelu bijelu rasu, predstavlja najveću opasnost od vremena Džingis-kana” istovremeno i um iza ‘zamjene stanovništva’.

Suprotstavljajući se dominaciji jedne europske sile kao i podjarmljivanju Europe od strane Sovjetske Rusije ili Sjedinjenih Država, predložio je politički poredak utemeljen na duhovnom preporodu elita kontinenta. Unatoč tome, njegova je priča u konačnici priča o neuspjehu. Kalergi se ne može pojedinačno okriviti za današnje europske probleme, ali nije ni posve nevin. Grofova stajališta odražavala su mnoge strateške pogreške europskih postaristokratskih elita dvadesetog stoljeća. Poput njih, žudio je za izgubljenim carstvom, ali mu je u konačnici nedostajalo sposobnosti i volje da promijeni tijek europske povijesti.

Korijeni Pan-Europe

Kad je počeo pisati nakon Prvog svjetskog rata, Kalergi se priključio narativu o propadanju civilizacije koji su promovirali mislioci poput Oswalda Spenglera. U Pan-Europi je objasnio da je doba europskih nacionalnih imperija došlo do sumraka. Tehnološki razvoj, kao i ljudski i materijalni gubici uzrokovani Velikim ratom, zahtijevali su novu europsku političku organizaciju. Budući da je bio Europljanin rođen u Japanu, vidio je koliko malo razlike između europskih nacija koje su njima važne, malo znače u očima neeuropljana: kako je kasnije objasnio u svojoj autobiografiji iz 1959.: „bili smo svjesni činjenice da Europa, usprkos nacionalnim nesuglasicama, predstavlja jednu jedinu granu čovječanstva.” Samo s geografske točke gledišta, “europski kontinent ne postoji. Od euroazijskog kontinenta postoji samo europski poluotok.” Ono što je Europu učinilo odvojenim entitetom od šire Euroazije nije bila geografska odvojenost, već njezin položaj kao zasebne civilizacije.

Gledajući unaprijed, Kalergi je podijelio svijet na pet velikih prostora: pan-američku hemisferu predvođenu Sjedinjenim Državama, nastavak Britanskog Carstva, Sovjetski Savez, pan-azijski prostor predvođen Japanom, i pan-Europa—koja, unatoč nazivu, također uključuje goleme europske kolonijalne teritorije u Africi. U svijetu u kojem je kontinentalna moć nadjačala nacionalnu moć, Kalergi je smatrao da bi se Europljani trebali okupiti i podijeliti svoje resurse i kolonije kako bi osigurali opstanak Europe. Štoviše, Kalergi je smatrao da Sjedinjene Europske Države mogu ne samo zaštititi neovisnost europskih naroda, već i napredovati kao jedno od pet vladajućih carstava na Zemlji.

Pacifizam

Mladi grof u početku je simpatizirao pacifistički pokret 1920-ih i wilsonovske ideje. Podržavao je Ligu naroda—forum u kojem će raditi na promicanju svoje paneuropske vizije—i ideju međunarodnog poretka temeljenog na primjeni međunarodnog prava za provedbu mira. Tema globalnog mira ostala je jedan od njegovih trajnih filozofskih i političkih interesa; već u Pan-Europi, središnja točka njegovog argumenta za europsko ujedinjenje bila je da “ako je mir osiguran na kontinentu, put će biti otvoren za svjetski mir.”

Međutim, njegova su se stajališta u biti razlikovala od liberalnoga internacionalizma. U njegovim opisima unutarnjeg funkcioniranja međunarodne politike postoje tragovi geopolitičkih mislilaca s početka dvadesetog stoljeća poput Halforda Mackindera ili Karla Haushofera — prijatelja obitelji Coudenhove-Kalergi. Vjerovao je da je međunarodni mir moguć samo ravnotežom čvrstih snaga. Za Kalergija, Sjedinjene Europske Države su utemeljene prvo na geopolitičkom interesu, čak i ako bi to moglo imati blagotvorne učinke za cijeli svijet. Kao što je Pan-Europa upozorila svoje čitatelje, alternativa europskom jedinstvu bila je da će “kao što se jučer dogodilo s Kinom i Turskom… Engleska, Rusija i Amerika podijeliti [Europu] na različite zone utjecaja.”

No unatoč Kalergijevom interesu za poslijeratne liberalno-demokratske projekte, njegov motivirajući svjetonazor bio je prilično različit od Wilsona i njegovih europskih suradnika. Unatoč njegovoj reputaciji kozmopolita koji razmišlja naprijed, imperijalno naslijeđe utjecalo je na Kalergijeve strahove za budućnost Europe.

Aristokrat

Unatoč svojoj otvorenosti socijaldemokratskoj politici Bismarcka, Kalergi je zadržao aristokratski pogled na društvo. Nije vjerovao da bi se projekt europske obnove mogao dogoditi ako europske elitne klase ne prepoznaju svoj položaj i ne počnu se posebno obnavljati. To je zahtijevalo novu viziju za Europu i europske elite da se okupe. Ova vizija, srž Kalergijeva projekta, bila je izgrađena na pretpostavkama habsburškog svijeta koji sada nestaje.

Nostalgični portret koji Kalergi crta u “Ideji koja osvaja svijet” oponaša njegovu viziju onoga što bi Pan-Europa trebala biti:

Dok su svi drugi veliki gradovi kontinenta bili nacionalni centri, samo je Beč bio međunarodni, prijestolnica jedinog međunarodnog carstva. Ovo golemo carstvo imalo je pedeset pet milijuna stanovnika, podijeljenih na devetnaest različitih nacionalnosti. Ali zajedno su činili prirodnu geografsku i gospodarsku cjelinu.

Austro-Ugarska je imala uravnoteženu tradiciju i napredak na načine koje je Kalergi smatrao superiornima u odnosu na preokrete dalje na zapadu. Bila je to znanstveno moderna država koja nije doživjela nikakve značajne revolucije; zajedničko tržište bez homogenizirajućeg nacionalnog identiteta; središte novih ideja u znanosti i politici u kojem je tradicionalna moć Crkve ostala golema. U srcu je bio Beč, duboko tradicionalna imperijalna prijestolnica koja je istovremeno bila i dom vodećih europskih intelektualaca.

Sjedinjene europske države koje je Kalergi predložio odražavale su njegovo austrijsko okruženje. U “Totalitarnoj državi protiv čovjeka” podupirao je korporativističke gospodarske strukture temeljene na “poljoprivrednim zadrugama, koje kombiniraju sve prednosti privatnog vlasništva s duhom bratstva i uzajamne pomoći”. Ovdje je Kalergi također bio inspiriran organskom federalističkom tradicijom Švicarske — zemlje rođene iz opozicije Habsburgovcima — i njezinim koncentričnim krugovima vlasti. To bi vodilo od obitelji do komuna, od komuna do kantona i na kraju do kontinentalne federacije. U pozadini ovih eksperimentalnih koncepata bio je aristokratski ideal s imperijalnim korijenima: “ni demokracija ni diktatura, već samo viteštvo i bratstvo duha i poštivanje pojedinca, ne mogu zaštititi prava nacionalnih i vjerskih manjina.”

Habsburgovci su sebe vidjeli kao katoličke vladare, nasljednike Rimskog Carstva i Karla Velikog; Kalergi je vjerovao da bi ti isti izvori trebali informirati zajedničku europsku dušu koja je “kršćanska po dubini, helenska po širini, germanska po visini”. Unatoč njegovom prijateljstvu prema Wilsonovim idejama, krajnji politički oblik bio je široko prilagodljiv. Vraćanjem ovog kozmopolitskog ideala “dinastije međunarodnog podrijetla i aristokracije koja je spojila sve grane krvi i civilizacije”, Kalergi je vjerovao da bi etnički i klasni sukobi njegova doba mogli završiti pomirenjem umjesto ratom.

Prvi zagovornici u Austriji

Nije iznenađujuće da je upravo među austrijskim elitama Kalergi pronašao svoje prve zagovornike Paneuropske unije, organizacije posvećene popularizaciji njegovih ideja. Međuratna austrijska vlada postat će glavni podupiratelj, pružajući podršku grupi sve do atentata na kancelara Engelberta Dollfussa od strane nacista.

Aristokracija duha

Međutim, Kalergijev utjecaj nije ostao ograničen samo na Austriju. Tijekom 1920-ih i ranih 1930-ih izgradio je kontinentalnu mrežu sa sobom u središtu. Mladi grof je shvaćao važnost propagande i potrebu da uvjeri utjecajne vođe u političkom i intelektualnom životu da se pridruže njegovom pokretu. Oni koji su kupili njegovu knjigu dobili su unaprijed plaćeno pismo za pristupanje Paneuropskom pokretu. Ove su taktike pomogle pokretu da brzo raste, kapitalizirajući uspjeh Kalergijeva bestselera.

Kalergi je navikao na bečko aristokratsko društvo, a ubrzo se oženio uspješnom glumicom Idom Roland. Ženiti se glumicom u to je vrijeme bila klasna izdaja, osobito iz perspektive njegove japanske majke, koja ga se privremeno odrekla zbog prijestupa. Moćni par imao je izvrsne vještine umrežavanja, često se sastajao s političarima i intelektualcima poput pisca Thomasa Manna, njemačkog industrijalca Roberta Boscha i bankara Maxa Warburga, koji je na kraju financirao Paneuropski pokret. Na vrhuncu svoje međuratne slave, Kalergi je imao izravnu vezu s istaknutim francuskim državnikom Aristideom Briandom i ministrom vanjskih poslova Njemačke iz doba Weimara, Gustavom Stresemannom.

U srpnju 1929. Aristide Briand najavio je da će sljedeće godine u Ligi naroda predstaviti plan za pokretanje “Europske unije”. Briandov plan uključivao je ideju o paneuropskom sigurnosnom savezu i otvaranju zajedničkog tržišta. Naveo je potrebu da Europljani surađuju protiv zajedničkih prijetnji i izgrade trajni mir. Izvan Francuske, međutim, mnogi su to vidjeli kao francuski manevar za preuzimanje Europe. Pristaše u tisku pozdravile su Briandov prijedlog, odražavajući proeuropski stav u čije je promicanje Kalergi uložio godine prozelitizma. U Ligi naroda toga rujna, Stresemann je oprezno, ali pozitivno odgovorio na Briandov prijedlog. Iznio je dugogodišnje njemačko stajalište o temi: važnost ekonomske discipline u ujedinjenoj Europi i potreba za uklanjanjem trgovinskih barijera kako bi se ublažile ekonomske poteškoće Europe. Uslijedila je rasprava između raznih nacionalnih predstavnika, gdje je i Italija pokazala simpatije prema ideji ujedinjene Europe. Samo bi se Britanija beskompromisno protivila toj ideji.

Iduće godine, kao što je i obećao, Briand je predstavio jasniji plan u Ligi nacija. Bilo je očito da će za bilo kakve opipljive rezultate trebati dug put, no činilo se da bi trenutno stanje mišljenja među europskim elitama moglo Kalergijev san pretvoriti u stvarnost. Ali do tada se plima već počela okretati. Globalni ekonomski slom iz 1929. ubrzat će propadanje ionako nestabilne društvene ravnoteže diljem Europe i postati početak kraja Kalergijeva zamaha.

Ideološki eklektično doba

Sve do 1929., Kalergijev pokret je jačao. To je doba bilo ideološki eklektično, uključujući niz ideologija od socijaldemokracije do fašizma. Njegova je knjiga dobila pozitivne kritike među spektrom koji je uključivao francuske socijaliste, njemačke socijaldemokrate, austrijske konzervativce i španjolske frankiste. Kalergijev vlastiti položaj na ovom spektru teško je odrediti, djelomično zato što se pobrinuo da publici predstavi politički ekumensko lice. Volio se predstavljati na strani ideja znanosti i progresa, dijeleći mnoge simpatije prema tekovinama prosvijećenog liberalizma. Ali društveno se osjećao mnogo ugodnije s konzervativcima nego sa socijalistima. Unatoč osobnim prijateljstvima s francuskom ljevicom, na primjer, bio je nezadovoljan pobjedom socijalističkog premijera Leona Bluma 1936. godine.

Grof je od samog početka ostao beskompromisni protivnik nacizma, ali je podržavao autoritarne vođe u drugim zemljama. Bio je rani entuzijast Mussolinija, kojeg je sreo nekoliko puta i u kojem je tvrdio da vidi novog “europskog Napoleona”. Ubrzo nakon što je Mussolini došao na vlast, grof mu je napisao pismo – reproducirano u njegovoj autobiografiji iz 1953. – u kojem je izjavio da “Europa mora proglasiti vlastitu Monroeovu doktrinu: Europa za Europljane.” Također je nazvao Mussolinija “nasljednikom Mariusa i Cezara” i potaknuo ga da “spasi Europu”.

U svojoj srži, Kalergi je bio aristokratski elitist, otvoren određenim progresivnim idejama, ali se najudobnije osjećao u svojoj klasi. Njegov proizvod bio je upućen onima koji su odgovorni za političku budućnost Europe, a njegova europska revolucija bila je revolucija odozgo.

“Demokracija kao prolazni trenutak”

Kalergijeva vizija je uključivala oblik demokracije, ali je to bila demokracija koja se cijenila kao sredstvo, a ne kao cilj. Izrazio je zabrinutost što “demokracija više vjeruje u broj nego u vrijednost, više u sreću nego u veličinu”. Unatoč tome, demokracija bi mogla igrati ulogu osiguravajući promjenu među propalim nominalnim elitama: “politička demokracija može biti plodonosna i kreativna samo kada je razbila pseudoaristokraciju rođenja i zlata da bi je zamijenila novom aristokracijom duha i uma.” U Nobilityju, objavljenom 1922., tvrdio je da je demokracija prolazni trenutak, “interludij između stare feudalne aristokracije, utemeljene na rođenju, i aristokracije budućnosti, utemeljene, kakva će biti, na mentalnoj i moralnoj superiornosti.”

Njegove habsburške kulturne simpatije ideološki su prevedene u nešto poput političkog platonizma, potaknutog antimaterijalističkim osjećajima o povijesti i društvu. Iako nije imao problema s udvaranjem financijski dobro uhodanim donatorima, Kalergi nije bio sklon “pseudoaristokraciji novca”. Kao što je objasnio u Praktičnom idealizmu, “savršeni aristokrat je aristokrat i volje i uma, ali nije ni Junker [konzervativno prusko zemljoposjedničko plemstvo, čiji su redovi uključivali Bismarcka i von Hindenburga] niti literat. On kombinira viziju sa snagom volje.”

Kalergi nije bio fasciniran vladavinom stručnjaka nego velikog državnika. Za Kalergija, kvaliteta civilizacije nije ovisila o rasi ili političkom sustavu, već o kvaliteti njezinih elita, te o idejama i mislima koje su pokretale njihove vođe. Kalergijeva “aristokracija duha” je i obrazovana i željna vodstva. Govoreći o svom ocu, Heinrichu von Coudenhove-Kalergiju, ispričao je u svojoj autobiografiji da „[n]ije bilo sumnje da je moj otac, iako privatni građanin, bio prvi čovjek svoje regije… Bio je svjestan svoje odgovornosti, i vršio je svoju vlast na najljudskiji i najpatrijarhalniji način. Svi u nevolji dolazili su mu tražiti pomoć; i gdje je mogao, dao je.”

Usredotočujući se na aristokraciju duha, Kalergi je pokušao pomiriti europsku aristokratsku tradiciju s meritokratskim institucijama “poput kineskih mandarina ili Katoličke crkve”. Herojski ideali njegove paneuropske elite ne bi bili stjecanje privilegija, nego odgovornosti.

Pad Europe

Unatoč novostečenoj slavi, Kalergi nije bio ni izumitelj europskog ujedinjenja niti njegov jedini zagovornik. Najvažniji od njegovih konkurenata bio je Prinz Rohan — još jedan austrijski aristokrat — i njegov Europäischer Kulturbund. Rohan je bio veći tradicionalist od Kalergija, ali jednako politički eklektičan u svojim savezima. Rohanov pristup bio je manje usmjeren na izgradnju Sjedinjenih Država Europe, a više na promicanje zajedničke europske kulture. Zahvaljujući svom manifestu, Kalergi je bio mnogo uspješniji od Rohana, koji će se na kraju pridružiti NSDAP-u, a Treći Reich će njegov pokret prihvatiti.

Međutim, sudbina Kalergijeva suparnika naglašava kako su val ideološki raznolikog proeuropskog aktivizma i razvojni imperijalizam fašizma i nacizma dva odgovora na isto pitanje. Sve su to bili projekti koje su podržavali dijelovi europske elite kako bi se riješilo društveno pitanje klasnog sukoba – koje su u prvi plan iznijeli povratnici iz rata i Velika depresija – i kako bi osigurali svoj dio globalne moći od napredovanja Rusije i Amerike. Unatoč Hitlerovim opetovanim napadima na Kalergija, sam Treći Reich će implementirati svoj vlastiti “Novi poredak” u Europi pod vojnim osvajanjem, videći njemačku hegemoniju kao jedini način da se odupre američkom i britanskom utjecaju. Izrazita po svojoj rasnoj ideologiji, njena geopolitička logika na kraju je bila vrlo slična onoj progresivnih zagovornika ujedinjene Europe.

U političkim previranjima međuratnog razdoblja, Kalergi će sjediti negdje između tradicije prosvijećenog europskog liberalizma i konzervativne revolucije 1920-ih i 30-ih godina. Njegovo zagovaranje mira i znanstvenog napretka, te njegovo idealiziranje ličnosti poput Bonapartea, postojalo je rame uz rame sa strahom od propadanja civilizacije i osjećajem elitizma koji se može pronaći kod desničarskih autora poput Oswalda Spenglera, Eugenija d’Orsa, Ortege y Gasseta, odnosno Ernsta Jüngera.

U konačnici, ovaj instinkt protiv populizma i masovne mobilizacije mogao je biti prepreka Paneuropskom pokretu prema većoj političkoj moći. Paneuropska propaganda uglavnom je bila usmjerena na europske intelektualne i političke elite. To je u početku pomoglo da Kalergijev glas dopre do najprestižnijih krugova kontinentalne Europe. Kalergi nikad nije bio populistički tip, poput Mussolinija. Ali usred društvene krize, upravo su njegovi populistički protivnici uspjeli izvršiti pritisak na vođe establišmenta da im otvore institucije moći. Mnoge su elite možda bile intelektualno naklonjene ideji ujedinjene Europe, ali su vidjele boljeg kandidata za zaštitu svoje pozicije u masovnim strankama s uličnom moći od Kalergijeve bezube Paneuropske unije. Pan-Europa je također patila od druge slabosti: institucije na koje su ciljali nacionalistički i socijalistički pokreti bile su one postojećih država, dok je politički projekt ujedinjene Europe zahtijevao institucije koje još nisu bile izgrađene.

Ova mješavina nedostataka pokazala se kobnom za europski pokret. S porastom komunističke agitacije i porastom nasilja dok su se suparnički pokreti tukli na ulicama, europske elite nisu bile spremne riskirati.

Jedan od tih autoritarnih režima bio je onaj koji je vodio Engelbert Dollfuss, koji je vlast u Austriji preuzeo 1932. Kalergi je postao njegov bliski suradnik. Unatoč svojim razlikama, Kalergi i Dollfuss su se složili da je njemački nacizam postao prijetnja Austriji jednaka kao i komunizam. Kalergi, koji sam nije bio instinktivni demokrat, vjerovao je da koalicija autoritarnih režima još uvijek može raditi zajedno u paneuropskom projektu.

No, Pan-Europa se suočila s još dubljim problemom. Usprkos svom pisanju o “aristokraciji duha”, činilo se sve jasnijim da se takva sila neće uspostaviti – i tako, prema njegovom vlastitom modelu, nije bilo sredstva za ostvarenje projekta. Nacionalna država ostala je neosporena kao pravo sjeme moći. Ni Francuska ni Njemačka nisu popuštale svojim interesima u korist europske stvari. Europska duhovna elita mogla je postojati u kafićima pisaca poput Stefana Zweiga, ali njihov je utjecaj bio ograničen u području politike. Mnogi intelektualci, pa čak i europski državnici, izjavili su da je Pan-Europa lijepa ideja. To nije bilo dovoljno.

Godine 1933. Hitler je došao na vlast i preuzeo kontrolu nad Njemačkom, jednom od zemalja u kojima je Kalergi imao veliku mrežu. Paneuropska ideja počela se urušavati. Ubrzo nakon toga, 1934. godine, Austrija je pretrpjela pronacistički udar i skupina austrijskih nacista ubila je samog Dollfussa. Kalergi ga je nazvao “mučenikom Europe”. Austrija je ubrzo uključena u Treći Reich. Kalergi, oženjen Židovkom, znao je da ostanak u Austriji nije opcija.

Srećom po njega, Dolfussovo ubojstvo pokrenulo je zvona za uzbunu u Rimu. Čuvši za događaje, Mussolini je razmišljao o osveti Hitleru. Smatrao je da je neovisna Austrija vitalni dio jamstva talijanske neovisnosti. Bijesan zbog ubojstva, Mussolini je obećao pomoć Austriji u slučaju njemačke invazije i čak je podigao kip starorimskom generalu Druzu, koji je vodio osvajanja njemačkog teritorija. Kalergi je iskoristio trenutak. Kad je Anschluss započeo 1938., grofovu obitelj, zajedno s Dollfussovom udovicom, talijanski su vojnici pratili obilaznim putem u Švicarsku. Dovršetkom njemačke aneksije Austrije pala je i posljednja država prijateljska prema paneuropskom pokretu.

Uspon anglosfere

Nakon bijega iz Austrije, Kalergi je očekivao novi svjetski rat i odlučio ne riskirati. Kalergi je 1925. godine posjetio SAD s namjerom da osnuje ogranak Paneuropskog pokreta, ali nije uspio. Sada se nastanio u New Yorku, predaje na Sveučilištu New York i Columbia. Ovaj put je njegov aktivizam naišao na bolje tlo.

Osim unutarnjeg razaranja međueuropskim ratovima i rastom Sovjetskog Saveza, Kalergi je vjerovao da Europi prijeti ekonomska i politička dominacija Sjedinjenih Država i, u manjoj mjeri, Velike Britanije. U odnosu na ruski ekspanzionizam – bilo caristički ili sovjetski – ovisnost o Americi i Britaniji bila je sekundarna briga. Uostalom, on je još uvijek smatrao SAD dijelom većeg europskog kulturnog područja koje je također uključivalo Australiju, Kanadu i Novi Zeland. Ali u konačnici, takva je dominacija bila nešto što su Sjedinjene Europske Države trebale spriječiti.

U prošlosti je London za glavni prioritet svoje vanjske politike imao sprječavanje međusobnog jedinstva moćnih država na kontinentu, što je upravo ono što je Kalergi želio. Kako bi spriječio daljnje britansko uplitanje, grof je upotrijebio svoje diplomatske vještine kako bi pronašao pristaše u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ti su pokušaji urodili plodom: Kalergi je privukao pažnju britanskog ratnog premijera Winstona Churchilla. Kalergi će pomoći Churchillu u lobiranju za američku intervenciju u ratu. Kasnije je njegov savjet čak inspirirao Churchillov govor u Zürichu 1946. o europskom jedinstvu i bio je bitan poticaj za poslijeratni europski pokret.

Unatoč njegovim rastućim anglosferskim vezama, grof nije bio siguran treba li UK biti dio Pan-Europe. Britanija je još uvijek imala najveće kolonijalno carstvo na Zemlji, a Kalergi je vjerovao da je prirodna uloga Britanije da bude vođa indo-pacifičke federacije  – koncept popularan među brojnim britanskim misliocima u to vrijeme, poput Lorda Milner. Čak i da Britanija izgubi svoje carstvo, i dalje bi imala mnogo jače veze sa SAD-om nego s kontinentalnom Europom. Za Kalergija se činilo da je prirodna uloga Ujedinjenog Kraljevstva fiksirana izvan Europe, ali da ipak bude podržavajuća susjeda bliska Europi.

Međutim, SAD su mu bile ozbiljnija briga. Habsburška dinastija kojoj je Kalergijeva obitelj stoljećima služila sada je izgubljena, djelomično kao rezultat američke intervencije u europske poslove tijekom Prvog svjetskog rata. U svom manifestu, Kalergi se nadao da će se Pan-Europa i Pan-America biti sestrinske i solidarne unije.

Čini se da je Kalergi vidio Monroeovu doktrinu kao čisto obrambenu politiku za SAD. Međutim, čak i u u tom vremenu, SAD su sezale daleko izvan panameričke sfere, izravno se uplitajući u Europu i Aziju. Kao i kod mnogih Europljana s početka dvadesetog stoljeća, čini se da Kalergijev pogled na Ameriku pokušavao zasladiti gorku stvarnost koju je on sam izričitije priznao 1953.: „zbog svog bogatstva i moći, Sjedinjene Države bile su u poziciji ne samo odgoditi ujedinjenje Europe, nego, ako to žele, čak ga i potpuno spriječiti.”

Tijekom rata, Hitlerovo ujedinjenje Europe pod vlastitim Novim poretkom poslužilo je udaljavanju mnogih Amerikanaca od simpatije za potpuno europsko jedinstvo. Kalergi je vjerovao da mora uvjeriti američke političare da je buduća paneuropska unija u dugoročnom interesu Washingtona. Godine 1940., u predavanju održanom u Vijeću za vanjske odnose, iznio je svoj slučaj: “tehnički napredak čini ujedinjenje Europe imperativom.” Stoga je, objasnio je, SAD morao odlučiti hoće li biti pod vodstvom “fašizma, boljševizma ili demokracije”. Kalergi je upotrijebio svoje vještine umrežavanja, sastao se s predsjednikom Franklinom Delano Rooseveltom u nekoliko navrata, a kasnije je uvjerio Harryja Trumana da bi SAD trebao podržati europsku integraciju. Doista, Kalergi je sebi pripisao činjenicu da je Marshallov plan uspostavio Organizaciju za europsku gospodarsku suradnju.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Europa je bila više materijalno razorena i moralno slomljenija nego nakon Velikoga rata. Kontinent je trebao biti podijeljen između SAD-a i Rusije. Proces europske integracije koji je uslijedio izgrađen je kao dio međunarodnog liberalnog poretka koji će osigurati globalni utjecaj SAD-a protiv novog sovjetskog neprijatelja. Kao dogovor za europsko jedinstvo, bio je bliži zapadnoeuropskom ekvivalentu Varšavskog pakta nego početku europske supersile.

Iscrpljenost jednog kontinenta

Nakon rata Kalergi se vratio u Europu zamišljajući novi trenutak trijumfa. Međutim, on je bio postupno potisnut na simboličan položaj. Godine 1948. Haag je okupio prvi Kongres Europe. Bio je to trijumf za budućnost europskih integracija, postavši prvi korak za osnivanje Vijeća Europe. No, bio je to čisti poraz za Kalergija, kojem je trenutak ukrao Duncan Sandy, zet Winstona Churchilla, koji je ubrzo postao vođa mnogo utjecajnijeg Europskog pokreta. Pobjednički plijen, a ne ideološki kontinuitet, odredio je tko će rekonstituirati europski projekt.

Kalergi je bio dobar propagandist, umrežavatelj i lobist. Ali imao je malo uspjeha kada se pokušao izravno uključiti u vladinu politiku. Nakon što europska integracija više nije bila rasprava među društvom u bečkim kavanama, nego rasprava među birokratima u zatvorenim uredima, njegov utjecaj je oslabio. Bio je iz starijeg svijeta.

Politički mudriji suparnici poput francuskog dužnosnika Jeana Monneta zauzeli su njegovo mjesto. Monnet je savjetovao Aristidea Brianda u njegovom neuspješnom planu za europsko jedinstvo prije rata i shvatio je da će uvjerljive, vizionarske ideje koje su promicali ljudi poput Kalergija uvijek propasti kada im nacionalne vlade ne počnu vjerovati, koje se nikada ne bi sretno stopile u europsku konfederaciju. Kalergi je ključna pitanja suverene moći, poput onih vanjskih odnosa i prirode europske političke unije, vidio kao najvažnija.

Ono što je Monnet želio bio je akumulativni proces u kojem bi europske države prvo naučile surađivati ​​oko specifičnih pitanja, prepuštajući svoj suverenitet birokratskim europskim institucijama s ograničenim djelokrugom. Monnetova je metoda bila ta koja će na kraju dati opipljive rezultate, poput Europske zajednice za ugljen i čelik i dizajna institucionalne arhitekture rane Europske unije. Kao što je Kalergijev biograf Martyn Bond rekao, Monnet će postati otac Europe, dok će Kalergi biti degradiran kao njezin djed.

Unatoč marginalizaciji, Kalergi je ipak zadržao svoj ugled i brojne kontakte. Paneuropska unija je u teoriji bila pokret s različitim nacionalnim ograncima. U praktičnom smislu, bila je to predstava jednog čovjeka. Tako je Kalergi nastavio lobirati za potporu velikih europskih državnika.

Suparništvo sa Sandyjem utjecalo je na Kalergijev odnos s Winstonom Churchillom, o kojem je prestao ovisiti. Konrad Adenauer, prvi kancelar Savezne Republike Njemačke, bio je jedan od čelnika najviše zainteresiranih za europske integracije, ali oslabljena zapadnonjemačka država bojala se francuskih ambicija. Štoviše, Adenauer nikada ne bi pokušao prkositi interesima SAD-a u Europi. U Parizu je bila drugačija priča: De Gaulle je bio voljan držati se vlastitog savjeta i postao posljednji veliki prijatelj Kalergijeve karijere.

Kalergi i De Gaulle dijelili su stav da bi Europa trebala biti politički vođen entitet. Unija koja se temelji isključivo na ekonomskim interesima uvijek bi bila krhka. I obojica su se složili da bi direkcija većih zemalja trebala vladati Europom i dati prioritet oporavku globalnih ambicija.

Čini se da je Kalergi, poput De Gaullea, počeo shvaćati što za Europu zapravo znači biti pod sigurnosnim kišobranom Sjedinjenih Država. Kao što će Kalergi napisati 1959., Sueska kriza bila je trenutak obračuna. Anglo-francuski pokušaj svrgavanja Nassera zaustavili su “ne Ujedinjeni narodi, već zajednički veto Washingtona i Moskve: dvije najveće europske sile nisu se mogle oduprijeti ovom dvostrukom pritisku.”

De Gaulle je bio zainteresiran održati Kalergija na površini i stavio ga je na plaću francuske vlade. Grof je sa svoje strane u De Gaulleu vidio novog europskog velikana koji bi mogao povesti europsku renesansu. Kalergi bi pisao De Gaulleu u sličnom tonu kao što je godinama prije toga radio Mussoliniju, uvjeravajući ga da bi europska omladina “marširala prema Sjedinjenim Europskim Državama – samo da su imali Vođu. Slijedili bi [De Gaullea] s entuzijazmom kad biste se samo htjeli postaviti na čelo ove veličanstvene revolucije.”

Ali unatoč tim idealima, Europa je išla sasvim drugačijim putem. Kao što Quinn Slobodian pripovijeda u Globalistima, mlađa generacija iza kulisa – oni koji dizajniraju institucionalna tijela buduće Europske unije – vidjela ju je kao dio globalnog skupa liberalnog poretka. Za ljude poput Ernst-Joachima Mestmäckera, člana Društva Mont Pelerin i posebnog savjetnika Europske komisije od 1960-ih do 70-ih godina prošlog stoljeća, veličanstvenost Europe bila je irelevantna pred ekonomskim idealom zajedničkog globalnog tržišta.

Mestmäcker je uokvirio Rimski ugovor kao inauguraciju institucionalne arhitekture međunarodnog liberalnog poretka u Europi. Novorođena europska zajednica ograničila je sposobnost države da uvede kontrolu nad međunarodnom trgovinom unutar svoje nacionalne ekonomske politike. Cilj nikada nije bio iznjedriti europsku veliku silu. Za Mestmäckera, vrlina EEZ-a bila je u tome što je oduzimala autonomiju europskim državama bez stvaranja novog suverenog entiteta.

Nakon dva svjetska rata, progresivnog gubitka svojih kolonijalnih carstava i prijetnje komunizma, činilo se da su europske elite izgubile snagu. Kako je Hladni rat krenuo, bili su sretni što su se odrekli vlasti u korist SAD-a. Bili su neuspješni u ponovnoj izgradnji stabilnog europskog poretka i bilo je jasno da su Europljani bili spremniji prihvatiti vanjsku vlast Washingtona nego bliske vlasti susjeda poput Njemačke ili Francuske. SAD je ponudio kontrolirano političko propadanje izbjegavajući gubitak materijalnog prosperiteta.

Kako se američka hegemonija u Europi nastavljala kroz desetljeća, broj ljudi koji se uopće mogu sjetiti drugačijeg stanja sve je manji. Tijekom Kalergijeva života, generacija mislilaca u usponu bila je obrazovana u još uvijek dominantnim europskim kulturama i stoga je mogla razmišljati s europske pozicije. Danas bilo koji američki blockbuster, politički komentar ili bestseler ima mnogo izravniji utjecaj na prosječnog Europljanina nego sva velika književnost europskih naroda zajedno. Ne postoji više europska intelektualna sfera, nego zapadna sa središtem u Americi.

Do 1950-ih Kalergi je postao mudar u pogledu toga što rastuća moć Amerike znači za europski suverenitet. Nakon Velikog rata nastojao je spriječiti da jedna zemlja stekne hegemoniju u Europi i prisili ostatak kontinenta da se vrati u nejedinstvo. U određenom je smislu uspio – hegemonija s druge strane oceana sada je održavala mir. Monnetova vizija postupne integracije mogla je pobijediti jer je to bio opseg pitanja kojima se većina zapadne Europe sada bavila ograničeno. Izuzev prebjega u sovjetski savez, odlučila se na sustav liberalno-demokratskog kapitalizma. Vojna su pitanja uglavnom bila izvan njezina djelokruga; Europa je umjesto toga vidjela uspon aristokracije prava.

Kalergijevi neprijatelji možda su ga s pravom vidjeli kao prijetnju nacionalnim interesima. Ali u svom protivljenju šovinističkom nacionalizmu, Kalergi je previdio geopolitičku stvarnost da se politički poredak oslanja na moćnu državu koja ga podržava, a ne na koaliciju. Hladnoratovsko svrstavanje Europe bilo je definirano osvajanjem, a ne diplomacijom. Romantizirao je mogućnost europskog velikana, ali nikada nije mogao dobiti onoga kojeg je želio. Ostaje otvoreno pitanje bi li ijedna europska velika sila mogla dovesti do europskog jedinstva da su stvari išle drugačije. Što da je De Gaulle pridobio više saveznika za svoju stvar? Što da su Središnje sile dominirale Europom nakon pobjede u Velikom ratu? Što da su političke koalicije u međuratnoj Njemačkoj krenule drugim putem? Europa je trebala veliku, bogatu i sigurnu silu da je osvoji i zajamči mir. Dobiven je na kraju, ali ne iz Europe. Oslonac poslijeratnog poretka bila je ekonomska, vojna i politička moć Sjedinjenih Država.

De Gaulle će ostati među posljednjim braniteljima suverene Europe, nesposoban prihvatiti da je trenutak njegove zemlje prošao. Smrću De Gaullea, Kalergi je izgubio svog posljednjeg velikog zagovornika. Kao i sama Europa, Kalergi je još uvijek bio dostojanstven, ali nikada više neće biti blizu moći. U poslijeratnoj Europi nije bilo ni traga Kalergijevoj “aristokraciji duha”. Počelo je doba tehnokrata.

O autoru

Miquel Vila je izvršni direktor Catalonia Global Institute. Njegovo istraživanje usmjereno je na geopolitiku i geoekonomiju istočne Azije i na nacionalističke pokrete.

Tekst se nastavlja ispod oglasa