Najnoviji incident izazvao je talijanski vijećnik Lorenzo Giorgi koji je na svom profilu objavio kartu Italije kojoj je pripojena hrvatska obala.
Giorgi, zastupnik iz redova Berlusconijeve Forza Italia, iredentistički prikaz talijanskog teritorija, s istarskom, dalmatinskom i slovenskom obalom, preuzeo je od službene stranice Talijanskog pokreta iredentista na kojoj uz tu kartu stoji: “Ništa se ne može smatrati gotovim dok se ne završi pravdom”.
Facebook stranicu talijanskog iredentističkog pokreta prati preko 8 tisuća korisnika, a svakodnevno objavljuju fotografije žrtava fojbi (partizani su se krvavo obračunali s talijanskim vojnicima i civilnim stanovništvom kojih je tisuće ubijeno i bačeno u kraške jame, takozvane fojbe), talijanskih vojnika i generala te slike s natpisima: talijanska Rijeka, talijanska Dalmacija.
Objava talijanskog vijećnika povodom talijanskog Dana Republike novi je incident u relativno kratko vrijeme u kojem političari iz Italije svojataju istočnu obalu Jadrana.
Prvi slučaj dogodio se kad je predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani, Giorgijev kolega iz pokreta Forza Italija, u slovenskoj Bazovici u veljači na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi, održao govor koji je zaključio prisvajajući Istru i Dalmaciju Italiji.
Što je talijanski iredentizam, pokret kojemu je cilj pripojenje Istre i Dalmacije Italiji?
Tajani je svojom izjavom izazvao negativne reakcije hrvatskog i slovenskog političkog vrha, a Slovenci su zahtijevali i njegovu ostavku.
“Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija“, poručio je Tajani u veljači u Basovizzi te relativizirao posljedice fašističke vladavine u slovenskom Primorju, Istri, Rijeci i Dalmaciji u vrijeme Drugog svjetskog rata, prikazujući egzodus Talijana nakon rata kao svojevrsno etničko čišćenje.
Što je talijanski iredentizam?
Talijanski iredentizam naziv je za talijanski pokret iz 19. stoljeća, nastao nakon ujedinjenja Italije, koji je cilj bio je pripajanje Italiji teritorija susjednih država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima je živjela značajnija talijanska nacionalna manjina (pri čemu su u Talijane ubrajani govornici talijanskog) te bivših posjeda država sa područja Italije (primjerice, Mletačke Republike).
Područja na meti talijanskog iredentizma uglavnom su bila Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst, Rijeka, Dalmacija s Bokom kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino te Južni Tirol. U velikoj većini teritorija koje su svojatali talijanski iredentisti, etnički Talijani su bili manjina.
Tko su poznati iredentisti?
Talijanski iredentizam prisutan je i danas.
Tako primjerice u Italiji postoje samoprozvane „općine“ dalmatinskih gradova „u egzilu“. Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu te tako nagradio organizaciju koja odbija priznati pripadnost Zadra Hrvatskoj.
Dana 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova tada je uputilo prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom.
Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
To su samo neki od primjera otvorenog izražavanja iredentističkih težnji.
U veljači 2007., na Dan obilježavanja žrtava fojbi, tadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano dao je izjavu u kojoj je pokolje u fojbama nazvao “barbarstvom stoljeća”, “posljedicom krvoločne slavenske mržnje” i “slavenskog aneksionizma”.
Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju 2004.: “Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska.” Umjesto službenog demantija te izjave, Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je “Fini rekao istinu”.
Na 52. okupljanju talijanskih esula, za vrijeme sudjelovanja na okruglom stolu u listopadu 2005., u prisustvu talijanskih fapista i iredentista, Carlo Giovanardi, raspravljajući na temu “Italija i Dalmacija danas i sutra” je izjavio da će “Italija izvršiti kulturnu, gospodarsku i turističku invaziju kako bi “obnovila talijanstvo Dalmacije”.
Londonski ugovor i Prvi svjetski rat
Uključivanje Italije u Prvi svjetski rat na strani sila Antante bilo je motivirano upravo obećanjima da će joj, u slučaju pobjede, biti prepušten velik dio Dalmacije i Istre. Naime, tajnim Londonskim ugovorom sile Antante obećale su Italiji teritorij koji prikazuje karta:
Tako je Italija, iako je uoči Prvog svjetskog rata bila saveznik Središnjih sila, ušla u rat na suprotnoj strani- sila Antante.
Zapravo, prema Londonskom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije: preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije.
Obećanja zadana Londonskim ugovorom nisu se, usprkos pobjedi sila Antante, u potpunosti ostvarila jer je Italija dobila manje od onoga što joj je obećano. Rapalskim ugovorom Između Italije i Kraljevine SHS (uskoro Jugoslavije) 1920. Italiji pripala Istra, dijelovi Kvarnera i današnje Slovenije, grad Zadar, kvarnerski otoci te otoci Lastovo i Palagruža. Taj je teritorij ostao pod Italijom sve do kraja Drugog svjetskog rata.
II. svjetski rat i Rimski ugovori
Rimskim ugovorima između Pavelića i Mussolinija 1941., talijanska se vlast još više proširila na istočnojadranskoj obali, a prisutnost talijanske vojske protezalo se duboko u unutrašnjost tadašnje NDH. Talijanska okupacija donijela je teror nad hrvatskim stanovništvom: zatvaranja hrvatskih škola, protjerivanja, logori, mučenja (osobito česta mjera mučenja bila je prisila konzumiranja Ricinusovog ulja) i ubojstva bila su tadašnja stvarnost.
Uspostavom komunističke Jugoslavije, talijanska je vlast na istočnoj obali Jadrana okončana. Veliku ulogu u pripajanju Istre Hrvatskoj u okviru Jugoslavije, odigralo je istarsko katoličko svećenstvo, posebno don Božo Milanović koji je, usprkos svijesti o budućim komunističkim progonima Katoličke crkve, ustrajao na tom da Istra pripadne Hrvatskoj.
> Tko je bio dr. Božo Milanović, svećenik antifašist, zbog kojeg su u Istri zviždali predsjednici?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
