Prije nekoliko godina jedan “antifašistički” i jugoslavenski portal je na svojoj naslovnici objavio hrvatsku zastavu sa kukastim križem. Očekivao sam, slijedeći zdrav razum, reakciju MUP-a, DORH-a a prije svega reakciju Regulatorne agenciji za elektroničke medije. Osobno sam telefonom nazvao policiju i gospođa s druge strane žice mi je rekla da mogu podnijeti privatnu tužbu. Ostao sam bez daha ali sam gospođi uspio reći da je ona plaćena za zaštitu hrvatskih nacionalnih simbola, uključujući i zastavu. Ona i još puno njih, uključujući i Regulatornu agenciju. Nažalost, tek kasnije sam shvatio da su oni plaćeni da paze na mene i moje komentare. Ovo što sada čine je zaista van pameti. Trideset godina nakon osnivanja nacionalne države, oni još uvijek razmišljaju o progonu onih koji poštuju svoju državu i od drugih traže to isto. Nacionalizmu davati negativnu konotaciju mogu samo reciklirani komunisti, takozvani antifašisti i njihovi koalicijski partneri kojima je svaka pomisao o hrvatskoj državi i državnosti bila trn u oku. Samo takvi mogu katoličkog biskupa nazivati “osobom pomračena uma”, i “sramotom” koji je “uvijek bio sramota”. I na takve riječi i izraze cijela Hrvatska ostaje gluha i nijema. Izgleda da smo mi sami sebi najveća sramota. Žao mi je gospodina Hasanbegovića i njegova truda. Ali mi je drago da je progovorio. Opet i – samo on. Pa me podsjeti na pjesnika i onu: – Svi junaci nikom ponikoše, i u crnu zemlju pogledaše, od sto glasa, glasa čuti nije.
