Da je ribe u našemu moru sve manje, ribari upozoravaju već godinama. Nažalost, ribu smo izlovili bez ikakva reda. Zbog poreza i cijena nafte ribari nisu konkurentni, a svatko ima pravo trgovati ribom, pa i na crno. Sustav crnog tržišta očito se ne može kontrolirati pa se pitaju kada će se u praksi početi poštivati zakoni koji su davno, prilikom pregovora s Europskom unijom, usuglašeni s njezinim direktivama, piše HRT.
Kada će se uvesti više reda u ribarskoj djelatnosti i dosegnuti status koji imaju ribari u zemljama EU-a, pitaju se lošinjski ribari i upozoravaju na apsurde u hrvatskome ribarstvu.
Preskupa nafta i porez koji iznosi četvrtinu cijene ribe učinili su naš ulov preskupim. Dok u susjednim zemljama porez na ribu iznosi 7 do 10 posto, hrvatski se ribari bore s porezom od čak 25 posto.
“Nema potrebe za time, jer tih 25 posto poreza prilikom izvoza se vraća nama, ali mi moramo 3 mjeseca izdržati dok nam država ne vrati taj porez. Znači bilo bi jednostavnije kada bi stopa bila 10 posto, država tu ništa ne gubi jer i ovako taj porez se vraća a samim time mi smo nekonkurentni sa ostalim igračima na Europskom tržištu i puno nam je teže se borit sa njima”, kaže trgovac ribom Marko Mesić.
Ribarski ulov ovisi o vremenskim prilikama, no pravila igre na tržištu i konkurentnost ovise o sklonosti države prema ribarskoj djelatnosti, ističu ribari među kojima je i Saša Štromajer. Najveći mu je problem visoka cijena plave nafte koja je čak 50 posto viša nego u ostalim članicama EU-a.
To nam je najveća stavka, nekad zna biti od ulova 70-80 posto jer je skupa nafta. U Europskoj uniji nitko nema tako skupu naftu, svi imaju jeftiniju, nama država vraća nešto ali opet i s tim što nam vrati je skuplja od svih drugih država, žali se Štromajer.
Saša se ribarenjem bavi 25 godina i njime prehranjuje ženu i sedmero djece. Muči ga i pravo na ostvarivanje benfeciranoga radnog staža koji, primjerice, može ostvariti njegov radnik, ali ne i on.
“Čudno malo da radnik kod mene i kod bilo kojeg ribara može imati benificirani radni staž, a vlasnik ne može. Razumijem za one vlasnike koji ne idu na ribe ali evo ja većinom sam idem na ribe. Po ljeti imam sinove pa mi pomogni ali po zimi kad su u školi idem sam na ribe tako već 25 godina. Nemam radnika, još da i tu moram davati – e onda bi stvarno bilo teško”, kaže.
Veliki su problemi i u trgovini ribom jer u Hrvatskoj se njome svatko može baviti. Tako u konačnici najviše strada krajnji kupac kojemu nitko ne jamči da je riba svježa.
Problem su, kažu lošinjski ribari, i državni poticaji koji se dijele po principu tko ima puno, dobit će još; tko nema, neće dobiti ništa. Za sve njih najveći i najpošteniji poticaj zasigurno bi bio – smanjenje cijene plavoga dizela, izvijestio je HRT.
